Radeći tri videa o duhovnoj neopasnosti primanja sadašnjih elektronskih ličnh dokumenata, upoznao sam se, najviše preko komentara na Fejsbuk grupama i na mom kanalu, kao i preko ličnih poruka na Mesendžeru, sa tipom revnitelja ne po razumu, koji su mimo svih dokaza koje sam iznosio, i u čemu su me podacima u komentarima pomagali drugi, ostajali učaureni i nedodirljivi u tvrđavu svojih ubeđenja.
Ovaj tip pravoslavaca odlikuje, pre svega, samovolja. Oni nemaju duhovne rukovoditelje, veruju svome umu, uzdaju se svoju intelegenciju i znanje, i sami, bez blagoslova Crkve, rasuđuju, i, što je najgore, počinju da druge poučavaju svojim zabludama, propovedajući po društvenim mrežama ili snimajući svoja videa i objavljujući ih na Jutjub kanalima. Osnovni pokazatelj samovolje je odsustvo blagoslova Crkve za njihovu propoved. Oni ne znaju, niti ih interesuje da saznaju, da blagoslov za učiteljstvo, poučavanje i propoved u Crkvi imaju samo episkopi, sveštenici i sveštenomonasi. Dakle, oni koji su se decenijama poučavali čitanjem i tumačenjem Svetog Jevanđelja, ali ne sami od sebe, dakle, ne kao protestanti, već čitajući i učeći se pomoću tumačenja Svetih Otaca. Osim toga, oni su se dugo obučavali i u tumačenju dogmata i kanona Pravoslavne Crkve, i tako su neki do njih, ne svi, stekli dar rasuđivanja, dar da blagodaću Duha Svetoga znaju, da, u svetlu Svetog Pisma i Svetog Predanja, rasuđuju o stvarima koje stvarnost stavlja pred Crkvu, umejući da razlikuju desno od levog, istinu od laži, pravdu od nepravde, put spasenja od puta pogibli.
Svi, dakle, koji rade nešto bez blagoslova Crkve su samovoljni i neposlušni samozvanci.
Dalje, blagoslov za propoved u Crkvi nemaju ni monasi i monahinje, ni laici, tj. mirjani. A znamo da sve što je bez blagoslova jeste neblagosloveno, tj. ne dolazi od Boga već od đavola, iz prostog razloga što bez blagoslova nema blagodati, a bez blagodati nema istine, pravde, mira, radosti, spasenja. Dakle, revnitelji ne po razumu ili ne znaju ili zaboravljaju da je ustrojstvo u Crkvi hijerarhijsko, i da svaki čin u toj hijerarhiji ima sasvim jasno i nepromenljivo određenu i omeđenu službu, i da prema tom poretku, tj. blagoslovu, član jednog čina ne može vršiti službu drugog čina: npr., sveštenik ne može vršiti službu episkopa, laik službu đakona ili sveštenika, itd. Čin kojim se dobija blagoslov od Crkve za određenu službu jeste rukopoloženje. U ovom smislu Krštenje se može smatrati za rukopoloženje kojim čovek, tvorevina Božija, činom krštenja i usinovljenja, dobija blagoslov za čin ili službu laika.
Šta obuhvata služba čina laika, koji se dobija, slobodno rečeno činom rukopoloženja u Sv. Krštenju? To je služba izučavanja Svetog Pisma i Svetog Predanja, u svetlu tumačenja drevnih i savremenih Svetih Otaca, ali ne samostalno, već uz nadziranje i rukovođenje sveštenika ili duhovnika.
Međutim, naši revnitelji ne po razumu, ponavljaju greške drevnih sektaša, i, uzdajući se u manju ili veću svoju intelegenciju i obrazovanje, osamostaljuju se najpre u izučavanju, potom u tumačenju, i na kraju, avaj, u propovedanju Svetog Pisma i Svetog Predanja. Ponavljaju greške svih protestantskih sekti ili, recimo, Lava Tolstoja, koji se nije zadovoljio samostalnim tumačenjem Svetog Jevanđenja, već je otišao tako daleko da je napisao svoje „jevanđelje“. Poređenja radi, to je kao kada bi „inteligentna“ ovca odlučila da njoj za staranje o sebi nije više potreban pastir, i zato napustila stado i počela sama da traži pašu, pojila i stanište. Razumljivo je da će ona uskoro, pre od neke druge ovce u stadu, postati plen vuka. Za razliku od beslovsenih ovaca koje bivaju ugrabljene od vuka kasnije, slovesne ovce u ovom slučaju bivaju ugrabljene od duhovnog vuka odmah, na početku, jer od samog početka one prihvataju lukavi savet lukavog, i, ako se blagovremeno sami ili od nekog drugog ne zaustave, oni neminovno završavaju u sekti, makar bili formalno u Crkvi.
U svom 1. pravilu Sv. Vasilije Veliki razlikuje jeresi, raskole i parasinagoge. Sektaško učenje se može suštinski i formalno svrstati u podgrupe prve dve navedene anticrkvene pojave. Suštinski sektaška učenja su u suprotnosti sa učenjem Crkve, ali s obzirom da se direktno ne tiču dogmata pravoslavne vere, onda se ona mogu svrstati u podgrupu jeresi. Takvo je, kao što sam pokazao u svojim videima izvrnuto, necrkveno učenje o štetnosti primanja sadašnjih elektronskih dokumenata i lažno učenje, tačnije, lažna proroštva otroka Vjačeslava. Formalno, pripadnici i propovednici sektaškog učenja su u raskolu u Crkve, u početku manjoj meri unutar nje, a na kraju u potpunosti odvajanjem od nje, jer se zbog pogrešnog učenja lišavaju blagodati, i onda neblagosloveni i bezblagodatni počinju da tvrde da nema blagodati u Tajnama Crkve, i udaljuju se od Sv. Pričešća. Takav je primer Valentine Krašeninove, majke dečaka Vjačeslava, koja propoveda da umesto Pričešća treba koristiti zemlju sa groba njenog sina, i što je bez blagoslova Crkve na svom imanju sagradila hram, u kome će, po „proroštvu i blagoslovu“ njenog sina, možda i sama „služiti“. Ili primer samozvanog gurua u našoj Pomesnoj Crkvi, koji „propoveda“ na Fejsbuku, koji je već nekoliko godina prestao da se pričešćuje, tvrdeći da u našoj Pomesnoj Crkvi, zbog ekumenista, tobože nema više blagodati. Oni su primer kako đavo samovoljne i samoumišljene samozvance prelešćuje najpre u malom i manje važnom (u Crkvi nevažnog nema), a na kraju u onom najvećem i najbitnijem.
Samoumišljeni i samodovoljni revnitelji ne po razumu tvrde da i oni izučavaju Svete Oce i da njima pastiri nisu potrebni. Evo primera iz komentara na mom kanalu: „Gospod je rekao ako vi zaćutite i kamenje će progoriti... I mi 'samozvanci' čitamo svete oce i oni su nam danas putevoditelji ka spasenju kroz njih je govorio Bog Duh Sveti...“ Svoje samopoučavanje i rukovođenje opravdavaju time što smatraju da su se ispunile reči Svetih Otaca, i da pravih pastira više nema: „Sveti ljudi su nam i govorili da u poslednja vremena u kojima mi živimo nećemo imati istinske pastire (duhovne ljude) koji će nas rukovoditi Duhom Svetim, nego će nas voditi 'duhovnici' po svom razumu – duhovno slepi... Sveti Ignjatije Brjančaninov je govorio da smo svi mi ljudi u prelesti, a da su se od te bolesti izlečili samo duhovni ljudi – svetog života, a mi smo još uvek telesni i duševni...“. Ovde vidimo primer samovoljnog i pogrešnog tumačenja svetiteljevih reči. Naime, Sv. Ignjatije Brjančaninov nije, niti je mogao tvrditi da patira neće biti, već je govorio da će biti malo, veoma malo pastira. A da će pravih pastira do kraja sveta i veka biti, tj. da Hristos Arhipastir neće ostaviti svoje stado bez pastira, potvrđuje sama priroda Crkve, jer bi bez pastira, koji osim što propovedaju još i sveštenosluže, Crkva prestala da bude Crkve, što je protivno rečima Gospodnjim o njenoj neuništivosti (Mt. 16, 18).
Isto tako, revnitelji ne po razumu još ne znaju ili zaboravljaju da se Sveto Pismo i Sveto Predanje može shvatiti i tumačiti samo Onim Kojim su ona pisana i sastavljena – Duhom Svetim. A Duh Istine boravi samo kod smirenih, a smirenje se stiče jedino, ponavljam – jedino i samo poslušnošću. Dakle, da bi se zadobila blagodat Svetoga Duha potrebno je biti sin, a sina nema bez oca, kao kod Presvete Trojice. Sin se uči od oca, otac predaje sinu što je nasledio od svoga oca. To nasleđe, to Predanje jeste nauka, put i istina spasenja, tako da onaj ko nema oca nikada sam ne može postati otac. To je, ne samo jedini siguran, već jedini blagosloven put duhovnog uzrastanja, odrastanja, sazrevanja i učenja. Drugog puta u Crkvi, koja je, slobodno rečeno, ikona Presvete Trojice, nema.
Ovi revnitelji se često, kao u slučaju pitanja elektronskih dokumenta, kodova, čipova, broja i žiga antihrista, povode za brojnim starcima, koji su na ovu temu u svom revniteljstvu sektraški preterivali. Ponavljam ukratko, jedno je ne uzimati dokumenta i prepustiti se Gospodu na staranje, što se može smatrati podvigom, ali govoriti da svi oni koji u ovom momentu imaju ova dokumenta odlaze u pakao je besmislica i učenje strano rasuđivanju Crkve. Osim toga, po ovom pitanju bilo je staraca i svetitelja za i protiv uzimanja istih. U ovakvim slučajevima se kao vrhunski kriterijum javlja otkrivenje od Samoga Gospoda. S ovim u vezi, postavlja se pitanje: da li postoji otkrivenje, proročanstvo, predato nekome od nekih savremenih kanonizovanih staraca u vezi ovoga? Ne postoji. To znači da su svi rasuđivali od sebe, ne po otkrivenju. Recimo, Prep. Lavrentije Černigovski pominje žig antihrista, ali, kao i samo Otkrivenje (13, 11-18), tek u vreme njegovog zacarenja: „Antihrist će biti naučen svakim satanskim lukavstvom, njega će videti i slušati čitav svet. On će 'svoje ljude' žigosati žigovima. Mrzeće hrišćane, proliće se poslednja hrišćanska krv po čitavoj zemlji radi imena Iskupitelja našeg Isusa Hrista. Žigovi će biti takvi, da će odmah svi znati da li ga je čovek primio ili ne. Hrišćanin neće smeti ništa kupovati niti prodati. Ali Gospod Svoja čada neće ostaviti“. Ni reči, dakle, o tobožnjoj duhovnoj opasnosti od uzimanja sadašnjih dokumenata. Na ovom primeru možemo videti koliko treba biti oprezan i pažljivo proučavati određeno pitanje, da bi se došlo do ispravnog rasuđivanja, i onda to ponuditi Crkvi na konačno razmatranje i donošenje suda. Revnitelji ne po razumu rade upravo sutrotno – jednosmerno, nesaborno i isključivo.
Kao posledica njihove duhovne pomračenosti, neizostavno ide pretnja adskim mukama svojim neistomišljenicima, u čemu slede primere svojih duhovnih uzora, tačnije gurua i idola. Tako, kao što sam navodio, preti meni gore pomenuti jedan od „propovednika“ na društvenim mrežama: „E moj dragi oče, bolje ti je da nikada nisi ugledao ovaj svijet, već što pomažeš antihristu i guraš ljude u njegov tor. Ljudi koji su mislili da odbace zaruke sa satanom ti si, oče, odvratio od te nakane. To što si uradio je toliko veliki grijeh, da teško da te i krv mučenička može oprati. Gospod neka te privede pokajanju“.
Vratimo se pitanju učiteljstvu i poučavanju. Koliko je sve ovo što sam ovde govorio važno za Crkvu, potvrđuje i činjenica da je ona, preko Svetih Otaca Šestog Vaseljenskog sabora donela 64. kanon, u kome poučava, ali i upozorava i kažnjava samovlasno i neblagosloveno poučavanje od strane samoukih, nesmirenih i tvrdoglavih samozvanaca. Kanon glasi: „Ne priliči laiku da drži govore i poučava narod te time na sebe uzimati učiteljsko dostojanstvo, nego se on (laik) mora pokoravati ustanovi koju je Gospod predao, i slušati one koji su dobili blagodat učiteljstva i od njih se učiti onome što je istinito. Jer u jednoj je Crkvi različite udove ustrojio Bog, po reči apostola (1. Kor. 12, 27); (sveti) Grigorije Bogoslov, tumačeći to kazuje: 'Braćo, ovakav poredak poštujmo i ovakav red čuvajmo: jedan neka bude uho, a drugi neka bude jezik; jedan neka bude ruka, a drugi pak nešto drugo. Isto tako, jedan neka uči a drugi neka se uči (poučava)... A onaj koji uči, neka to radi u poslušnosti; onaj koji razdaje, neka to čini sa radošću; onaj koji služi, neka služi usrdno. I da ne budemo svi jezik (što je najbrže), a takođe da svi ne budemo apostoli ili proroci, niti da svi tumačimo... Zašto se praviš pastir kada si ovca? Zašto se prikazuješ da si glava, kada si noga? Zašto se upinješ da budeš vojvoda, a uvršten si među vojnike?... Premudrost zapoveda: 'Ne budi brz na reči (Ekl. 5, 1), i ne pravi se bogatim, kada si ubog; ne traži da si mudriji od mudrih (Priče 23, 4)'. A koji se zatekne da je prestupio ovo pravilo, neka četrdeset dana bude odlučen od crkvene zajednice“. Jasno je. Onaj koji poučava, a u činu je učenika, pogordio se, prevazneo i umislio da je učitelj. Neka se takvi, dakle, smire i kažu kao što su govorili mnogi svetitelji Božiji: „Ja sam crv, a ne čovek“, i neka pohitaju da ispovede ovaj greh, i neka se vrate na mesto, čin i službu koju im Bog preko Crkve blagosilja. Jer i oni koji poučavaju, episkopi i sveštenici, učitelji Crkve, i oni su po smirenju uvek u ulozi učenika, jer ne veruju sebi, nego se uče neprekidno iz Knjige života od Učitelja svih učitelja, kao i od učitelja Crkve, Svetih Otaca, čije nam je spasonosne pouke ona ostavila u nasleđe.
Tako, dakle, draga braćo i sestre, revnitelji ne po razumu, smirite se dok nije kasno, vratite se na početak puta kojim ste zalutali, dok još niste otišli predaleko, bez nade na povratak. Smirite se i vratite se u učeničku klupu, da bi se Hristos obradovao vašem smirenju, i pohitao da Vam oprosti greh prevaznošenja, pokajanjem prosvetlio vaše nesmirenjem i samomnjenjem pomračene umove, i odveo do istinitih učitelja i pastira nauke spasenja i večnog života, kojih ima i kojih mora biti do kraja sveta i veka.
Znam, reći će mi neko: „'Lekaru, izleči se sam' (Lk. 4, 23). Sam si raščinjen i razmonašen, sam si u raskolu i sekti, a druge poučavaš“. Takvima odgovorno odgovaram: kao što sam u svome videu „Raščinjenje od jeretika je blagoslov“ rekao, pozivanjem na 15. ravilo Dvokratnog sabora i drugim kanonima koje sam tamo naveo, ja sam sebe ogradio, i kanonski ovo raščinjenje i razmonašenje je nevažeće i nedejstvujuće. Nisam u sekti, jer ne propovedam nešto što je novo i strano učenju Crkve, nego sledim brojne Svete Oce, počevši od Prep. Maksima Ispovednika i Teodora Studita, preko Sv. Grigorija Palame i Marka Efeskog, do nebrojenih sveštenomučenika koji su posle 1927. prekinuli opštenje sa Mitropolitom i potonjim Patrijarhom Sergijom (Stragorodskim). Nisam u raskolu jer nisam, kao neki istiniti revnitelji ne po razumu, izašao iz SPC i osnovao novu „crkvu“. Poslušao sam savet Crkve, izložen u navedenom 15. pravilu, i uzeo krst ispovedništva, zajedno sa svojim vernim duhovnim čadima. Dakle, nisam ni sektaš, niti raskolnik, već ispovednik; ne bez razuma kao naši revnitelji o kojima govorim, već blagorazumno objavljujući put u Crkvi, koji je sama Crkva proputila, i pozivajući i druge episkope, sveštenike i naročito sveštenomonahe, ne da slede mene, već naše Svete Ispovednike.
VIDEO: O nesmirenim, tvrdoglavim i sektaški nastrojenim revniteljima ne po razumu