U mojoj knjizi Ipak se ne okreće pokazao sam da se vaseljena u kojoj živi čovek, saglasno opisima Svetog Pisma i tumačenjima Svetih Otaca, sastoji iz zemlje, koja je nepokretna polulopta, sa ravnom gornjom površinom, i nebeskim svodom, o koji su okačene zvezde, i ispod koga kruže sunce i mesec i ostale planete. Van granica nebeskog svoda počinje duhovni svet u koji čovek nema pristup, i u kome obitavaju Bog – Presveta Trojica i nebeske anđelske sile. Dakle, nikakve galaksije, mlečni putevi, nikakva bezbrojna nebeska tela, nikakav beskonačni kosmos, nikakvi vanzemaljci.
Pored svedočanstva Svetog Pisma i odgovarajućih tumačenja Svetih Otaca, bogoslovski osnov za ovakvu konstrukciju čovekovog geocentričnog staništa jeste postavka da materija ne može biti beskončna, odnosno da sve materijalno mora imati granicu, jer bi u suprotnom materija kao beskonačna morala biti i bespočetna, što su svojstva samo Božanskog bića.
Nedavno sam pronašao još jedno svetootačko svedočanstvo navedene arhitekture čovekovog doma. Reč je o Besedi o veri Sv. Vasilija Velikog, u kojoj, govoreći o uznošenju uma iznad materijalnog sveta, Svetitelj kaže:
„I ti, ukoliko hoćeš da govoriš ili da slušaš nešto o Bogu, odvoji se od svoga tela, ODVOJI se od telesnih čula, napusti zemlju, napusti more, učini da vazduh bude ispod tebe, zanemari godišnja doba, poredak vremena i ukrase zemlje, uzdigni se iznad etera, prođi pored zvezda, pored njihovih čudesa, njihove krasote, veličine i koristi koju čine vaseljeni, pored njihovog blagoustrojstva, svetlosti, položaja, kretanja, pored njihovih uzajamnih veza i rastojanja. Prošavši sve slovom, uzvisi se nad nebom. Uzdigavši se nad njim, ti samim razumom promatraj tamošnje lepote: nadnebeske vojske, horove anđela, starešinstvo arhanđela, slavu gospodstva, prevashodstvo prestola, sila, načala i vlasti (up. Kol.1,16; Ef.1,2). Prošavši sve, uzdigni se svojim pomislima iznad vascele tvorevine, uznesi svoj um izvan njenih granica i zamisli postojanu, nepokretnu, nepromenjivu, bestrasnu, prostu, nesloženu, nerazdeljivu Božanstvenu prirodu, nepristupnu svetlost (1.Tim.b,16), neizrecivu silu, bezgraničnu veličinu, lučezarnu slavu, željenu blagost, neuporedivu lepotu koja snažno probada ranjenu dušu, ali se ne može dolično izraziti rečima“.
Iako je u pitanju poziv na umno sazrcavanje, reči Sv. Vasilija Velikog treba shvatiti u bukvalnom, a ne u poetizovanom, prenosnom smilu. On jasno slika ustrojstvo našeg ograničenog sveta po vertikali, odozdo na gore. Na njoj su poređani zemlja, vazduh, eter (aristotelovsko verovanje da je iznad vazduha eter, što ne odgovara stvarnosti; iznad vazduha, a ispod svoda je vakuum), zvezde, nebo. Iznad neba su nebeske anđelske sile, koje su nepristupne telesnom vidu, i mogu se gledati ili pri otvaranju duhovnog vida, kao Sv. Apostolima na gori Tavoru, pri Preobraženju Gospodnjem, ili istupanjem duše van tela, kao u slučaju Sv. Ap. Pavla, koji je bio uznesen do trećega neba i uveden u rajska naselja (2. Kor. 12, 2-4). Iznad, dakle, neba, tj. nebeskog svoda, počinje duhovni svet, sa anđelskim silama, rajskim naseljem i svuda prisutnim Bogom, Koji je nepristupna, netvarna, duhovna Svetlost i Slava.
Postojanje granice između ova dva sveta, materijalnog i duhovnog, naročito ocrtavaju sledeće reči Sv. Vasilija Velikog: „Prošavši sve, uzdigni se svojim pomislima iznad vascele tvorevine, uznesi svoj um izvan njenih granica“. Postoji, dakle, granica između ova dva sveta, a to je nebeski svod. On je granica materiji, tvari. Dok je u ovom telu, čovek ne može da je pređe. Tek kada na kraju sveta i veka bude opšte vaskrsenje mrtvih, kada se čitava tvar, uključujući i čoveka, obesmrti i oduhovi, tada će, kao što je Hristos posle Svoga preslavnog Vaskrsenja prošao kroz zatvorena vrata (Jn. 20, 19), oduhovljena ljudska tela moći da prelaze ovu granicu. Međutim, tada će i sama ta granica biti ukinuta, jer će prestati razlika između materijalnog i duhovnog sveta, jer će se prvi, kao što sam rekao, oduhoviti. Osim toga, čovek neće imati potrebe niti će moći da ide na gore, jer će sa neba, na, u ognju, očišćenu i oduhovljenu zemlju siđi Novi Jerusalim (Otkr. 21, 1-2), u kome će stanovati svi oni koji se toga po milosti Božijoj udostoje. Oni koji se toga ne udostoje, biće u večnom paklu, koji će se, kao i sada, nalaziti u utrobi zemljine polulopte (Otkr. 20, 14).
Svetitelj, dakle, još jednom potvrđuje biblijsko ustojstvo ograničenog čovekovog doma, sa granicom između materijalnog i duhovnog sveta, koju čini nebo, tj. nebeski svod, ne pominjući onoga čega nema ni u Svetom Pismu, ni u stvarnosti: bezbroj galaksija, neizbrojiva nebeska tela, beskonačan materijalni kosmos. Ovo drugo postoji samo u mašti i veri onih koji veruju i obožuju materiju, tj. čoveka, koji su atribute i svojstva svuda prisutnog i bespočetnog Boga, teorijom o Velikom prasku i heliocentričnom sistemu, pripisali svome božanstvu – materiji.
(+Video)