U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin.
Prvoslavni hrišćani imaju dva Ustava: nebeski, koji je Sveto Jevanđelje, i zemljaski Ustav i Zakon o crkvama i verskim zajednicama u RSrbiji. Slava Bogu, ovaj zemljaski Ustav i Zakon nisu u suprotnosti, šta više, omogućavaju nama svetosavcima da u slobodi živimo Hristov nebeski Ustav.
Čak i u vreme komunizma vernici su mogli ići u hramove na službe. Juče, 02. 04. 2019. g. Krizni štab vanrednog stanja je doneo odluku o zabrani kretanja od subote u 13, pa do ponedeljka u 5 časova, kojom se nama pravoslavnim Srbima i Srbkinjama uzurpiraju prava zagarantovana i Svetim Jevanđeljem i Ustavom i Zakonom o crkvama i verskim zajednicama države Srbije.
Član 43. Ustava glasi:
„Jemči se sloboda misli, savesti, uverenja i veroispovesti, pravo da se ostane pri svom uverenju ili veroispovesti ili da se oni promene prema sopstvenom izboru. Niko nije dužan da se izjašnjava o svojim verskim i drugim uverenjima. Svako je slobodan da ispoljava svoju veru ili ubeđenje veroispovedanja, obavljanjem verskih obreda, pohađanjem verske službe ili nastave, pojedinačno ili u zajednici s drugima, kao i da privatno ili javno iznese svoja verska uverenja. Sloboda ispoljavanja vere ili uverenja može se ograničiti zakonom, samo ako je to neophodno u demokratskom društvu, radi zaštite života i zdravlja ljudi, morala demokratskog društva, sloboda i prava građana zajemčenih Ustavom, javne bezbednosti i javnog reda ili radi sprečavanja izazivanja ili podsticanja verske, nacionalne ili rasne mržnje. Roditelji i zakonski staraoci imaju pravo da svojoj deci obezbede versko i moralno obrazovanje u skladu sa svojim uverenjima.“.
Jasno stoji da se ispoljavanje vere može ograničiti „radi zaštite života i zdravlja ljudi“ samo određenim Zakonom, a nikakvo naredbama Kriznih štabova u vreme vanrednih stanja.
Ovo potvrđuje i čl. 202, kojim govori o odstupanjima od ljudskih i manjinskih prava u vanrednom i ratnom stanju, i koji glasi:
„Po proglašenju vanrednog ili ratnog stanja, dozvoljena su odstupanja od ljudskih i manjinskih prava zajemčenih Ustavom, i to samo u obimu u kojem je to neophodno. Mere odstupanja ne smeju da dovedu do razlikovanja na osnovu rase, pola, jezika, veroispovesti, nacionalne pripadnosti ili društvenog porekla. Mere odstupanja od ljudskih i manjinskih prava prestaju da važe prestankom vanrednog ili ratnog stanja. Mere odstupanja ni u kom slučaju nisu dozvoljene u pogledu prava zajemčenih čl. 23, 24, 25, 26, 28, 32, 34, 37, 38, 43, 45, 47, 49, 62 , 63, 64. i 78. Ustava“.
Dakle, čl. 202 garantuje da u vreme vanrednog stanja nisu dozvoljena odstupanja od naših prava zagarantovanih čl. 43.
U istom duhu su i odredbe Zakona o crkvama i verskim zajednicama.
U čl. 1 ovog Zakona stoji: „Svakome se, u skladu sa Ustavom, jemči pravo na slobodu savesti i veroispovesti. Sloboda veroispovesti obuhvata: ...slobodu da se pojedinačno ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava verovanje ili versko uverenje učestvovanjem u bogosluženju i obavljanjem verskih obreda, verskom poukom i nastavom, negovanjem i razvijanjem verske tradicije...“. Jasno, dakle, stoji da se Ustavom i ovom Zakonom jemči sloboda, javnog ili privatnog, učestvovanja u bogosluženju i obavljanja verskih obreda.
Čl. 2, koji zabranjuje versku diskriminaciju, glasi:
„Niko ne sme biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti slobodu veroispovesti... Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih verskih uverenja, pripadanja ili nepripadanja verskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i verskim obredima i korišćenja ili nekorišćena zajemčenih verskih sloboda i prava“.
Dakle, sve jasno.
Prvi stav čl. 3 glasi:
„Sloboda veroispovesti ili verskog uverenja može biti podvrgnuta samo onim ograničenjima koja su propisana Ustavom, zakonom i ratifikovanim međunarodnim dokumentima, a neophodna su u demokratskom društvu radi zaštite javne bezbednosti, javnog reda, morala i zaštite slobode i prava drugih“.
Ovaj deo odgovara čl. 43 i 202 Ustava, koje sam naveo i protumačio.
Članom 5 ovog Zakona obezbeđuje se sloboda dolaska u pravoslavne hramove:
„Građani imaju slobodu pristupanja crkvama i verskim zajednicima u skladu sa zakonom“.
Čl. 6 jemči unutrašnju autonomiju Srpske Pravoslavne Crkve u odnosu na državu:
„Crkve i verske zajednice imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove“. Sve jasno.
Treći i četvrti stav čl. 8 govori o autonomiji sveštenika u obavljanju bogoslužbenih radnji, i da to ne može biti povod za njihovo pozivanje na odgovornost pred državnim organima:
„Sveštenici, odnosno verski službenici su slobodni i nezavisni u obavljanju bogoslužbene delatnosti koja se vrši u skladu sa zakonom i autonomnim pravom crkve ili verske zajednice. Sveštenici, odnosno verski službenici ne mogu biti pozvani na odgovornost pred državnim organima za svoje postupanje pri obavljanju bogoslužbene delatnosti koja se vrši u skladu sa stavom 3. ovog člana“.
Konačno, trećim stavom čl. 31 obezbeđuje se nepovredivost prostora i vremena bogosluženja:
„Bogoslužbeni prostor i vreme su zaštićeni i nepovredivi, u skladu sa Ustavom i zakonom i autonomnim pravom crkava i verskih zajednica“.
Prema tome, iz navedenog je jasno da je navedena naredba koja ograničava pravo pravoslavnih hrišćana da odlaze na nedeljna bogoslužbena neustavna i protivzakonita.
U svetlu druge naredbe, kojima se vlasnicima kućnih ljubimaca, protiv kojih nemamo ništa protiv, odobrava njihovo izvođenje nedeljem od 08 do 10 časova – koje slučajnosti, upravo u vreme kada se održavaju pravoslavne Liturgije -, jasno je da je ovoj antihrišćanskoj i antihristovskoj vlasti više stalo do prava kućnih ljubimaca, nego do prava nas pravoslavnih hrišćana!
Da vidimo šta kaže naš nebeski Ustav, Sveto Pismo, kako postupiti u ovakvim slučajevima.
Sv. Ap. Petar i Jovan, koji su dobili zapovest od Gospoda Isusa Hrista da Ga propovedaju, odgovaraju starešinama koji im to zabranjuju: „Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?“ (Dap. 4, 19). Kada su zbog propovedi bili kasnije bačeni u tamnicu, Anđeo im je otključao vrata i rekao im da idu u hram, i da propovedaju narodu „reči života“. Ponovo ih dovode pred starešine, i na njihovo pitanje zašto čine suprotno njihovoj zabrani, Sv. Ap. Petar im odgovara: „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“ (Dap. 5, 29).
Dakle, kada nam neko neustavno i protivzakonito zabrani da zbog „reči i Hleba Života“ odlazimo na nedeljno bogosluženje, onda im mi odgovaramo istim rečima:
„Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“.
Zato pozivam najpre sve episkope u Srbiji da pokažu svoju vernost Hristu, Crkvi i svojim stadima, i da blagoslove sveštenicima u svim hramovima i manastirima njihovih eparhija da služe Sv. Liturgije u nedelju, i da pozovu svoja svetosavska stada na njih.
Ako se uplaše episkopi, nemojte vi sveštenici i sveštenomonasi izdati Hrista, Crkvu i svoja stada, po cenu da budete lišeni svojih činova, jer to neće biti važeće, s obzirom da možete, kao i ja, da se pozovete na 15. pravilo Dvokratnog sabora i prekinete opštenje sa epikopima – Judama.
Na kraju, pozivam i sve vas, draga braćo Srbi i sestre Srbkinje, da se odazovete zapovesti Svetog Pisma i krenete u svoje hramove na nedeljnu službu. To je naše pravo i obaveza, data nam od Gospoda i Crkve. Ako hramovi budu zaključani, vi odstojite sat vremena ispred vrata ili kapija, ispovedite svoju pravoslavnu veru i vernost Gospodu, i dobićete veliku nagradu od Njega. Ako svi budemo ispovedali pravoslavnu veru i branili našu Crkvu i naše slobode, neka antihristovske vlasti onda pohapse pola Srbije.
Istovremeno, pozivam sve one koji su u mogućnosti da u nedelju u 9 časova, dođu ovde u Manastir Časnog Krsta, u s. Rajković, 10 km od Mionice i 15 km od Valjeva, na Sv. Liturgiju.
Pokažimo da smo sinovi i kćeri dostojni svojih predaka: Sv. Patrijaraha, Episkopa, Mučenika i Mučenica, Sv. Save i Simeona Mirotočivog, Sv. Lazara Kosovskog, Sv. Pajsija i Avakuma, Sv. Nikolaja Srbskog i Prep. Justina Ćelijskog.
Evo šta Prep. Justin kaže o nepokoravanju bezbožnim vlastima: 'Pokoravati se Bogu većma nego ljudima', - to je ustav Pravoslavne Crkve, njen večni i neizmenljivi Ustav - Sveustav, njen večni i neizmenljivi Stav - Svestav. To i prvi odgovor njen prvim goniteljima Crkve (DAp. 5, 17-42); a to njen odgovor i svima goniteljima njenim kroza sve vekove, do Strašnoga Suda. Za Crkvu je Bog uvek na prvom mestu, a čovek, a ljudi uvek na drugom mestu. Ljudima se treba pokoravati sve dok nisu protiv Boga ili Njegovog zakona. No čim istupe protiv Boga ili Njegovog zakona, Crkva tada mora ostajati uz Boga, i Njegov zakon i volju otstojavati evanđelskim sredstvima. Ne radi li tako, zar je Crkva? i predstavnici Crkve, ne rade li tako, zar su apostolski predstavnici Crkve? Pravdati se pri tome takozvanom crkvenom ikonomijom nije drugo do prikriveno izdavati Boga i Crkvu. Takva ikonomija je prosto naprosto - izdajstvo Crkve Hristove“.
Slično govori i Prep. Pajsije Svetogorac: „Mi smo dužni da hrabro ispovedamo našu veru zato što ako budemo ćutali, snosićemo odgovornost. U ovim teškim godinama svako od nas treba da radi ono što može. A ono što ne može, treba ostavljati na volju Božiju. Tako će nam savest biti mirna. Ako se mi ne budemo suprotstavili, ustaće iz grobova naši preci. Oni su toliko stradali za Otadžbinu, a šta mi radimo za nju? Ako hrišćani ne postanu ispovednici, ako se ne suprotstave zlu, rušitelji će biti još bestidniji. Ali današnji hrišćani nisu borci. Ako Crkva ćuti da se ne bi sukobljavala sa državom, ako mitropoliti ćute, ako ćute monasi, pa ko će govoriti?“.
Tako, dakle, draga braći i sestre. Nemojmo ćutati, nemojmo pristajati na antihristovsko ropstvo. Ako se danas ne odupremo, sutra će biti još gore. Onda će nam ukinuti i službu za Vaskrs, onda nametnuti obavezno vakcinisanje, čipovanje... Jasno je da su vlasti koje uvode ovakve protivcrkvene mere preteče antihrista, koji će otpočeti potpuni progon Crkve. Očito je, dakle, su poslednja vremena stigla, da je otpočeo početak kraja.
Dužni smo da malo postradamo za našeg Gospoda Isusa Hrista, koji je, iako bezgrešan, za nas primio strašna stradanja, sramnu, ali iskupljujuću i spasonosnu smrt na Krstu. Ako budemo kažnjavani, privođeni, osuđivani, treba da se radujemo zajedno sa Sv. Apostolima, koji su se zbog dobijenih šiba radovali „što se udostojiše da podnesu sramotu za Ime njegovo“ (Dap. 5, 41).
Jasno je, isto tako, da je sve ovo Bog popustio zbog naših grehova. Zato je zajedno sa ispovedanjem, tačnije pre njega, potrebno da se ispovedimo i pokajemo zbog istih, da bi nas Gospod pomilovao i zaštitio.
Ovaploćeni, raspeti, pogrebeni i vaskrsli Sin Božiji, Gospod i Spas naš Isus Hristos, koga ponovo izdaju i razapinju episkopi Jude, a zabranjuju, proganjaju i utamničuju antihristovske vlasti, neka nas pomiluje, ukrepi i sačuva, zajedno sa Svojom Bogomajkom i Uvekdjevom Marijom, Sv. Savom Srbskim i Prep. Simeonom Mirotočivim, i svima svetima iz roda srbskoga.
Amin, Bože daj
VIDEO: Poziv pravoslavnim Srbima povodom zabrane odlaska na Nedeljnu službu