„Ne može čovjek griješiti ako istinu reče,
griješio bi ako je zaturi i krije od ljudi“ (Sula Radov).
U prošlom videu sam pokazao kako je pravoslavno poimanje nacije i razobličio novatorski odnos prema ovoj svešteno-duhovnoj kategoriji. Pravoslavno bogoslovlje nacije sam pokazao na primeru srbskog sveštenog naroda, koji je zahvaljujući Sv. Savi porodio osobeni stil i duh, tzv. svetosavlje, svetosavsku narodnu crkvu. Potom smo videli kako je crnogorska nacija nastala van Crkve, bez njenog blagoslova, i da je ona u svojoj suštini konvertitstvo – preveravanje po načinu nastanka, i da nju možemo smatrati za vrstu jeresi. Na kraju sam na osnovu svega rečenog dokazao da SPC ne može dati blagoslov za njeno ocrkovljenje, pri čemu poštuje, kao pravo svakog čoveka na samoizjašnjavanje, njeno pravo na postojanje u građanskom društvu.
U ovom videu ćemo videti kakav je bogoslovski odnos Mitr. Amfilohija prema naciji uopšteno, i posebno u odnosu na srbsku i crnogorsku naciju.
Pokazao sam u prošlom videu da je Mitropolit rastao i vaspitavan u epskom duhu srbstva Sv. Save, Sv. Lazara Kosovskog, Kosova i Njegoša. Takav je završio bogoslovske škole u Beogradu, takav otišao u Grčku na doktorat, takav se vratio, preko Pariza, najpre u Banat kao episkop, a od 1991. g. u Crnu Goru, na Cetinje kao Mitropolit. Na ustoličenju su mu bili Novak Kilibarda, Radovan Karadžić i Matija Bećković. Još 1990. je tvrdio: „Srpski narod u ovoj ima najmanje razloga, što se njega tiče, da se bori za bilo kakvu Jugoslaviju... Da smo 1918, kao narod, imali ovo iskustvo koje imamo sada, vjerujem da ne bismo ni ulazili u jugoslovensku perspektivu – ni sebe radi, ni drugih radi. Gledano kroz perspektivu sadašnjeg iskustva, 1918 je jedna od velikih zabluda i iluzija srpskog naroda“. Dočekalo ga je vreme ratova, i on je bio na svim ratištima gde se srbstvo branilo: sa guslama na dubrovačkom ratištu, sa Arkanom na Cetinju: „Mitropolit Amfilohije je na Petrovdan 1991, od Cetinjskog manastira 'napravio kasarnu', dozvoljavajući pripadnicima Arkanove Srpske dobrovoljačke garde da naoružani uđu u njega“. Srcem je bio uz Republiku Srpsku, „svetionikom i Pijemontom celokupnog srpstva“, potom u Metohiji sahranjivao mrtve... Njegoševski je bolovao i sastradavao sve muke, nevolje i stradanja svih srbskih zemalja. Njegova retorika je, po tvrdnjama njegovih protivnika u Crnoj Gori, bilo promovisanje srbstva i svetosavlja, saglasno velikosrbskom nacionalističkom projektu. Kada je novoizabrani Vojislav Koštinica došao u Trebinje na sahranu Jovana Dučića 1999. g., Mitropolit je izjavio: „Sudeći po ponašanju Crkve, ali i svih prisutnih u Trebinju, dolazak Vojislava Koštunice na sahranu Jovana Dučića ostavio je utisak da je tamo došao ne samo predsjednik SRJ, već predsjednik svih Srba u otadžbini i dijaspori“. Tih godina mu je prebacivano zbog obnavljanja četništva: „Reafirmacija četništva, vidljiva ne samo u istoriografsko-publicističkoj delatnosti SPC u Crnoj Gori, odnosno mitropolije crnogorsko-primorske i njenoj izdavačkoj delatnosti, organizovanje osveštavanja stratišta na kojima su izginuli četnici nailazilo je na kontroverzna mišljenja, ne samo u crnogorskoj javnosti“.
„Amfilohijevo političko djelovanje izaziva brojne kontroverze u javnosti zbog promovisanja klerikalizma, velikosrpskog nacionalizma, negiranja crnogorske nacije i državnosti, reafirmacije četništva, kao i zbog protivljenja evropskim integracijama, pravima seksulanih manjina itd.“.
Sve to vreme odnos Mitr. Amfilohija prema državi Crnoj Gori i crnogorskoj naciji je bio velikosrpski, nipodaštavajući. Crna Gora je za njega „avnojevska, fildžan država“, a crnogorska nacija „komunistički nakot“ i kopile Milovana Đilasa. Godine 1988. izjavljuje ljubljanskoj Mladini: „Stav komunističke partije i to po direktivama Kominterne prije rata, bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba da se oslabi. Na temelju toga stvoreni su novi narodi koji u istoriji nijesu nikad ni postojali, kao recimo Crnogorci, oni su najočigledniji primjer. Ja sam Srbin, premda sam rođen u Crnoj Gori“. Na državnoj srbskoj televizije iste godine govori: „Kažu mi, a izgleda da je to i tačno, kako je Milovan Đilas dobio naređenje da istorijski obrazloži i dokumentuje postojanje crnogorske nacije i da je to on uradio na osnovu Marksovog učenja. Međutim taj isti Đilas se 1954. odrekao tog svog kopileta i sada se piše i osjeća Srbinom. Ali to zlo je ostalo“. Sledeće godine će u Književnim novinama izjaviti: „U istoriji nikad nije postojao crnogorski narod“.
Crnogorce je čak poredio sa volovima: „Po čemu ste Crnogorci? Po tome što ste rođeni u Crnoj Gori? Pa i volovi i koze se rađaju u Crnoj Gori, ali nisu Crnogorci i Crnogorke. Jesu crnogorski volovi i crnogorske koze, ali nisu Crnogorci i Crnogorke koji su celivali i celivaju mošti Svetog Petra Cetinjskog i ikonu Majke Božje, pokroviteljke ovoga grada“.
Sličan je bio i njegov odnos prema crnogorskoj državi: „U septembru 1999. godine u intervju češkom nedeljniku Tidem Amfilohije je izjavio da je zadatak SPC 'očuvanje srpske Jugoslavije' i 'sprečavanje otcepljenja Crne Gore'“.
O učešću Mitr. Amfilohija 2004. g. u borbi protiv ukidanja srbskog jezika u crnogrskim školama, N. Kilibarda je pisao: „Ovih dana svjedoci smo galame o nominaciji jezika u Crnoj Gori u kojoj su najgrlatiji sitni političari koji laički pristupaju poreblemima jezika, svetosavski klerikalci sa g. Amfilohijem na čelu i nedužni građani koje su isprovocirali politikanti i popovi“.
Vrhunac velikosrbovanja Mitr. Amfilohija pada tačno uoči referenduma za odvajanje Crne Gore 2006. g. „Pre referenduma o nezavisnosti Crne Gore, svoje mišljenje o tome Amfilohije je izneo na novosadskoj televiziji, rečima ne baš prikladnim sveštenom licu. Na pitanje novinarke 'Šta mislite o crnogorskom državnom projektu', on je odgovorio: 'Ne pravi se pita od onoga'“.
Zbog takvog Mitr. Amfilohija, pored ostalog, sam otišao u Cetinjski manastir 1997. g.
Međutim, 2006. g. i osamostaljivanje Crne Gore je tačka zaokreta u njegovoj duhovnosti, bogoslovlju i biografiji. Došlo je do promene njegovog odnosa prema srbskoj i crnogorskoj naciji: prve je bivalo sve manje u nazivima ustanove Mitropolije, njenim zvaničnim saopštenjima i njegovim besedama, a druga je lagano popunjavala tako napravljeni prazni prostor.
Pre svega, ostalo je zabeleženo da se, mimo gore navedene izjave o piti, Mitr. Amfilohije nije mešao u tok referenduma. Sam Milo Đukanović će mu 2011. g. javno odati zbog toga priznanje: po njemu, Mitropolija je „'u važnim političkim trenucima bila konstruktivna po političku stabilnost' Crne Gore u interesu 'njenog pravilnog demokratskog usmerenja koji su je doveli do stabilnosti i nezavisnosti' i u tom smislu naveo 1997. i 2006. godinu“. Ovo je podsećanje na činjenicu da je Mitropolit pomogao 1997. g. Milu Đukanoviću da dođe na vlast. Imao je informacije da je Slobodan Milošević od strane zapada pušten niz vodu, pa se, okrenušvi se od podrše Slobinom Momiru Bulatoviću, priklonio Milu. Lično je to negirao: „Nisam ga ja podržao, ja se u tu priču nisam mešao, samo što je u tom raskolu među njima Đukanović bio očevidno sposobniji kao političar“. Međutim, svedočenje R. Jovovića je sasvim suprotno: „Kada su se sukobili Milo i Momir, mitropolit Amfilohije je Đukanoviću tada pružio podršku. Tada je bio sukob između Bulatovića i Đukanovića. Ja sam bio za Momira Bulatovića. I mene zove mitropolit Amfilohije. (Veoma volim Amfilohija, ali ovo sada moram reći da je pogriješio kada je riječ o Milu Đukanoviću) Mjesec dana posle tih dešavanja, pozvao me mitropolit i upitao šta mislim o Đukanoviću i njegovoj podršci. Ja sam mu odgovorio da sam siguran da će Đukanović prevariti. Mitropolit je odgovorio: 'Zebem'. A ja sam na to rekao da ne treba da zebe jer je Milo svakog prevario. Prevario je Vidoja Žarkovića, prevario je Slobodana Miloševića, prevario je Momira Bulatovića, prevariće i Vas. Mitropolit mi je govorio da su Đukanovići dobra loza, a njegova ujčevina je od Maksimovića, od soja ljudskoga. 'Neće prevariti, siguran sam'. 'Vidjećemo'. I tako je i bilo. Ubrzo se okrenuo i protiv Crkve svoje“. Evo ocene ovih događaja D. Dedejića 2019. g.: „Još od vremena kada je presudno podržao Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima 1997. godine i kada je, akcijom 'pištaljka' učestvovao u rušenju Slobodana Miloševića, nakon čega je beogradski politički talog i goli šljam došao na vlast u Srbiji, mitropolit Amfilohije je nezaobilazni faktor odgovornosti za katastrofalan položaj Srba u Crnoj Gori... Kada je Amfilohije Radović, mimo Ustava Srpske crkve, umjesto kanonskih odrednica, počeo na zvaničnim pečatima, odmah nakon pokradenog referenduma, da koristi termin 'Pravoslavna crkva u Crnoj Gori', 'kumovao' je sadašnjem podstanarskom statusu Srpske crkve u mafijaškoj državi Mila Đukanovića“.
O svojoj neustralnosti povodom referenduma govori 2011. g. i sama Mitropolija crnogorsko-primorska: „Mitropolija Crnogorsko-primorska ima puno moralno pravo da upozori na tu anomaliju, jer je upravo ona, zajedno sa drugim pravoslavnim eparhijama na tlu Crne Gore, bez ikakvih komentara ispratila referendumski proces 2006.g., poštujući slobodnu volju crnogorskih građana i njihovo mišljenje o državno-pravnom statusu Crne Gore“.
Nastavljamo sa praćenjem procesa anesteziranja i amneziranja Srba u Crnog Gori od strane Mitr. Amfilohija.
Na objavljivanje nezavisnosti Crne Gore 3. juna 2006. g. Mitropolit je odgovorio samo pet dana kasnije, 8. juna 2006. g., tako što se na sajtu Mitropolije crnogorsko-primorske i SPC, objavljuje saopštenje pod naslovom: „Mitropolitu Crnogorsko-primorskom i Egzarhu svetog trona pećkog G. Amfilohiju potvrđena počasna titula Arhiepiskopa cetinjskog“. Kasnije su se tokom 2007. i 2008. g. pojavile tvrdnje da je, osim dodeljivanja titule arhiepiskopa Mitr. Amfilohiju, ASabor 2006. g. doneo odluku o formiranju Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori koju čine Mitropolija crnogorsko-primorska i Eparhija budimljansko-nikšićka, kao i delovi Eparhija mileševske i zahumsko-hercegovače, od čijih se episkopa formira Episkopski savet. Obe ove odluke su nepostojeće i falsifikovane od strane Mitr. Amfilohija, i o tome ću podrobno govoriti u sledećem videu, koji će biti posvećen temi postepene pripreme odvajanje eparhija u Crnog Gori od SPC, odnosno njihovo osamostaljivanje kao buduće Crnogorske pravoslavne crkve. Ovde nastavljam praćenje otklanjanja Mitr. Amfilohija od srbskog i priklanjanja crnogorskom nacionu.
Na prozivanje od strane S. Marovića 2007. g., da bi trebalo da oglasi da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i za Srbe i za Crnogorce, Mitopolit je, između ostalog, pisao nautralno: „Da li me ikada neko čuo ili pročitao moj tekst kojim poistovjećujem Pravoslavnu crkvu sa bio kojom nacijom? Nasuprot tome, u bezbroj svojih propovijedi, naučnih tekstova i izjava neprekidno sam ponavljao i ponavljam izvornu biblijsku istinu da 'u Crkvi nema Grka ni Jevrejina, roba ni slobodnjaka', Kineza, Srbina, Crnogorca ili Afrikanca, nego su 'svi jedno u Isusu Hristu'! Da li ima igdje drugačijeg mog potpisa kao mitropolita osim Pravoslavnog crnogorsko-primorskog mitropolita? Da li se Mitropolija na čelu koje stojim nazvala drugačije sem Crnogorske mitropolije, onako kao što se zvala u vrijeme Kraljevine Crne Gore, a prije nje u doba Petrovića? “. U nastavku podseća da je na njegov predlog 1992. g. u Ustav CG ubačena formulacija „Pravoslavna crkva“. U istom pismu srećemo čuveno Mitropolitovo korišćenje nacionalno neutralnih, dakle, nepostojećih i nepropisanih naziva crkava, koje obavezno prati skrivanje srbskog imena na kraju formulacija: „Samo je vjekovna zajednica pravoslavlja u Crnoj Gori sa Pećkom-Beogradskom patrijaršijom, odnosno Pravoslavnom crkvom srpskom...“. Dakle, ne postoji ni „Pećka-Beogradska patrijaršija“, ni „Pravoslavna crkva srpska“, osim u Mitropolitovoj mimikriji, eufemizmima i demagogiji. Ovo je usklađeno pratila i radila i državna vlast u Crnoj Gori. Naime, iste godine je primećeno „da već nešto više od godinu dana najviši državni zvaničnici insistiraju da se ni u oficijelnoj ni neformalnoj komunikaciji ne pominje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i Amfilohije kao mitropolit SPC, već isključivo Mitropolija crnogorsko-primorska“. „...Iz Mitropolije se isto tako ljute kada je u medijima krste kao SPC u Crnoj Gori. Prema informacijama 'Vijesti', ljute se i na čelnike Srpske narodne stranke, između ostalog i zato što ih tako nazivaju, dok u SNS-u pojedine predstavnike MCP, kako tvrde u neformalnim razgovorima, ne mogu da podnesu“.
Lučonoša novog odnosa Mitropolije prema nacije je još te 2007. g. bio današnji portparol litija, „pravoslavni Crnogorac i teolog“, kako danas on samog sebe predstavlja, o. G. Perović. On je tada promovisao nov, neutralni, a u krajnjem zbiru, prelazni, od srbske na crnogrsku, odnos prema naciji Mitropolije crnogorsko-primorske: „Lično se ne osjećam kao sveštenik Srba u Crnoj Gori, nego kao pravoslavni sveštenik svih pravoslavnih Crnogoraca, bez obzira da li se oni osjećaju kao Srbi ili Crnogorci. Sve kada bi me neko i odredio kao srpskog sveštenika ja bih se organski pobunio protiv toga. Ja jesam sveštenik i Srba u Crnoj Gori, ali ne samo njih. Nijesam postao sveštenik da bih srbovao, nego da bih što više ljudi privolio vjeri da je Hristos vaskrsao i da postoji vječni život“.
Naravno, novi odnos prema naciji, morao je biti ispraćen i zamenom simvola: „Na vrhu Cetinjskog manastira, umjesto dosadašnje srpske trobojke sa četiri ocila, juče je istaknuta stara crnogorska zastava crvene boje sa dvoglavim orlom, obrubljena zlatnom bojom... Zastava Crnojevića se posljednjih petnaestak godina ističe na zvonik Cetinjskog manastira za Petrovdan, Vaskrs, Božić i Bogojavljanje, kazao je 'Vijestima' rektor cetinjske Bogoslovije Gojko Perović. Brojni Cetinjani, međutim, juče se nijesu mogli sjetiti kada su posljednji put vidjeli zastavu Crnojevića na vrhu manastira“. Očito je da se o. Gojko služi lažima, podražavajući, kao što videli, svog učitelja i episkopa Amfilohija.
Godine 2011. Mitr. Amfilohije ponavlja svoje afanasjevsko-šmemanovsko poimanje nacije: „Pravoslavni vjernici se svuda u svijetu, pa i u Crnoj Gori, objedinjuju i ujedinjuju imenom Bogočovjeka u Crkvi Hristovoj, a ne kroz nacije, države, partije i ideologije... To što ona u Crnoj Gori ima i administrativni naziv 'Srpske' plod je istorijskih prilika i većinskog naroda u kome služi, a nikako njenog kanonskog ustrojstva i same njene prirode, još manje nacionalnog poistovjećenja Crkve sa Srpskom ili bilo kojom drugom nacijom. Da je to tako jasno svjedoči i naziv u novije vrijeme osnovne pravoslavne eparhije u Crnoj Gori 'Mitropolija crnogorska', koja je skoro 400 godina slovila kao 'Zetska', pa nikom danas ne pada na pamet da je poistovjećuje sa Zećanima“. Ovo je tipičan primer demagogije Mitr. Amfilohija koji pomoću relativizacije i zamena teza ostvaruje svoj cilj: zamena srbskog crnogorskim imenom preko lagane relativizacije prvog i kasnije apsolutizacije drugog. U njegovo ekumenističko, relativističko poimanje nacije – danas si jedno, sutra drugo, prekosutra... – uklapa se i njegova tvrdnja, izgovorena za Vidovdan na Gazimestanu 2014., da je nevažno da li je Miloš Obilić Srbin ili, kako tvrde neki šiptarski istoričari, Albanac: „Otuda nije čudo da ima nekih istoričara albanskih koji kažu da je Miloš Obilić bio Albanac. Uopšte nije bitno toliko, da li je bio Albanac ili je bio Srbin – bitno je da je on bio Miloš Obilić koji je suprotstavio se i život svoj žrtvovao protiv nasilja i protiv tiranije, ono na što je čovjek pozvan i u ono vrijeme, i danas i u buduća vremena“.
Mitropolit je postepeno menjao i svoj odnos prema crnogorskoj naciji. Najpre je ublažavao težinu svojih izjava. Godine 2010. g. izjavljuje: „I kopile je dijete koje treba ljuljati. Nije ono neko čudovište. Uostalom, koliko danas imate djece koja su vanbračna i imaju sva prava kao što imaju druga bračna djeca“. Slično ponavlja i 2015. g.: „Mitropolit Crnogorsko-primorski Amfilohije poručio je onima kojima treba 'crnogorska crkva da je on tu', umjesto nepriznatog mitropolita CPC i njegove 'sekte'. On je rekao da treba poštovati one koji se izjašnjavaju kao Crnogorci, ostavljajući mogućnost da je nekad govorio da je crnogorska nacija komunističko kopile. 'Međutim, i vanbračnu djecu treba ljuljati', rekao je Amfilohije“. Ovom izjavom Mitropolit potvrđuje činjenicu da je crnogorska nacija rođena bez blagoslova Crkve i van nje, i netačno i pristrasno meša i izjednačava duhovne i prirodne, biološke kategorije i procese.
Završni čin ovog menjanja odnosa prema crnogorskoj naciji od strane Mitr. Amfilohija predstavlja njegovo izjavljivanje kajanja zbog toga što ju je nazivao kopiletom Milovana Đilasa. Od kopileta došao je do izraza „moji Crnogrci“: „Ima mnogo onih koji su u vladajućoj stranci, koji se osećaju nacionalno kao Crnogorci, ali koji pripadaju crkvi, ja njihovu decu krštavam. Oni ljudi kažu da pre svega, mnogi se boje za svoj posao. Zato ja ponekad kažem treba nama Crnogorcima 'slivati stravu'. Bojim se da su se danas moji Crnogorci nakupili straha, okupacija, pa revolucija, komunizam, a sad ovi su nastavili, ovo su deca Brozova“.
Slično je njegovo preumljenje kada je u pitanju njegov odnos prema državi Crne Gore. U pitanju je 2013. g.: „On je kazao da je nezavisnost Crne Gore za njega završena priča, dodajući da se šalio kada je Crnu Goru nazvao 'fildžan avnojevskom tvorevinom'. 'Ako narod nešto izglasa, to je za mene svetinja. Svemu onome dobrome u tome ću da služim. Dolazim iz Crne Gore i kao mitropolit predstavljam Crnu Goru. Neka nam bude živa i večna Crna Gora'“.
Kao što se menjao njegov odnos prema crnogorskoj naciji, isto se dešavalo i sa njegovim odnosom prema himni Crne Gore, tvorevini ustaše Sekule Drljevića. U pitanju je 2016. g. i njegovo ustajanje na himnu u Budvi: „Nijedan Srbin niti srpska partija iz Milove opozicije pre Amfilohijevog sramnog čina nisu hteli da ustanu kada bi se intonirala ova ustaška himna. Amfilohije je bio prvi 'Srbin' koji je ustao na ovu srbocidnu himnu. I ne samo da je ustao, nego je rekao da je 'jako lijepa', iako se on 'ne slaže baš sa nekim stihovima'.“ „Prihvatajući crnogorsku himnu Amfilohije je gurnuo prst u oko svim srpskim partijama koje uporno negiraju crnogorska državna znamenja. Tako je vrh DPS-a od vrha srpske crkve dobio podršku i satisfakciju“.
Posle potpisivanja temeljnog ugovora – konkordata 24. 06. 2011. g. između Crne Gore i Vatikana, pokrenuto je potpisivanje istog ugovora između Crne Gore i Pravoslavne Crkve u Crnoj Gori. „Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve u Crnog Gori (SPC) kritikovala je potpisivanje ugovora sa Svetom stolicom, jer smatra da se time 'diskriminišu' ostale verske zajednice i traži od države da se 'na isti način i u istom obimu prava' regulišu odnosi sa ostalim verskim zajednicama“. Iste te godine je bio pokušaj da se napravi ovaj ugovor. „Crkvenoj javnosti nije nepoznata namera mitropolita Amfilohija da još pre tri godine izdejstvuje široku autonomiju za Pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori. Sve je već bilo spremno. Tekst je napisan i dokument je bio na stolu. Ali, na žalost ovog često tako nepromišljenog i sujetnog mitropolita iz Crne Gore, san mu se nije ostvario i srušio mu se kao kula od karata. U tome ga je pre svega sprečio principijelan i jasan stav patrijarha Irineja, ali i odgovoran i častan stav vladike Budimljansko-nikšićkog G. Joanikija, koji se nije složio sa autonomaškom crkvenom politikom ostarelog cetinjskog arhiepiskopa“. Prema mojim ličnim saznanjima, tada je Vl. Joanikije jedini put odbio poslušnost Mitr. Amfilohiju, kome je tom prilikom od strane Patrijarha i Sinoda rečeno: „Ako treba nešto da se potpisuje, potpisivaće se u Beogradu, a ne u Podgorici“.
Nestajanje srbskog imena iz Mitropolije crnogorsko-primorske još 2008. g. primetio je Tomislav Erić: „Površno gledano, prateći objave svenarodnih Crkvenih skupova u Crnoj Gori povodom praznika pojedinih Svetinja, gradova i sela širom C.G. stiče se utisak da permanentno i učestalo ovaj Mitropolit održava sabornost, mobilnost i zajedništvo Pravoslavnog življa u ovoj srpskoj zemlji. Čitajući tekstove beseda Mitropolita Amfilohija najčešće u dnevnom listu 'DAN' i pored upornog traženja nisam uspeo da pronađem IJEDNU REČENICU koja sadrži pomen srpskog imena, identitet srpskog naroda ili samo reč 'srpsko' u prefiksu bilo kojeg sazivanja skupa ili njegovog obraćanja narodu kroz različite besede. To Mitropolit Amfilohije svesno izbegava, a verno ga slede Vladika Joanikije i drugi poglavari SPC na tlu Crne Gore – ne pominjući ništa srpsko, po ugledu na njega ili po njegovom naređenju – to ne znam... Volim srpski narod u Crnoj Gori kao hrabar i istrajan u čuvanju svog identiteta. Zato se čudim da Mitropolit Amfilohije pretendent za Patrijarha SPC i predsedavajući Sinoda SPC je u Crnoj Gori najmanje Srbin od svih tih ljudi dole koji se tako deklarišu“.
Pisao sam 2011. g.: „Ništa manja opasnost po srpsku narodnost nije ni crkveno-narodni lokalizam ili regionalizam, koji teži da lokalno i posebno izdigne iznad opšteg i zajedničkog. To su crnogorski, srbijanski i bosanski lokalizmi, kojima je istorijsko-geografsko-državna i kulturno-jezička posebnost veća od pravoslavno-narodne celovitosti. Za skrivanje srpskog imena u nazivu Pravoslavna crkva srpska i uklanjanje u Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, od strane naše Mitropolije, možemo reći da istovremeno ide na ruku i crnogorskom lokalizmu i crkvenom globalizmu, zbunjujući, pri tom, mnoge verne“.
Nedavno je Mitropolitu pisao učesnik podgoričkih litija, Nikola Vuković: „Ako neko, kao ovi naši prodani glavari cjelodnevno crnogorče i rasrbljavaju srpski narod Crne Gore, onda bi trebalo da im se suprostavljamo istinom i hrabrošću. Ispovijedanje ne samo svoje vjere pravoslavne već i našega srpskoga imena danas je takođe naša sveta dužnost. Zašto ste Vladiko zaboravili i skrajnuli ovu Vašu svetu dužnost? Đe Vam je pomen imena srpskoga u Vašim besjedama? Đe negdašnja hrabrost i iskrenost? Zašto nas i Vi poslednjih 15 godina intezivno crnogorčite? Zar i Vi Vladiko uđoste u kolo skoro neprestanog crnogorčenja svega srpskoga u Crnoj Gori? I da Vas priupitam: Kakva Vam je sad ova nova titula u Vašim besjedama – Mitropolit Crnogorski? Od kad ste izbacili riječ Primorski? Ko Vam je to blagoslovio? I đe su Vam riječi Zetski i Brdski? Zar ste i svoja Brda moračka zaboravili i u crnogorštinu utopili? Ako je neko danas promoter crnogorštine, a i Vi ste nažalost Visokopreosvećeni Mitropolite postali njen otvoreni promoter, tada se pitam: Da li je takav čovjek prijatelj srpskog naroda Crne Gore ili novi saučesnik u njegovom rasrbljavanju i promoter nametanja crnogorskog identiteta tamo đe ga nikada nije bilo. Ne čuh Vas da i jednu jedinu javnu riječ rekoste protiv crnogorčenja Miroslavljevog Evangelija od strane Vašeg bliskog saradnika i prote Gojka Perovića ili i Vi, kao i on, smatrate da je ono 'dragulj crnogorske kulture'. Što Vam je pobogu? Đe su Vas poplašili? Što ste onoliko nervozni dok besjedite? Imate li Vi više one srpske ognjene hrabrosti koju ste ranije baštinili? Šta se sa Vama dešava već 15 godina? Kad ste posljednji put izjavili – ja sam Srbin? Kao da Vam je neko jezik vezao kad trebate reći riječ Srpska crkva, Srbi ili srpski narod. Kao da ste zaboravili šta ste do juče pričali i kako ste do juče srbovali. Što se to s Vama dogodilo? Zaboravli ste naprasno i svoju crkvenu titulu i svoje ime srpsko. Tuga je velika i izaziva neobičnu mučninu slušat Vas kako crnogorčite dan i noć. Bilo bi lijepo, makar za promjenu, makar i neiskreno, da ponekad rečete: Srbin sam i tim se dičim! I da Vam iskreno još nešto rečem – dosadni ste. Dosadili ste i Bogu i ovom našem srpskome narodu Crne Gore sa Vašim: Ja sam pravi Crnogorac iz Morače; ja sam Mitropolit Crnogorski; ovo je Mitropolija Crnogorska. I tome slično. Ima li iđe Vladiko u Vašem novousvojenom riječniku, riječ Srbin ili srpska? Sad ste u usmenijem nastupima i ono Primorska skoro potpuno izbacili iz crkvene titule. Valjda da bi ostalo samo ono Crnogorska? Kako se to Vi kao nekada veliki Srbin tako lako odriče srpskoga imena u crnogorsku korist? Šta Vam je uopšte u srcu? Jeste li nečim ucijenjeni? Ili ste oduvijek bili takvi pa je kriza samo pokazala ko ste? Nijeste. Nijeste bili takvi već ste takvi postali u posljednjih 15 godina“.
Završna faza preobražaja Mitr. Amfilohija od velikosrbina do velikocrnogorca jeste njegovo, rekli bismo, poistovećivanje sa Kraljem Nikolom. Od nekoga ko se ismejavao nad „fildžan“ i „avnojevskom“ Crnom Gorom, on je postao zagovornik i promoter „prave“, tj. velike Crne Gore - Crne Gore Kralja Nikole. Tako 2015. g. on govori: „To su riječi velikoga kralja Crne Gore, onda kada je Crna Gora bila prava istinska država, i kada je ona ušla u međunarodne vode, i nadamo se da će i ova Crna Gora koju ja u odnosu na onu Crnu Goru kralja Nikole, kojoj pripada i Kosovo, nazivam „fildžan“, „avnojevska“ Crna Gora, pomala. Ja se nadam da će Crna Gora ponovo biti u onim granicama koje je zacrtao i za koje se žrtvovao kralj i gospodar Crne Gore Nikola 1. Petrović.“. Ponovo iste godine: „...Nadam se da Tači dolazi i da našem premijeru Milu Đukanoviću, vrati ono što je za vreme Zetske Banovine pripadalo Crnoj Gori (!?), i da mu kaže, evo ti čoveče Metohija (!?). Vraćam ono što sam oteo... Ako bi Tači vratio ono što je sve do 1945. bilo crnogorsko (!?), time bi se vaspostavila prava Crna Gora (!?)... Zetska Banovina je imala preko 30 000 kvadratnih kilometara i između ostalog obuhvatala je Pelješac, Ston, Mljet, Dubrovnik, teritoriju do rijeke Neretve... i Rašku oblast, Novu Varoš, Novi Pazar do Kosovske Mitrovice, a i kraj do Đakovice i do Prizrena (!?). Tako je bilo do 1945, kada se dogodilo čerečenje Kosova(!?), a time i Crne Gore ... (!?)““. Opet 2015. g.: „'Ne treba izgubiti iz vida da je Budim Vojislavljević u 11. veku imao prestonicu u Prizrenu, da je Balšićima posle raspada Dušanove države pripao prostor Metohije do Prizrena za koji se borio i kralj Nikola, oslobodivši zajedno sa Vojskom Srbije i kraljem Petrom I Karađorđevićem Kosovo', opomenuo je Amfilohije.“. Slično 2018. g: „Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije poručio je danas, nakon plivanja za Časni Krst u Podgorici, da je Oliver Ivanović poslednja žrtva zločina domaćih i međunarodnih zločinaca. On je rekao i da će Metohija ponovo biti dio Crne Gore. Metohija je bila i pripadala Crnoj Gori i pripadaće ako Bog da i u budućim vremenima, bez obzira na one koji su izdali Metohiju i time izdali kralja Nikolu, gospodara Crne Gore. Ne može se na izdaji kralja Nikole graditi budućnost Crne Gore. To trebaju da znaju i oni koji sada vladaju i koji će vladati i u budućim vremenima. Bez kralja Nikole i onih granica koje je on zacrtao i koje su opisane krvlju crnogorskih stradalnika i mučenika 1912. godine, pa do Crnogorca Olivera Ivanovića, koji je odavde iz Doljana“. Ili 2019. g.: „Ja sam 2008. godine, kada je ovaj priznao Kosovo, rekao da je on izdajnik Crne Gore, jer se time odrekao Metohije, Pećke patrijaršije, Dečana, tamo ima grobova 700 Crnogoraca koji su poginuli 1912. i 1913. godine. Ja pripadam Crnoj Gori kralja Nikole, u to vreme ova mitropolija koju sad oni poriču bila je državna vera. Moji preci su sa kraljem Nikolom oslobađali Peć, Pećku patrijaršiju, Dečane, mitropolit Gavrilo Dožić je dobio ključeve Dečana i Pećke patrijaršije od kralja Nikole – evo ti ključeve mojih predaka Nemanjića. Krunu Stefana Dečanskog čuvamo u Cetinjskom muzeju, ti ključevi od Pećke patrijaršije i Dečana, eno ih kod nogu Svetog Petra Cetinjskog, kako ja mogu da se odreknem Pećke patrijaršije, Dečana i sve do Prizrena? Ili Metohije koja je pripadala Crnoj Gori, a posle Zetskoj banovini do 1945. godine.“.
Dakle, u svom velikocrnogorstvovanju Mitr. Amfilohije ide tako daleko da objavljuje svoje teritorijalne pretenzije na račun Srbije! Trebalo je već da srbijanski državni vrh reaguje na ove njegove izjave, da ga upozori i, u krajnjoj liniji, da mu zabrani ulazak u Srbiju!
Na kraju ću dodati da je i sama Mitropolija crnogorsko-primoska u svom zvaničnom saopštenju 2017. g. priznala „crnogorski narod“: „Kao što je svima poznato, njega je priznala i registrovala policijska stanica u Cetinju, a forsira ga nažalost i plaća sa svojih ideoloških i partijskih interesa, sadašnja vlast u Crnoj Gori, podstičući time nove diobe u pravoslavnom crnogorskom narodu šireći vjersku mržnju u njemu, naročito u crnogorskoj dijaspori, do sada preko ambasade Crne Gore u Argenitini, a sada evo, i u Zapadnoj Evropi“.
Kao rezultat ovakvog preobražaja Mitr. Amfilohija od velikosrbina do velikocrnogorca, jeste da su „srpske nacionalne organizacije i Srpska crkva u Crnoj Gori u periodu NATO okupacije pokazale izrazito nesnalaženje mereno u brojkama padom procenta Srba u ukupnom stanovništvu od popisa do popisa“.
Kao što je neko primetio, na delu je „tiha eutanazija srbskog identiteta u Crnoj Gori“.
Zbog ovakvog Mitr. Amfilohija sam 2011. g. napustio Crnu Goru.
Ostalo je da pokušam da objasnim otkuda ovaj preobražaj u odnosu na poimanje nacije kod Mitr. Amfilohija, od kosovsko-njegoševskog Srbina do šmemanovsko-zizijulovsko-drljevićskog Crnogorca. Opšte je poznata činjenica da postoje rani i pozni Amfilohije. Prvi je bio duhovno čado Prep. Justina Ćelijskog, a drugi učenik i sledbenik Mitr. Jovana Zizijulasa. Rani Amfilohije je bio, saobrazno duhovnom ocu, besprekorni predanjac, čije je bogoslovlje kristalno pravoslavno i svetootačko. Dovoljno je pogledati njegovu knjigu „Osnovi pravoslavnog vaspitanja“. U Grčkoj i Parizu se on inficirao novačenjima o. G. Florovskog, o. A. Šmemana i Mitr. Jovana Zizijulasa. Rani Amfilohije je kritikovao liturgijsko bogoslovlje i novoobnovljensko bogosluženje o. A. Šmemana, da bi danas, uz Ep. Atanasija Jevtića i Ep. Irineja Bulovića, već čitavu deceniju bio najuporniji propagator ranohrišćanskog, a zapravo novoobnovljenskog bogosluženja, po uzoru na osuđene jeretike Žive Crkve u Rusiji 30-ih godina prošlog veka.
Došlo je, dakle, do promene njegovog bogoslovlja, dublje posmatrano i same vere, jer je bogoslovlje posledica i plod vere. Od pravoslavnog predanjca postao je ekumenista. Poznato je njegovo veličanje „Sv.“ Franje Asiškog, papističkog prelešćenika, sa kojim je čak poredio Sv. Savu. Isto tako, nedavno je papiste nazvao našom braćom sa kojom imamo zajedničku veru. U svom ekumenizmu je otišao najdanje od svih „naših“ ekumenista. Dok su Patrijarh i drugi episkopi prisustovali papističkim bogosluženjima, on je jedini od svih njih sasluživao sa jereticima. Učinio je to 2015. g. na Prevlaci, kada je služio parastos jeretičkim monofizitskim jermenskim „mučenicima“, zajedno sa jeretičkim jermenskim „episkopom“, koji je za tu priliku došao iz Rumunije. Nije, međutim, tu kraj njegovim ekumenističkim nepočinstvima. Njegova vrhovna ekumenistička zlodela su uklanjanje i progon 2010. g. Ep. Artemija sa trona Raško-prizrenske eparhije, i guranje njega i njegovih duhovnih čada i sledbenika u raskol. I na kraju, za sada, Mitr. Amfilohije je najzaslužniji što su episkopi naše Pomesne Crkve otišli na vučji, lžesabor na Kritu 2016. g., čega je svedočanstvo, po njegovom blagoslovu, freskopisani brod, ne spasenja, već pogibije, u crkvi Sv. Jovana Vladimira u Baru.
Razloge za ove njegove promene i prebražaje možemo i moramo potražiti jedino u ličnosti, karakteru samog Mitr. Amfilohija. Iz činjenice da je bio najpre uz jednog najvećeg istinitog pravoslavnog bogoslova našeg doba – Prep. Justina Popovića, i potom uz drugog najvećeg, ali izvikanog i lažnog bogoslova – Mitr. Jovana Zizijulasa, možemo zaključiti da je on ličnost koji prati tokove, modu, trendove, što je nasumnjivo posledica njegove sujete: biti uvek u žiži, uz najveće po svaku cenu, čak i po cenu da se ne bude u istini. Sujetu prati dvojedušnost, kompromiserstvo, trgovina i gluma. U svemu ovome je Mitr. Amfilohije nenadmašan. Kad je ovo poslednje u pitanju, setimo se samo njegovog grotesknog, lažnog plača nad grobom Sv. Justina za bratom Artemijem.
Razumljivo je otuda da se ova dvojdušnost, koja prati njegovu ranu i poznu fazu u bogoslovlju i crkvenim delima, projavljuje i na planu njegovog poimanja nacije uopšte, i srbske i crnogorske nacije posebno. Amfilohije predanjac, tradicionalista, justinovac, bio je Srbin, a Amfilohije modernista, ekumenista, zizijulovac je Crnogorac. Čuli smo kako mu za njegovo crnogorstvo i crnogorčenje prigovara učesnik litija, Srbin i Crnogorac Nikola Vuković.
Pomenuo sam poistovećivanje, saživljavanje Mitr. Amfilohija sa Kraljem Nikolom. Osim megalomanije za teritorijama i titulama, zajednička im je sujetna megalomanija za vođstvom među Srbima. Kralj Nikola je želeo da bude kralj ujedinjene države umesto svog zeta, tj. unuka, a Mitr. Amfilohije je želeo da bude prvi među episkopima SPC. Lično sam prisustvovao u Sabornoj crkvi u Beogradu 23. 01. 2010. g. kada je, kao mestobljustitelj, predavao insignije novoizabranom Patr. Irineju. Bio je crn u licu kao monaška mantija. Nema ništa povređenije od povređene ljudske sujete. Od nje je samo veća i povređenija sujeta i megalomanija epskih karaktera, kakvi su Kralj Nikola i Mitr. Amfilohije.
Kriza vere rađa krizu identiteta, a povređena sujeta uvek se menja u gordost. Osnova papizma je gordost i samovolja. Nesabornim i samovoljnim krivotvorenjem nepostojeće odluke ASabora SPC o Pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori i zvanju arhiepiskopa, o čemu ću, kao što sam rekao, govoriti u sledećem videu, kao i veličanjem njegove, ne i naše, braće papista, Mitr. Amfilohije pokazuje da je po veri i duhu papista: „Juče je (bio) Božić braće rimokatolika. A to je jedan Bog, jedna istina“. On je po veri papista, a po obredu protestant. Zato su njegovi sledbenici unijate: pravoslavnog (a zapravo protestantskog) obreda koji za glavu priznaju papu ili đeda Amfilohija (zato ih neki zovu đedoimani). Parola administratora na Fejsbuk grupi Srpska Crna Gora glasi: Bog, Mitropolija, Mitropolit. To je „sveto trojstvo“ đedoimanih unijata u Crnoj Gori, koji, hvala Bogu, čine manjinu učesnika litija. To je poltronsko i koristoljibivo lojalno sveštenstvo Mitropolije i liberalni modernisti, duhovna čada đedova i nekada Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta. Iako se izjašnjavaju još uvek kao Srbi, oni su uveliko duhovno i etnički Crnogorci, nacionalni i bogoslovski konvertiti i jeretici kao i njihov đed.
Zato što je zalaganjem za mitropolitanski sistem odbacio model svetosavske narodne Srbske crkve, zato što je po duhu i veri razobličeni papista i deklarisani ekumenista, i zato što je nacionalno Crnogorac a ne Srbin, on suštinski uveliko ne pripada Pravoslavnoj Crkvi, konkretno SPC. Odvajanje je kao versko i etničko konvertitstvo već suštinski izvršeno, ostala je samo tehnička realizacija formalnog odvajanja.
Dakle, povređene sujete Mitr. Amfilohije otpočinje poslednju etapu njegovog preobražaja od velikosrbina do velikocrnogorca, koji podrazumeva i odvajanje Mitropolije Crnogorske od SPC, koje, čega smo svedoci, ulazi u poslednju, završnu fazu.
U sledećem videu ću pokazati kako je taj proces tekao i izneti pretpostavke kako bi on mogao biti okončan.