Najveća zabluda revnitelja 20. i 21. veka, koja se može nazvati svojevrsnom jeresi, jeste tvrdnja da su tajne episkopa koji su pali u jeres automatski nevalidne i bezblagodatne, i da su po toj istoj (pogrešnoj) logici pojedine Pomesne Crkve postale „bezblagodatne“ ili „jeretičke“. Tako su verovali episkopi RZPC, tvrdeći da je Moskovska Patrijaršija bezblagodatna, tako i većina starokalendaraca tvrde za novokalendarsku Grčku Crkvu, tako Akakije tvrdi za Srbsku Crkvu. Oni su pri tome polazili od činjenice da su određene jeresi već ranije osuđene od Sabora. Jesu jeresi, ali nisu jeretici.
U pitanju je, dakle, blaže rečeno, apsurd, a strožije eklisiološka jeres.
Krenućemo od ove druge tvrdnje. Jedna, Sveta i Saborna Crkva nikada ne može, po obećanju njene Glave, Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista (Mt. 16, 18), biti uništena, tj. ne može nikada postati „bezblagodatna“ ili „jeretička“. Poznat je primer Crkve na zapadu koja je zbog upornog, viševekovnog ostajanja u jeresima papizma, filiokve i drugih, otpala od Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve, postavši papistička jeretička zajednica. Počevši od početka 20. veka, pa sve do danas, brojni episkopi Pomesnih Crkava boluju od jeresi ekumenizma, sergijanstva, obnovljenstva i novokalendarstva, zaključno sa Kritskim lažnim i vučjim saborom, na kome je ozvaničena jeres ekumenizma, primljena od strane 10 Pomesnih Crkava, tako da su svi njihovi episkopi, jer se niko od njih nije javno ogradio niti osudio niti odrekao od nje, u toj jeresi. Njima priključujemo i episkope četiri Pomesne Crkve koje nisu išle na Krit, ali nisu prekinule liturgijsko opštenje sa 10 Pomesnih Crkava, koje su prihvatile jeres za zvanično učenje.
To, međutim, ne znači da su sve ove Pomesne Crkve postale bezblagodatne i jeretičke. Ne. Navedeno jedino znači da su zbog prihvatanja jeresi episkopima tih Crkava tajne, najpre Sveto Pričešće, na osudu, i da su u raskolu sa Jednom, Svetom, Sabornom i Apostolskom Crkvom. Međutim, konačnu presudu o njima mora doneti crkveni sud ili sabor, i do tada tajne su im za Crkvu važeće. Naime, s obzirom da se darovi ne osveštavaju samo zbog episkopa, već zbog većinskog vernog naroda, koji nije pozvan da bude upućen u složena dogmatska pitanja, onda se zbog tog naroda darovi osveštavaju, i njima, po njihovom smirenju i pokajanju, bivaju „na zdravlje i spasenje“. Od ovoga su izuzeti sveštenici i laici koji svesno podržavaju i slede episkope u navedenim jeresima. Njima su tajne takođe na sud i osudu.
Dokaz za navedenu moju tvrdnju jesu svetitelji, nesumnjivi plodovi i primeri blagodatnosti Pomesnih Crkava: Sv. Luka Krimski, Sv. Serafim (Soboljev), Prep. Serafim (Viricki), Prep. Lavrentije Černigovski i mnogi drugi u Moskovskoj Patrijaršiji, Sv. Porfirije Kavsokalivit, Sv. Pajsije Svetogorac i Sv. Jakov Calikis u novokalendarskoj Grčkoj Crkvi, Sv. Nikolaj Srbski, Sv. Justin Popović i Sv. Patrijrh Pavle u Srbskoj Crkvi. Njima možemo dodati i brojne duhonosne starce: o. Nikolaja Gurjanova, o. Kirila (Pavlova), o. Filoteja (Zervakosa), o. Tadeja Vitovničkog, o. Gavrila Bošnjanskog i mnoge druge.
Posledica ovog pogrešnog verovanja jeste pogrešno, nekanonsko osnivanje novih crkava, kao što su Grčka Istinita Pravoslavna Crkva, Ruska Istinita Pravoslavna Crkva, Srpska Istinita i Srpska Slobodna Pravoslavna Crkva. Nigde i nikada u istoriji Crkve nije poznata praksa da su u borbi protiv jeresi čitave Crkve proglašavane za jeretičke, niti se iz njih istupalo, niti su osnivane nove crkve. Istorija Crkve pamti samo da su Sveti Oci prekidali opštenje sa jereticima. Setimo se primera Sv. Grigorija Bogoslova. On je kao Patrijarh carigradski imao samo jedan hram u prestonici, a sve ostale su držali arijanci. On, međutim, nije proglasio Carigradsku patrijaršiju za jeretičku, niti osnivao Istinitu Carigradsku patrijaršiju.
Zbog rečenog, sve gore navedene novoosnovane crkve su u raskolu sa Pomesnim Crkvama, koje, kao što smo gore pokazali, nisu postale „bezblagodatne“ i „jeretičke“. Ovu pometnju može ukinuti samo novi Veliki Sabor, koji, s Božijom pomoću, treba da sazove dolazeći Ruski i Svepravoslavni Car.
Dakle, blagodat Svetoga Duha nije na prekidač, da se uključuje ili isključuje. Stvari u duhovnoj stvarnosti nisu tako jednostavne, kao što ih revnitelji, pristalice „crno-bele“ tehnike, zamišljaju i predstavljaju.
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)
(+Video)