U prethodna tri videa sam pokazao i dokazao da je Vl. Artemije u raskolu na osnovu sledećih činjenica: 1. da tokom postupka protiv njega, koji je trajao od 11. 02. do 19. 11. 2010., nisu pokretana dogmatska, već isključivo kanonska pitanja, te da je njegovo naknadno pozivanje na 15. kanon Dvokratnog sabora neosnovano, neodgovarajuće; 2. da je njegovo odbijanje poslušnosti Sinodu i uzimanja vlasti u procenjivanju kanoničnosti njegovih odluka u svoje ruke nekanonsko, i 3. da je njegovo pozivanje na 15. pravilo, osim što je neosnovano, još i neblagovremeno.
Sada ću pokazano i dokazano dodatno potkrepiti pobijanjem „argumenata“ iz Odgovora koji je na moj video objavila Fejsbuk grupa Istina je samo jedan – Vladika Artemije. Njihov Odgovor glasi: „Otac Nikodim prebacuje Episkopu Artemiju da je u raskolu zato što je odlučio da javno (preko interneta i drugih javnih glasila i pisama) kanon 15 primeni tek nakon što se desilo njegovo ''raščinjenje'' od strane ekumenista (i to nekanonsko kako i sam o. Nikodim podvlači). Nikodim veli da je vladika morao javno da obelodani da primenjuje kanon 15 pre Sabora SPC iz novembra 2010. i događaja u Dubokom Potoku. Otac Nikodim se dalje žalio kako mu niko argumentima nije odgovorio na to njegovo video-obraćanje, već je pominjao salve uvreda i kleveta na njegov račun od navodnih artemijevaca. Mi klevete i uvrede ne koristimo, ali ćemo o. Nikodimu odgovoriti uljudno pozivanjem na crkvenu istoriju iz koje će se videti da Nikodim - kada kritikuje borbu vladike Artemija - zapravo kritikuje i Svete Oce koji su postupali isto kao i vladika Artemije prilikom borbe sa jeresima u njihovo vreme. Pomenimo samo dve tačke uz akcenat na slučaj Svetog Atanasija Velikog iz IV veka: 1. A gde to u kanonu 15 oče Nikodime piše da ga je zabranjeno primenjivati nakon što vas nekanonski ''raščine'' više crkvene vlasti, dakle navodno raščine - jer niko ne može biti raščinjen nekanonski uistinu kako i sami kažete??? Kanon 15 nigde ne pominje da on mora biti primenjen pre fakta lažnog raščinjenja, već je ostavljeno svakome da bira kada će ga primeniti pod uslovom da je nadređeni klirik pre toga javno ispovedio jeres. Ono što kanon 15 ne govori dalje, to dopunjuje crkveno Predanje i Sveti Oci koji su pisali i radili tako da su kanon 15 pre razbojničkih sabora primenjivali po ikonomiji (dakle tu i tamo), a nakon razbojničkih sabora kakav je u naše vreme Kritski iz 2016. po akriviji (dakle obavezno)! O toj ikonomiji i akriviji odlično piše Sveti Teodor Studit. Isto važi i za metakanonsku praksu prekida opštenja u vekovima pre nastanka kanona 15! Kanon 15 samo opisuje i potvrđuje nakon vekova prakse prekid opštenja sa jereticima unutar Crkve od strane Svetih Otaca, što slučajevi Svetog Maksima Ispovednika ili Svetog Atanasija Velikog ili Svetog Vasilija Velikog jasno pokazuju! I o tome smo mnogo pisali na našoj stranici, koga zanima može o svemu tome videti pregršt izvora na grčkom i latinskom koje smo u tu svrhu ovde već godinama u objavama navodili izobilno. Dakle, o. Nikodim se prelešćuje ili po nalogu obmanjuje kada kaže da je kanon 15 morao biti primenjen tada i tada tokom 2010, kako je on to zamislio u svom umovanju. 2. A šta ćemo o. Nikodime upravo sa Sv. Atanasijem Velikim? On je prekidao da opšti sa jereticima (a nastavljao da služi vernom narodu) upravo nakon što su ga oni sami raščinjavali i ekskomunicirali! Na lažnom saboru u Tiru 335, Atanasije je nekanonski ekskomuniciran na Istoku i oteran je u egzil na Zapad. Oni koji su ga tada kao jeretici semi-arijanci nekanonski oterali nisu još odogmatili svoju jeres na nekom lažnom saboru (to su uradili tek 344. Makrostihom u Antiohiji) niti su bili sami osuđeni na nekom Saboru (bili su osuđeni tek Drugim Vaseljenskim Saborom iz 381). Dakle, slična je situacija bila 2010. sa ekumenistima koji su gonili vladiku Artemija! Ali, Sveti Atanasije nije pre te lažne osude prekidao opštenje sa njima kao jereticima, iako jeste nakon nje. Potpuno suprotno onome što vi velite u svom obraćanju da je vladika Artemije morao da radi tad i tad! Dalje, semi-arijanski car Konstancije je na lažnom saboru u Milanu 355. (što milom što silom) prinudio i ceo Zapad da nekanonski prokune i osudi na ekskomunikaciju Svetog Atanasija. Svetac se na to nije obazirao niti se dalje žalio bilo kome na svoju poziciju, prosto zato što niko ni na Istoku ni na Zapadu ravan njegovom rangu nije bio u pravoj veri niti je kanonski rasuđivao. Svetitelj se vratio u Aleksandriju na svoju katedru i NASTAVIO da bogosluži sa svojim vernim narodom koji je stao iza njega. Malo potom, car je poslao svoje vojvode koji su upali na večernje koje je služio upravo Sveti Atanasije i zamalo su ga uhvatili. Sveti Atanasije je pobegao na zadnja vrata i otišao u duboki egzil u egipatsku pustinju. Dakle, kao što vidimo oče Nikodime, vi ste svojim umovanjem ili po nečijem nalogu napali ne toliko vladiku Artemija, koliko jednog Svetog Atanasija! Vama želimo ili da se pokajete za ta vaša anti-svetootačka umovanja ako ste u prelesti, tj. da prekinete da bljujete laži protiv našeg Episkopa ako to radite po nečijem nalogu čime mutite čistu vodu pravoslavnog ispovedništa u Srbiji koje je počelo nakon 2010. sa progonom vladike Artemija i nakon lažnog Kritskog sabora iz 2016“.
Najpre u vezi neblagovremenosti pozivanja Vl. Artemija na 15. pravilo. Pisac Odgovora pobija moju tvrdnju da je ovo pozivanje Vl. Artemija nevažeće, osim zbog neosnovanosti i zbog neblagovremenosti, činjenicom da u ovom pravilu ne „piše da ga je zabranjeno primenjivati nakon“ neke nekanonske odluke, „već je ostavljeno svakome da bira kada će ga primeniti pod uslovom da je nadređeni klirik pre toga javno ispovedio jeres“. Nije u pravu pisac Odgovora.
Moram ponovo da navedem čitavo 15. pravilo, jer ono u potpunosti potvrđuje moju tvrdnje i o neosnovanosti, i o neblagovremenosti pozivanja Vl. Artemija na njega. Pravilo glasi: „Ono što je određeno u pogledu sveštenika, episkopa i mitropolita, to još više mora imati značaja u pogledu patrijarha. Prema tome, sveštenik, episkop ili mitropolit, koji se usudi da prekine zajednicu sa svojim patrijarhom, i ne bude, kao što je naređeno i ustanovljeno, spominjao njegovo ime na svetoj Liturgiji, nego pre saborne odluke i njegovog konačnog suda, načini raskol, u pogledu takvog ovaj sveti Sabor naređuje: da takav sasvim bude isključen iz sveštenstva, samo ako se dokaže takav njegov bezakoniti postupak. U ostalom, ovo se naređuje i potvrđuje u pogledu onih, koji samo pod izgovorom nekih prestupa odstupaju od svojih predstojnika i čine raskol, te ruše jedinstvo Crkve. Jer oni, koji se odeljuju od zajednice sa svojim predstojateljem zbog neke jeresi koja je od svetog Sabora ili Otaca osuđena, tj. kada on javno propoveda jeres i otvoreno uči u crkvi to zlo, takvi ne samo što neće podleći kanonskoj osudi za to što su pre sabornog rešenja otišli od takvog episkopa, nego će, na protiv, biti zaslužni časti koja pristaje pravoslavnima, pošto oni nisu osudili episkope nego pseudo-episkope i pseudo-učitelje, niti su raskolom narušili jedinstvo Crkve, nego, na protiv, pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“.
Dakle, kao što sam u trećem video detaljno dokazao, prvi deo pravila osuđuje Vl. Artemija jer je odbijanjem poslušnosti Sinodu, kojim predsedava Patrijarh, objavljenog u pismu SA Sinodu od 13. 09. 2010, prekinuo „zajednicu sa svojim patrijarhom“ „pre saborne odluke i njegovog konačnog suda“, i tako otišao u raskol.
U drugi deo pravila je jasno ugrađen jedan od osnovnih principa svih, pa i crkveno-sudskih postupaka, a to je princip blagovremenosti. U njemu se izričito kaže da kanonskoj osudi neće podleći „oni, koji se odeljuju od zajednice sa svojim predstojateljem zbog neke jeresi koja je od svetog Sabora ili Otaca osuđena“, iz čega jasno proizilazi da će kanonskoj osudi podleći oni koji se, poput Vl. Artemija, odvajaju od Patrijarha zbog kanonskih razloga, i to, kao što se navodi u prvom delu pravila, „pre saborne odluke i njegovog konačnog suda“, odnosno logično se propisuje i obratno - da ga „je zabranjeno primenjivati nakon“ neke nekanonske odluke, dakle, suprotno tvrdnji pisca Odgovora, da „je ostavljeno svakome da bira kada će ga primeniti pod uslovom da je nadređeni klirik pre toga javno ispovedio jeres“. Ovo je potpuno saglasno stavu iznesenom u 6. pravilu Drugog Vaseljenskog sabora, u kome se kaže: „Osim toga, ako su neki zarad nekih optužbi bili osuđeni od strane Crkve, i bili isključeni ili odlučeni, bilo da su iz klira ili iz laika, ni takvima ne može biti dopušteno da podnose tužbe protiv episkopa, dok najpre sami ne budu slobodni od svoga prestupa. Isto tako, ni od onih koji se sami nalaze pod nekom optužbom ne treba primati tužbe na episkopa ili na druge klirike, sve dotle dok ne dokažu da su oni sami slobodni od prestupa za koje su okrivljeni“. Dakle, saglasno 15. pravilu Dvokratnog i 6. Pravilu Drugog Vaseljenskog sabora, Vl. Artemije nije imao pravo da izvrši prekid pominjanja i opštenja sa Patrijarhom, koji podrazumeva podizanje javne optužbe Patrijarha za propovedanje jeresi, pre nego što se sam ne opravda za optužbe i presude koje su protiv njega podignute i donesene, počevši od samovoljnog odbijanja poslušnosti, prestupa zabrane sveštenodejstva i raščinjenja.
Ovde moram da pojasnim još dve činjenice. Raščinjenje Vl. Artemija od strane SA Sabora 19. 11. 2010., kao što sam pokazao u knjizi Prilog izmirenju raskola Ep. Artemija, nije bilo kanonsko, jer nije ispoštovan crkveno-sudski postupak. To, međutim, nije davalo pravo niti vlast Vl. Artemiju da ga samovlastno i nekanonski proglasi za nekanonsko. On je samo imao pravo da se žali na tu odluku. Druga činjenica jeste da Vl. Artemije uopšte nije imao osnova da se pozove i da primeni 15. pravilo u odnosu na Patr. Irineja, jer je njegovo propovedanje ekumenizma bilo, da kažemo, tek u povoju. Do vremena održavanja Sabora na kome je Vl. Artemije raščinjen, postoje samo dva događaja projave ekumenizma od strane Patr. Irinija: 1. njegovo učestvovanje na papističkoj misi 12. 09. 2010. u Beču, i 2. njegova izjava 30. 09. 2010. da je ekumenista i pacifista. U svom pismu Sinodu od 13. 09. 2010. Vl. Artemije prostestvuje protiv patrijarhovog nastupa u Beču, ali ne pribegava primeni 15. pravila, jer je sam znao da je navedeno nedovoljno za tako nešto. Prekidu opštenja Svetih Otaca je prethodilo dugotrajno razobličavanje novih jeresi i postupaka jeretika, kao što je poznato na primeru Sv. Kirila Aleksandrijskog koji je pisao poslanice jeretiku Nestoru, kao i „papi Celestinu i ostalim patrijarsima, i svima episkopima i vlastima raznih zemalja i gradova“.
Iz već do sada rečenog jasno da je bilo kakvo poređenje „borbe“ Vl. Artemije sa borbom Svetih Otaca za čistotu vere neosnovano, i blago rečeno, uvreda za ove druge. Ovo ćemo pokazati još i razobičavajući poređenje Vl. Artemija sa Sv. Atanasijem Velikim od strane njegovih sledbenika, koje je tačno isto koliko i svojevremeno lično poređenje Vladike sa Sv. Jovanom Zlatoustim, izneseno u pismu Saboru 16. 11. 2010, koje sam pobio u svojoj pominjanoj knjizi, i o čemu ću govoriti u sledećem videu.
Da pogledamo navode o tobožnjoj sličnosti borbe Sv. Atanasija Velikog i Vl. Artemija. Kaže pisac Odgovora: „Na lažnom saboru u Tiru 335, Atanasije je nekanonski ekskomuniciran na Istoku i oteran je u egzil na Zapad. Oni koji su ga tada kao jeretici semi-arijanci nekanonski oterali nisu još odogmatili svoju jeres na nekom lažnom saboru“. Netačno, ne odgovara istorijskim činjenicama. U Žitiju Sv. Atanasija stoji da je Sabor nepravedno zbacio Svetitelja, ali da se na poziv Cara pred njim opravdao: „Onda stiže drugo pismo od cara da Atanasije otide k njemu, jer Atanasije na svom putu ka caru još ne beše stigao. Isto tako naređivaše car da i svi tužioci i sudije što pre predstanu njemu. Ovo strašno uplaši Sabor, jer se zlobnici, pošto nepravednu presudu behu izrekli, bojahu da ih zbog te nepravde ne postiže kazna. Zbog toga mnogi otputovaše u svoja mesta. Jevsevije pak i episkop nikejski Teognije, i neki drugi, izmisliše vešto neke, na izgled opravdane, razloge da se još zadrže na tom mestu, i posle kratkog vremena odgovoriše caru pismom. U to vreme Atanasije beše pretstao caru u Nikomidiji, i bi s pravom oslobođen od optužbe po pitanju zlata. A pošto jevsevijani duto ne dolažahu, i ne hitahu da dođu caru, car posla Atanasija sa svojim pismenim nalogom da zauzme svoj arhiepiskopski presto u Aleksandriji, javljajući u isto vreme da su sve optužbe protiv njega neosnovane i neistinite“. Pošto su klevetnici ponovo došli kod Cara, i pošto nije mogao da ih umiri, naredio je „da se pravednik pošalje na neko vreme u Francusku“. V. Bolotov piše da je Tirski sabor lišio Svetitelja čina i katedre, ali da on tu odluku nije prihvatio jer nije potvrđena od strane Cara. Osim toga, kod istog pisca nalazimo da je Sv. Atanasije po svom povratku u Aleksandriju 337. sazvao Sabor koji je pobio lažne optužbe iznesene u Tiru. Jasno je iz ovoga da je tvrdnja u Odgovoru da je „slična situacija bila 2010. sa ekumenistima koji su gonili vladiku Artemija“ netačna. Postoji samo formalna, ali ne i suštinska sličnost. Naprotiv, upravo su razlike suštinske: Sv. Atanasije je smireno prihvatio odluku Cara, i nije se proglasio za „Aleksandrijskog patrijarha u egzilu“, niti je, kao Vl. Artemije u Duboki potok, upao u Aleksandriju; raščinjenje Sv. Atanasija je nevažeće, jer nije potvrđeno od Cara, a raščinjenje Vl. Artemija je važeće, jer nije sudsko-kanonski opovrgnuto. Prema tome, razlika između Sv. Atanasija i Vl. Artemija je ogromna: Svetitelj, kao istinski borac za veru, smireno prima i podnosi nepravedne presude, ne uzima pravdu u svoje ruke i ne ide u raskol, već polaže nadu na Gospoda, i dočekuje da On uredi njegov povratak, i da se potom opravda kanonskim Saborom; njemu suprotno, Vl. Artemije nema svetootačko trpljenje i smirenje, samovoljno odbija poslušnost, ne čeka da ga Gospod i zvanični, kanonski Sabor opravda, već uzima pravdu u svoju ruke i odlazi u raskol.
Pogledajmo sada drugu tvrdnju pisca Odgovora, o tome da je tobože „semi-arijanski car Konstancije na lažnom saboru u Milanu 355. (što milom što silom) prinudio i ceo Zapad da nekanonski prokune i osudi na ekskomunikaciju Svetog Atanasija“. Opet neistina. U Žitiju Sv. Atanasija piše da pet episkopa nije potpisalo svetiteljevo svrgnuće: „A oni koji behu čvrsti u veri, ne dođoše na sabor. Takvi behu: Jevsevije episkop vercelinski, Dionisije milanski, Ridan tolosanski, Pavlin trivirinski, i Lukifer kalarionski. Oni ne potpisaše Atanasijevo svrgnuće, smatrajući da je to svrgnuće prave vere i odbacivanje istine. Zbog toga oni biše poslani u progonstvo u Arimin“. Slično nalazimo i kod Bolotova: „Dionisije Milanski, Lukifer Kalariski i Jevsevije Vercelski ostali su nepokolebljivi i zbog toga su bili proterani na Istok. Osija Kordovski je zahtevao slobodan sabor i bio je zadržan u Sirmijumu. Liberije je takođe želeo sabor u Aleksandriji, i zbog odbijanja da stupi u zajednicu sa arijancima i da osudi Atanasija bio je proteran (u Veriju u Trakiji)“. Samim tim i nastavak u Odgovoru je besmislen i ne odgovara činjenicama: „Svetac se na to nije obazirao niti se dalje žalio bilo kome na svoju poziciju, prosto zato što niko ni na Istoku ni na Zapadu ravan njegovom rangu nije bio u pravoj veri niti je kanonski rasuđivao“. I u ovom slučaju se pogrešna i nekanonska „borba“ Vl. Artemija ne može porediti sa istinskom i kanonskom borbom Sv. Atanasija, jer je prva kanonske, a drugog dogmatske prirode. Zato prvi, razumljivo, s pravom ostaje usamljen u svom raskolu, a Svetitelj i ovog, kao i svakog puta, ima podršku, makar i malobrojnih, pravovernih episkopa u pravoslavnoj vaseljeni.
Dakle, vidimo da branitelji Vl. Artemija na Fejsbuk grupi Istina je jedna – Vladika Artemije pribegavaju iskrivljavanjima istorijskih činjenica. To je razumljivo, jer nekanonska „borba“ njihovog duhovnog oca, koja ih je sve zajedno odvela u raskol, može se „braniti“ falsifikatima i pristrasnim tumačenjima. U sledećem videu ću pokazati pogrešnost poređenja samog Vl. Artemija sa Sv. Jovanom Zlatoustim. Ovde ću navesti osnovnu razliku Vl. Artemija u odnosu na Svete Oce, a to je nespremnost, nebudnost i nedoslednost. O doslednoj nedoslednosti Vl. Artemija, krunisanoj upadom u Man. Duboki Potok, pisao sam sledeće: „Tako je i zvanično otpočela četvrta faza dosledne nedoslednosti vl. Artemija. Posle 1. trpeljivog prihvatanja nekanonskih odluka, 2. povlačenja prethodnog i objave budućeg neprihvatanja nekanonskih odluka SA Sinoda i SA Sabora i 3. samodovoljnog tumačenja kanonske ispravnosti odluke-presude SA Sinoda o zabrani sveštenosluženja, nastupila je 4. i završna, za sada, faza potpunog izlaska iz Crkve, tj. raskola. Nova faza tražila je novu apologiju, novu bogoslovsko-kanonsku osnovu, opravdanje. Iz crkveno-pravne oblasti prešlo se na bogoslovlje. Umesto odbijanja da se trpi kanonska nepravda, došlo se do odvajanja zbog jeresi. Međutim, najslabija tačka ove apologije jeste sama činjenica dosledne nedoslednosti vl. Artemija. To što je on iz faze u faze menjao način svoje borbe, i svakom načinu iznova tražio odgovarajuće, novo bogoslovsko-kanonsko uporište, dovoljno pokazuje da on nije bio istiniti svedok i pravi ispovednik istine i pravde pravoslavne vere. Odlika pravih i istinitih branilaca istine i pravde vere jeste doslednost u tom branjenju: oni od samog početka borbe protiv njih, kao svedoka istine i pravde, poseduju istinu i pravdu, i ona im sama čini metod i oružje u toj borbi, ne menjajućih ih do kraja svoje borbe. Vl. Artemije je uvek iznova i naknadno menjao način borbe i tražio novo - novoj borbi odgovarajuće - oružje i taktiku. Upravo je ta promenljivost najveće i najbolje svedočanstvo njegove neistinitosti, jer – istinito je samo ono što je uvek isto, tj. nepromenljivo“.
Prema tome, ništa od kritike Svetih Otaca, prelašćivanja, obmanjivanja po nalogu, sopstvenog umovanja, bljuvanja laži protiv vašeg Episkopa, niti mućenja bistre vode „pravoslavnog ispovedništa u Srbiji“ s moje strane. Naprotiv, ostaje samo da ponovim, mnogim i jasnim činjenicama, potvrđen i dokazan zaključak: Istina je jedna – Vladika Artemije je, nažalost, u raskolu.
VIDEO: Vladika Artemije je u raskolu 4 - Odgovor grupi Istina je jedna - vladika Artemije