Povodom 100 godina od velikomučeničke pobede Sv. Cara Nikolaja Drugog i njegove Carske porodice
„Po tome smo poznali ljubav što On za nas život svoj položi; i mi smo dužni polagati život za braću“ (1. Jn. 3, 16).
Bog je ljubav. Čovek je ljubav. Ljubav je žrtva. Žrtva je suština, izraz i potvrda ljubavi. Bog je savršena Ljubav i savršena Istina, i čovek je pozvan da bude savršena ljubav i savršena istina. Ovu istinu o Bogu i čoveku otkrio je Sin Božiji postavši Čovek. Već sam čin Njegovog ovaploćenja je sušta ljubav i žrtva. Bog je, naime, postao čovek samo i jedino iz ljubavi prema čoveku, prema onome koga je iz ljubavi i stvorio. Bog se iz ljubavi prema čoveku žrtvovao za njega. Bog je Svoju ljubav prema čoveku potvrdio i posvedočio žrtvom na Krstu. Bog se kao Bogočovek na Krstu iz ljubavi prema čoveku žrtvovao za njega. I time pokazao kakav treba da bude istiniti i savršeni čovek – istinita i savršena ljubav i žrtva.
Dve hiljade godina mnogi mučenici slede primer ljubavi i žrtve Bogočoveka Isusa Hrista. Oni su iz ljubavi prema svome Spasitelju prinosili sebe Njemu na žrtvu miomirisnu svepaljenicu, objavljujući tako svoju bogolikost i hristoupodobljenost. Mnogi od njih su kao blagoverni knezovi i vojnici prinosili sebe na žrtvu Bogu i svome narodu. Jedan od takvih, tačnije, najveći između njih, jeste Sv. Velikomučenik i Iskupitelj Car Nikolaj Drugi, zajedno sa svojom Carskom porodicom. O Carevoj hristolikoj iskupiteljskoj žrtvi će ovde, u čast 100 godina od njegove velikomučeničke pobede, biti reči.
Nesumnjivo, najveći dar pravoslavnoj Crkvi u 20. veku je Sv. Pomazanik Car Nikolaj Drugi i njegova Carska mučenička porodica. Sv. Car Nikolaj je rođen na Sv. Jova Mnogostradalnog, što je, svakako, bilo ukazanje Gospodnje na krstonostvo koje je bilo pripremljeno Caru. Sam Car je govorio: „Ja sam se rodio na dan Jova Mnogostradalnog, i meni je predodređeno da stradam“; „Imam više nego predosećaj, čak punu uverenost, da sam predodređen za užasna kušanja, i neću dobiti nagradu ovde, na zemlji. Koliko puta sam probao na sebi reči Jova: 'Samo li sam osetio opasnost – ona se ostvaruje, i sve nesreće, kojih se bojim, one padaju na mene'“. Bez obzira na ovo saznanje, u njemu je obitavao nebeski mir, kao plod njegove nade na promišljanje i staranje Božije o njemu. „Vidite li vi mene ovako spokojnim, to je zato što imam nepokolebivu veru u to, da je sudbina Rusije, moja sopstvena sudbina i sudbina moje porodice u rukama Gospodnjim. Ma šta se dogodilo, ja se priklanjam pred Njegovom voljom“, govorio je Car usred Kronštatskog meteža 1906. g.
O stradanju Rusije i Cara predskazao je Sv. Serafim Sarovski još 1832. g., govoreći pored ostalog: „Biće Car, koji će mene proslaviti, posle čega će biti velika smutnja na Rusiji, mnogo krvi će poteći zato što će ustati protiv toga Cara i njegovog samodržavlja...“. O trnovitom putu Sv. Cara Nikolaja, i o povezanosti sudbine Cara i Rusije, besedio je i Sv. Jovan Kronštadski: „Naš Car je pravednog i pobožnog života. Njemu je od Boga poslat teški krst stradanja, kao Njegovom izabraniku i ljubljenom čedu, kao što je rekao tajnovidac sudova Božijih: 'Koga Ja ljubim, toga ću obličiti i kazniti' (Otkr. 3, 19). Ako ne bude pokajanja u ruskom narodu, kraj sveta je blizu. Bog će mu oduzeti blagočestivog Cara i poslaće bič u vidu nečastivih, žestokih, samovozvanih vladara, koji će svu zemlju zaliti krvlju i suzama“.
Hristolikost svoje žrtvene ljubavi Sv. Car Nikolaj je prvi put javno pokazao upravo prema nama Srbima, na početku i tokom Prvog svetskog rata. U vezi ultimatuma autrougarske vlade, prestolonaslednik Aleksandar je pisao Caru i molio ga za pomoć: „Nama je nemoguće braniti se, i mi preklinjemo Vaše Veličanstvo da nas zaštiti što je moguće pre. Dragocena blagonaklonost Vašeg Veličanstva, koju ste toliko puta pokazali prema nama, uliva nam čvrstu nadu da će, i ovaj put, našu molbu uslišiti Vaše plemenito slovensko srce! U ovim teškim trenucima, ja sam tumač osećanja srpskog naroda, koji preklinje Vaše Veličanstvo da se zauzme za sudbinu Kraljevine Srbije!“. U svom odgovoru Car je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da do rata ne dođe, a ukoliko on otpočne, ni tada Rusija neće ostaviti Srbiju na cedilu. Car je, između ostalog, pisao: „Vaše Kraljevsko Visočanstvo, obraćajući se meni u jednom neobično teškom trenutku, nije se prevarilo u osećanjima koje gajim prema Vama i u mojoj srdačnoj naklonosti prema Srpskom narodu... Ako i pored naše najiskrenije želje u tome (mirotvorstvu – N. B.) ne uspemo, Vaše Veličanstvo može biti uvereno da Rusija ni u kom slučaju neće ostati ravnodušna prema sudbini Srbije!“ Pet dana nakon objave rata Austorugraske Srbije, Rusija objavljuje rat Autrougarskoj. Iako Rusija nije bila spremna za rat, Sv. Car Nikolaj je stupio u rat da bi zaštitio svoju malu braću Srbe. Ponovo je Car pomogao Srbima, kada je početkom 1916. g., nakon odugovlačenja saveznika sa slanjem brodova i pomoći srbskoj vojci u Albanji, Car zapretio da će, ukoliko Srbi ne budu spaseni, zaključiti separatni mir sa neprijateljima. Sv. Car je krajem decembra 1915. g. pisao regentu Aleksandru: „Sa osećajem bola, ja sam od skora pratio odstupanje hrabre srpske vojske u Albaniju i Crnu goru. Izjavljujem Vašem Kraljevskom Visočanstvu moje iskreno divljenje pred viteštvom sa kojom je ona pod Vašim rukovodstvom odolevala svim teškoćama, odbacujući napade svuda brojno nadmoćnijeg neprijatelja... Ja verujem tvrdo, da će se ona skoro oporaviti od preživelih teškoća i ponovo uzeti učešće u borbi sa opštim neprijeteljem. Pobeda nad neprijateljem i Vaskrs Velike Srbije biće Vama, bratskom Srbskom Narodu uteha za sve što ste preživeli“. Akt je urodio plodom. Tako je Sv. Car pokazao hristoliku ljubav prema bratskom pravoslavnom, slovenskom narodu. Isto tako, može se reći da je žrtvovao svoje Carstvo i tron radi spasenja Srbije. Nespremna Rusija je ušla u rat zbog Srbije, spasla ju je, ali je u tom ratu bila poražena i lišena Carevine i Cara.
Zato zavetne reči regenta Aleksandra svim pokoljenjima Srba glase: „Teška vremena ne mogu a da ne potvrde duboku vezanost Srbije sa Svetom Slovenskom Rusijom i osećanja svete zahvalnosti za pomoć i zaštitu Vašeg Veličanstva biće čuvana kao svetinja u srcima svih Srba“. Zavetne su i reči Sv. Nikolaja Srbskog, koji je uočio sličnost hristolike samožrtvene ljubavi Sv. Cara Lazara Kosovskog i Sv. Cara Nikolaja, i o žrtvi Sv. Cara prema svojoj mlađoj braći pisao: „Veliki je dug naš pred Rusijom. Može čovek biti dužan čoveku, može i narod – narodu. Ali dug, kojim je Rusija obavezala srbski narod 1914. godine, tako je ogroman, da njega ne mogu vratiti ni vekovi ni pokoljenja. To je dug ljubavi, koja svezanih očiju ide u smrt, spasavajući svog bližnjeg. Nema veće ljubavi, nego da ko položi dušu svoju za drugove svoje – to su reči Hrista. Ruski Car i ruski narod, nepripremljeni stupivši u rat za odbranu Srbije, nisu mogli ne znati, da idu u smrt. Ali ljubav Rusa prema braći svojoj nije odstupila pred opasnošću i nije se uplašila smrti. Smemo li mi ikada zaboraviti, da je Ruski Car sa decom svojom i milionima braće svoje pošao u smrt za pravdu srpskog naroda? Smemo li prećutati pred Nebom i zemljom, da je naša sloboda i državnost koštala Rusiju više nego nas? Moral svetskog rata, nejasan, sumnjiv i sa raznih strana osporavan, ispoljava se u ruskoj žrtvi za Srbe u jevanđeljskoj jasnosti, nesumnjivosti i neosporivosti. A motiv samoodricanja, nezemno moralni osećaj pri žrtvovanju za drugog – nije li to prilepljenje k Carstvu Nebesnom? Rusi su u naše dane ponovili Kosovsku dramu. Da se Car Nikolaj prilepio k carstvu zemnom, carstvu egoističnih motiva i sitnih računica, on bi, najverovatnije, i danas sedeo na svom Prestolu u Petrogradu. Ali on se prilepio k Carstvu Nebesnom, k Carstvu nebesnih žrtava i jevanđeljskog morala; zbog toga se lišio glave i on sam i njegova čada, i milioni sabraće njegove. Još jedan Lazar i još jedno Kosovo! Ta nova Kosovska epopeja otkriva novo moralno bogatstvo Slovena. Ako je neko na svetu sposoban i dužan to da razume, to Srbi mogu, i obavezni su da razumeju“.
Treba reći da se Srbski narod po prvi put odužio Sv. Caru Nikolaju u ličnosti svog ambasadora u Rusiji Miroslava Spalajkovića, koji je na prijemu kod Lenjina 1918. g., zlikovcu rekao: „Vi ste bandit. Vi ste osramotili slovensku rasu i ja vam pljujem u lice!“.
Žrtvovanje Cara Nikolaja za braću Srbe bila je priprema za njegovo samožrtvovanje za svoj narod, državu i Boga. Prvo je bilo priprema za drugo, manje za veće...
U osnovi, hristolikost žrtve Sv. Cara Nikolja ogleda se u njenoj čistoti, dobrovoljnosti, izdaji koja ju je pratila, praštanju, mučeničkom stradanju i iskupljujućem njenom karakteru.
Čistota žrtve blagorodnog i blagovernog Cara se, naravno, ne može sravniti sa čistotom i skupocenošću žrtve Spasitelja Isusa Hrista, ali, u njoj ima izvor, uzor i uvor. Na drugoj strani, njegova žrtva prevazilazi čistotu i veličinu žrtava velikomučenika ili blagovernih kneževa, koji su dali živote svoje na žrtvenik ljubavi prema Bogu i otačastvu, i, istovremeno, čistota supružanske i roditeljske ljubavi Sv. Cara i Sv. Carice ne ustupa pred čistotom celomudrenosti mnogih mučenika i mučenica, devstvenika i devstvenica. Međutim, ono što čistotu žrtve Sv. Cara nesravnjivo izdiže iznad čistote drugih hrišćanskih žrtava jeste njegov svešteni carski čin. Prema, što zaboravljenom, što odbačenom bogoslovlju o sveštenom carskom činu, Car je ne samo glava pravoslavnog Carstva, već i glava Crkve. On tu službu crpi iz Ličnosti Bogočoveka Isusa Hrista, Koji je kao Bog Car, a kao Čovek Prvosveštenik. Hristos je promisaono razdelio te dve službe na jednog Cara i na mnogo Episkopa, i kao što su ovi drugi ikone Hrista kao Prvosveštenika, tako je i Car ikona Cara nad carevima. Međutim, s obzirom da je Episkopa u Crkvi mnogo, razumljivo je da glava Crkve, ili, tačnije, ikona glave Crkve – Hrista pravoslavni Car. Izuzetnost ovog jedinstvenog čina i službe u Crkvi naglašena je činom ili tajnom Miropomazanja Cara pri njegovom venčavanju na Carstvo. I dok Car, kao i svi Episkopi ima svoje rukopoloženje ili hirotoniju u carski čin i službu, dotle nijedan Episkop nema, kao što ima Car, drugo Miropomazanje u sklopu rukopoloženja. Jedinstvenost i neponovljivost rukopoloženja u svešteni carski čin, prati i jedinstvenost i izuzetnost carske službe. Kao što smo rekli, Car je glava Crkve i njegova je služba da upravlja njome i da čuva i brani ono što je u Pravoslavnoj crkvi najbitnije – čistotu njene pravoslavne, jedinospasavajuće vere. Dostojanstvo i uzvišenost jedinstvenog Carskog čina i službe, dakle, daje Pravoslavnom Caru izuzetnu blagodatnu čistotu, neophodnu za njeno vršenje. Ovome treba dodati i ličnu čistotu Sv. Cara Nikolaja, koju je on posedovao kao plod čistote njegove vere i pobožnosti, smirenosti, skromnosti, jednostavnosti, nezlobivosti, ljubavi i praštanja. Konačno, ništa manje važno, čistoti njegovog sveštenog čina i lične vere treba dodati i čistotu njegove carske porodice, koja je, takođe, delo i plod njegove vere i ljubavi. Dakle, na osnovu svega rečenog, jasno je da po čistoti blagorodna žrtva Sv. Velikomučenika Cara Nikolaja umnogome prevazilazi čistotu sličnih žrtava, prinesenih na žrtvenik ljubavi Bogu i rodini.
O čistoti Careve vere i pobožnosti dovoljno je, najpre, navesti njegove reči, kao svedočanstvo njegove duboke i čvrsto položene nade na Gospoda, i spremnost da tvori Njegovu volju: „Čvrsto sam i potpuno uveren da je sudbina Rusije, kao i sudbina moja i moje porodice, u rukama Boga koji me je postavio ovde gde sam. Šta god mi se desi, ja ću se pokoravati Njegovoj volji, svestan da nikad nisam mislio ni na šta drugo osim na službu zemlji koju mi je On poverio“. Još je u mladićkim danima, budući Car zabeležio: „Sve je volja Božija, nadam se na Njegovo mirosrđe, i spokojno, pokorno gledam u budućnost“. I kasnije je govorio slično: „Imam nesumnjivu veru u to da je sudbina Rusije – moja sopstvena sudbina, i da je sudbina moje porodice u rukama Gospodnjim“. Slična su i svedočanstva o njemu: „Nikolaj je u svemu bio Rus. Nosio je jednostavno narodno odelo, i uvek je govorio ruski. Poštovao je svog pretka Alekseja cara upravo zbog njegove pobožnosti, a Petra Velikog nije voleo zbog zapadnjaštva. Nije imao sekretara i sve svoje poslove sam je obavljao. Prema potčinjenima se odnosio ljubazno i prijateljski. Bio je, kao i žena mu, iskreno pobožan“. I u vezi staranja o Crkvi: „Za njegove vlade, u Rusiji je podignuto 10000 hramova, i preko 750 manastira. Naročito se starao ovaj blagoverni i hristoljubivi gospodar i samodržac ruskog prestola da učestvuje u proslavljanju svetih ugodnika Božijih. Od 1894. do 1916. kanonizovani su Sveti Teodosije Černigovski, Sveti Isidor Jurjevski, Sveta Efrosinija Polocka, Sveta Ana Kašinska, Sveti Joasaf Belgorodski, Sveti Germogen Moskovski, Sveti Pitirim Tambovski i Sveti Jovan Tobolski – više svetaca nego za dva prethodna stoleća (od Petra Velikog do Nikolaja II kanonizovana su samo četiri svetitelja, što jasno svedoči o duhovnom padu Rusije, koju je Petar uveo u vode zapadnjačkog sekularizma). Najveće, pak, usrđe imao je Car prema Svetom Serafimu Sarovskom, novojavljenom ugodniku Božjem. Pošto je odluke o kanonizaciji Sveti Sinod uvek podnosio na uvid i potpis imperatoru, to je bilo učinjeno i kada je kanonizaciona komisija, ispitavši i proverivši veliki broj čuda koja su se desila molitvenim zastupništvom Sarovskog čudotvorca, odlučila da i Serafima Bogom znamenovanog uvede u mesecoslov pravoslavnih Svetih. Pročitavši predlog, Car je uskliknuo: 'Proslavite ga odmah! '“.
Osim carevog ličnog samosaznanja, da je preodređen za teška iskušenja i stradanja, hristolikoj dobrovoljnosti njegove hristopodobne žrtve treba dodati i činjenicu da je od 1903. g. Car unapred znao za gorku čašu koju mu je Bog namenio. Naime, kada je te godine Sv. Car Nikolaj bio u Sarovu na svečanoj kanonizaciji Sv. Serafima, njemu je blažena Paša Sarovska rekla o tragičnoj sudbini Carske porodice. Govorila je o pogibiji Rusije, dinastije, razaranje Crkve i moru krvi. U isto vreme, igumanija Marija je uručila Caru pismo koje mu je ostavio Prep. Serafim. Dalje svedoči Natalija, ćerka Sveštenomučenika Serafima (Čičagova): „Kada je Gospodar pročitao pismo, posle povratka u igumanski deo, on je gorko zaplakao. Dvorjani su ga tešili, govoreći da, iako svet, i baćuška Serafim može pogrešiti, ali Gospodar je plakao neutešno“. Blažena Paša je pred svoju smrt 1915. g. pred portretom Cara pravila zemne poklone, govoreći: „On će biti viši od svih Careva“, a pred portetima Cara i Carske porodice se molila rečima: „Sveti Carski Mučenici, molite Boga za nas“.
Osim toga, Car nije želeo da napusti svoj narod i spasi svoj i živote svoje porodice. Engleska i Nemačka su pritvorno nudile pomoć oko izbavljenja carske porodice. U vezi nuđenja tobožnje pomoći Kajzera Vilhelma, Carica je odgovorila: „Nakon svega što su učinili caru, više volim da umrem nego da me Nemci spasavaju“. Dan posle tzv. odrečenja, na predlog pukovnika A. Mordvinova da ode preko granice, Car je odgovorio: „Ne, ni za šta. Ne želim da otputujem iz Rusije, ja nju isuviše volim. Preko granice bi mi bilo izuzetno teško, a i kćeri i Aleksej su bolesni“.
U „Kazivanju o životu blažene starice Matrone“ piše da je Sv. Car dolazio noću kod Sv. Jovana Kronštatskog, u Manastir Sv. Jovana Rilskog na Karpovci u Sankt-Peterburgu. Pri poslednjem dolasku, baćuška Jovan je rekao Baćuški Nikolaju da postoje tri puta za njega: da ostavi sve i počne stranstvovanje, da ostane u Rusiji, ili da postane mučenik. „Imperator je izabrao put mučenika – eto otkuda u njemu potpuno neprotivljenje zlim razrušiteljskim silama, zato što je on odranije znao svoj put i budućnost Rusije. Potpuno smirenje pred voljom Božijom, a ne beskarakternost, kako ga kleveću njegovi protivnici“. Sv. Car je govorio: „Nema takve žrtve, koju ne bih prineo da bih spasio Rusiju“.
U prilog dobrovoljnosti stradanja Sv. Cara govori i sledeći podatak. Na licemerni predlog Privremene vlade u vezi ukidanja smrtne kazne, Sv. Car je govorio: „To je greška. Ukidanje smrtne kazne razbiće vojnu disciplinu. Ako je Kerenski ukida da bi mene spasao od opasnosti, recite mu da sam ja spreman da dam život za dobro svoje Otadžbine“.
Kao i Hristovo, tako je i žrtvovanje Sv. Cara Nikolaja pratila izdaja. Kao nekada Hrista starešine, fariseji, književnici i narod, tako su i Cara izdali, svrgli i predali generali, Crkva, vojska i narod. „Svuda izdaja, kukavičluk, prevara“, govorio je usamljeni Car.
Naravno, zaveru protiv Rusije i njenoga Cara su pripremili i ostvarili oni koji su srušili sve carevine u Evropi – židi. Sav kapital i sve vlade evropskih država su bili (i ostali) u njihovim rukama i pod njihovom kontrolom. Potomci bogoubica, koji su vikali „Krv njegova na nas i na našu decu“, morali su da uklone hrišćanska carstva i, naročito, Ruskog Cara, da bi pripremili put za njihovog lažnog mesiju – antihrista. Posebna meta je bio Ruski Car, jer je Pravoslavni Car bio onaj koji zadržava da se tajna bezakonja ne ostvari (2. Sol. 2, 7). Jevrejski bankari iz SAD su svoje moćno oruđe za rušenje Rusije imali u njenim liberalnim intelektualcima, političarima, većinom masonima, generalima, pa čak i u liberalnim episkopima. Glavni nosioci i izvođači zavere i svrgavanja Cara bili su članovi Dume i generali. Zvanična istorija uči da je pod pritiskom ovih drugih, Car Nikolaj Drugi potpisao odricanje od prestola 02. 03. 1917. g. u Pskovu. Novija istraživanja nesumnjivo dokazuju da je reč o laži i falsifikatu izdajnika, želeći, pre svega, da njima sakriju svoje delovanje i daju legitimitet potonjim vlastima. Analizama je dokazano da je reč o falsifikovanim potpisima Cara Nikolaja, urađenih kopiranjem njegovog potpisa iz 1915. g., kao i falsifikatima kontrapotpisa Ministra Imperatorskog Dvora General Ađutanta Grofa Frederiksa. Osim toga, srednji deo Manifesta, koji govori o odricanju i koji se očito razlikuje od njegovog početka i kraja, umetnut je. Rečeno potvrđuje i činjenica da je Manifest o odrečenju, tobože potpisanom 02. marta, objavljen u nizu novina još prethodnog dana, 01. marta.
St. Nikolaj Gurjanov o ovome svedoči: „Sveti Car se nije odrekao, na njemu nema greha odrečenja. On je postupio kao istiniti hrišćanin, smireni Pomazanik Božiji. Njemu treba do nogu da se poklonimo za njegovu milost prema nama grešnima. On se nije odrekao, već su njega svrgli“.
Sv. Cara je izdala i Crkva, tačnije Sinod Ruske Crkve i većina episkopa. Sinod nije ni prstom mrdnuo da zaštiti Cara. Naprotiv. Lažni Manifest je objavljen u noći između 02. i 03. marta, a Sinod je još 02. marta doneo odluku da treba stupiti u kontakt s Izvršnim komitetom Državne dume, bez prisustva i znanja Glave Ruske Crkve – Cara. Sednici Sinoda 04. marta prisustvovao je novi oberprokuror V. N. Lavov, koji je u ime Privremene vlade objavio davanje Crkvi slobode od tutorstva države, što su članovi Sinoda s radošću pozdravili. Mitr. Arsenije je kazao da je revolucija dala Crkvi slobodu od cezaropapizma. Tom prilikom je iz sale izneta careva fotelja, u kojoj je Car sedeo, predsedavajući sednicama Sinoda. Rečeno je da se fotelja prenese u muzej. Marta 09. Sinod se obratio narodu poslanicom „Vernim čadima Pravoslavne Ruske Crkve povodom sadašnjih događaja koje preživljavamo“, koja otpočinje ovako: „Svršila se volja Božija. Rusija je stupila na put novog državnog života. Da blagoslovi Gospod našu veliku Rodinu čašću i slavom na njenom novom putu“.
Dakle, kao nekada Hrista sveštenici, plemstvo, književnici i narod, tako su i njihovi telesni i duhovni potomci izdali, svrgli i predali na mučenje Hristovog smirenog i vernog slugu Cara Nikolaja. Zato su tačne reči jednog od carevih protivnika, napisanih 1927. g.: „U prestrašenoj masi zaštitnika trona mi vidimo samo jednog čoveka vernog sebi – samoga Nikolaja. Nema sumnje, jedini čovek, koji je pokušavao uporno da sačuva monarhistički režim, bio je sam monarh. Spasavao je, branio je Cara jedino Car. Nije se on uništio, njega su uništili“.
Pokazale su se istinitim reči Sv. Jovana Kronštatskog, koje smo navodili: Rusija, njen narod i njena Crkva nisu bili dostojni Sv. Gospodara. I Bog je uzeo Sebi Svog ljubljenog vernog slugu i njegovu anđeloliku porodicu, a Rusiju, njen narod i njenu Crkvu predao onome čiju je vlast tražila – satani.
Kao što smo rekli, hristolikost careve žrtve potvrđuje i njegova spremnost da oprosti dželatima. Kao nezlobivo jagnje, Car je molio njemu odane podanike da se ne svete. Velika knjeginja Olga je pisala: „Otac moli da se prenese svima onima koji su mu ostali verni, i onima na koje oni mogu imati uticaj, da se ne svete za njega; on je svima oprostio i za sve se moli, i da se sećaju da će zlo, koje je sada u svetu, biti još jače, ali da zlo neće pobediti zlo, već samo ljubav“.
Mučenička žrtva Sv. Cara Nikolaja i njegove carske porodice imala je dvostruki ritualni karakter: Car je sebe i svoju porodicu prinosio na žrtvu miomirisnu Gospodu Isusu Hristu, a njega su ubice prinosile na žrtvu satani. O ovom drugom svedoče kabalistički znaci i tekstovi na zidovima sobe u prizemlju Ipatijevskog doma. Između ostalog, na zidu je pisalo: „Ovde je, po naređenju satanskih sila, Car bio prenesen na žrtvu radi rušenja Države. O ovome se obaveštavaju svi narodi“. Prema čudesnim Božijim objavama znamo da su tela carskih velikomučenika trovrhnim bodežima izbodena, krv je ispuštena na platno, a platno je spaljeno nad Ganinskom jamom. Satanisti su pepelom posipali kuvana jaja i stavljali ga u čaj. Njihova tela su spaljena u Metalurškom zavodu u Jekaterinburgu.
U noći mučeničke končine Carske porodice u Divejevu blažena Marija je usplahireno vikala: „Carske bodežima! Prokleti židi!“
St. Nikolaj Gurjanov ponovo svedoči: „Gospode! Šta su oni s njima radili! Kakva je nezamisliva mučenja on pretrpeo od izroda! Strašno je videti! Ne reći! Njih su spalili i pepeo pili... Izrodi nisu prosto mučili Cara, već su ga prineli na ritualnu žrtvu, po obrazu i podobiju Hrista Gospoda. A to je dvostruki, teški greh, koji vapi do nebesa. Zapamtite, s Carem oni su zaklali Rusiju. U njima je satanska zloba“.
Tako su Carsku porodicu svrgli žido-masoni, izgnali žido-boljševici, a ritualno pogubili žido-kabalisti. Bio je u pravu pukovnik E. Mesner, kada je pisao: „On je bio mučenik, bio je velikomučenik od prvoga dana carstvovanja (od Hodinke) i do poslednjega dana (u Pskovu). Kakva veličanstvenost duše – carstvovati pri saznanju osuđenosti – i pod mučeništvom ispunjavati svoj carski dug, nositi breme državnosti“.
Konačno, hristolikost žrtve Sv. Cara Nikolaja potvrđena je i zapečaćena njenim iskupiteljskim karakterom. O njemu kao iskupitelju prorokovao je još m. Avelj: „Nikolaju Drugome, svetome Caru, sličnom Jovu mnogostradalnom... Carski venac će zameniti trnovim, biće izdat od svoga naroda, kao nekada Sin Božiji. Biće Iskupitelj, iskupiće sobom svoj narod, slično Beskrvnoj Žrtvi“.
Sam Car je govorio o spremnosti da bude iskupiteljska žrtva za spas Rusije: „Može biti, da je potrebna iskupiteljska žrtva za spasenje Rusije: ja ću biti ta žrtva; da se svrši volja Božija!“
Sila iskupiteljskog karaktera žrtve Sv. Cara leži u njenoj čistoti i dobrovoljnosti. Car, kao i Hristos, nije morao da strada – on je želeo da strada. Po zakonu ljubavi, on je pristao da ispije čašu stradanja i time poštedi svoj narod od trajne kazne. Kao što je Hristos zbog ljubavi prema Njegovoj najdražoj tvorevini uzeo krivicu čitavog ljudskog roda, tako je Sv. Car iz ljubavi prema svome narodu dobrovoljno uzeo na sebe njegovu krivicu. Dobrovoljnost žrtvovanja je zakon ljubavi. Careva čistota, ogromna ljubav i dobrovoljno mučeničko stradanje dovoljni su da njegovoj žrtvi daju hristoliki iskupljujući karakter, da zbog njegove žrtve ruskom narodu bude oprošten greh bogootstupništva, zakletvonarušenja, careizdajstva i careubistva.
O ovome svedoči viđenje koje je imao Mitropolit moskovski Mihailo 1917. g., još pre pogubljenja Cara: „Video sam polje. Po putu je išao Spasitelj. Pošao sam za Njim, govoreći: 'Gospode, ja sledim Tebe'. A On, okrenuvši se ka meni, odgovori: 'Sledi za Mnom!' Na kraju smo došli do ogromne kapije ukrašene zvezdama. Na pragu kapije Spasitelj se okrenuo meni i ponovo rekao: 'Sledi za Mnom!' I ušao je On u divni vrt, a ja sam ostao na pragu i probudio se. Uskoro sam ponovo usnio i video sebe kako stojim kod iste te kapije, a iza nje sa Spasiteljem je stajao Car Nikolaj. Spasitelj je kazao Caru: 'Ti vidiš u Mojoj ruci dve čaše: jedna je od njih gorka za tvoj narod, a druga slatka za tebe'. Car je pao na kolena i dugo molio Gospoda da mu dozvoli da ispije gorku čašu zajedno sa svojim narodom. Gospod se dugo nije saglašavao, ali Car Ga je molio neprekidno. Tada je Spasitelj izvadio iz gorke čaše veći goreći ugljen i položio ga na dlan careve ruke. Car je stao da prebacuje ugljen iz ruke u ruku, i istovremeno njegovo telo je počelo da svetli dok nije postalo potpuno sjajno kao neki sijajući duh. Ovde sam se ponovo probudio. Usnuo sam još jednom, i video ogromno polje pokriveno cvećem. Posred polja stajao je Car, okružen mnogim narodom, kojem je on svojim rukama delio manu. Nevidljivi glas je u tom času rekao: 'Car je na sebe uzeo krivicu ruskog naroda, i ruskom narodu je oprošteno'“.
Konačno, o iskupiteljskom karakteru žrtve Sv. Cara Nikolaja svedoči i st. Nikolaj Gurjanov: „Izrodi nisu samo mučili Cara, već su na ritualnu žrtvu prineli obraz i podobije Gospoda Hrista... Upamtite, oni su s Carem ubili Rusiju. U njima je satanska zloba. Kako su ih mučili! Ne zaboravite: Carski Mučenik je svojim stradanjem spasao sve nas. Da nije bilo mučenja Cara, Rusije ne bi bilo! Car je veoma žalio i voleo Rusiju i spasao ju je svojim mučenjem“; „Žrtva Cara Nikolaja potpuno je saraspinjanje Hristu, žrtva za Svetu Rusiju“.
Mnogi odriču iskupljujući karakter žrtve Sv. Cara Nikolaja, govoreći da njegova žrtva nije dovoljna bez narodnog pokajanja. Ovo govore racionalisti koji ne mogu molitveno-duhovno da shvate veličinu Careve žrtve. Ovo govore još i zato što ne shvataju međuzavisnost Careve žrtve i narodnog pokajanja. Lično i narodno pokajanje, koje je zbir ličnih pokajanja, jeste dar Božiji i mora da bude izmoljen od Gospoda. Slobodu i silu da izmoli oproštaj greha careizdajstva i careubistva ruskog naroda zadobio je upravo onaj koga je narod izdao i, posredno, ubio. Kao što je Hristos Svojim stradanjima zadobio vlast da sudi čitavom ljudskom rodu na Strašnom Sudu, tako je i Sv. Car Nikolaj svojom žrtvom zadobio pred Bogom vlast i silu da njegovim molitvama bude obnovljeno Rusko Carstvo. Ovo potvrđuju reči Sv. Jovana Maksimoviča: „S trpljenjem i krotošću nosio je njemu pali udeo i do dna je ispio čašu svojih stradanja. Kao Jov, koji se proslavio svojim dobrim delima, i još i više nego dobrim delima svojim stradanjima, tako se i Car Nikolaj, još i više nego mnogim slavnim delima svoga carstvovanja, proslavio čitavom svetu stradanjima i velikodušnim njegovim trpljenjem. Posle mnogo hiljada godina on je u sebi objavio Jova, drevni praobraz Hristov, sam upodobivši se njemu, i s Pavlom može kazati: 'Ja rane Gospoda Isusa nosim na mome telu' (Gal. 6, 17). On je svima objavio primer ispunjavanja zapovesti Hristove i prima od Njega umesto carskoga venca venac pravde. Bezgrešan je bio nevini stradalac Hristos, ali nisu bezgrešni ni pravedni Jov, ni Car-Mučenik. Ali, ko s Hristom strada, s Njim se i proslavlja. Za sagrešivše drugove Jovove mogao je Boga da umoli samo sam pravedni Jov, i za sagrešivšu, sada stradajuću Rusiju, nužna je i silna sada molitva Cara-Mučenika“.
Nije, dakle, moglo biti oproštaja greha ruskom narodu bez dobrovoljne i čiste žrtve onoga koji je izdat i ubijen. Iskupljujuća žrtva Sv. Cara i narodno pokajanje su dva elementa jednog istog duhovnog čina, s tim da je njihova međuzavisnost određena odnosom uzroka i posledice: žrtva Cara Nikolaja je uzrok, a pokajanje ruskog naroda posledica; prvo uzrokuje i omogućava drugo, a drugo potvrđuje i ne uslovljava prvo.
St. Nikolaj Gurjanov govori o neophodnosti narodnog pokajanja radi dolaska Ruskog Cara i obnove Carstva: „Rusija se neće uspraviti, dok ne shvati ko je bio naš ruski Car Nikolaj... Bez istinitog pokajanja nema istinitog proslavljanja Cara. Gospod neće dati Rusiji novoga Cara, dok se iskreno ne pokajemo za to što smo dozvolili inovercima da ocrne i ritualno ubiju Carsku Porodicu. Neophodno je duhovno saznanje... Gospod će dati Rusiji Cara posle dubokog sveopštenog pokajanja“.
I savremeni ruski pesnik smatra Carsku žrtvu osnovom obnove Svete Rusije: „Blagoslovena Vaša žrtva, / Sveta Carska porodico. / Njome se preporađa iz pepela / Država Ruskoga Cara!“
Zato možemo s punim pravom da tvrdimo: čista, dobrovoljna i iskupljujuća žrtva Sv. Velikomučenika i Iskupitelja Cara Nikolaja Drugog zalog je obnove i vaskrsenja Svete Rusije, dolaska Cara i obnove Carstva, kome će, razumljivo, prethoditi narodno pokajanje, i od koga zavisi kada će se ispuniti čaša stradanja i doći do preporoda!
Kazali smo na početku da je još 1832. g. Sv. Serafim Sarovski prorokovao o stradanju Cara i propasti Carstva. No, svetitelj je tada prorokovao i o neopohdnosti očišćujućeg stradanja Rusa, koje prethodi vaskrsenju Svete Rusije: „...ali, kada se Zemlja Ruska razdeli i jedna strana javno ostane s buntovnicima, druga će javno stati za Gospodara i Otadžbinu i Svetu Crkvu – a Gospodara i celu Carsku porodicu čuvaće Gospod nevidljivom Svojom desnicom i daće potpunu pobedu onima koji su uzeli oružje za njega, za Crkvu i za dobro nerazdeljenosti Zemlje Ruske – ali, neće se toliko tu krvi proliti, koliko će tada desna strana, koja je stala za Gospodara, dobiti pobedu i pohvataće sve izdajnike i predaće ih u ruke pravosuđa, i tada već nikoga neće poslati u Sibir, već će sve kazniti, i tada će se još više nego ranije krvi proliti, ali će ta krv biti poslednja, očistiteljska krv, pošto će posle toga Gospod blagosloviti ljude Svoje mirom i uzvisiće Pomazanika Svoga Davida, slugu Svoga, Muža po srcu Svome“.
Privodeći kraju ovo naše molitveno i blagodarno sećanje na sto godina od prinošenja blagorodne i blagoverne žrtve Sv. Velikomučenika i Iskupitelja Cara Nikolaja Drugog i njegove Carske mučeničke porodice na žrtvenik ljubavi prema Bogu, Crkvi i Rodini, razmatrajući hristolikost njene čistote, doborovoljnosti i iskupljujućeg karaktera, mi se smireno molimo i vapijemo Bogu:
Gospode Isuse Hriste, molitvama Sv. Velikomučenika i Iskupitelja Cara Nikolaja i njegove Carske porodice, oprosti nam greh careizdajstva i vaskrsni Svetu Rusiju - Treći Rim i daruj nam Ruskog i Svepravoslavnog Cara!
Amin! Bože daj!
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)