Suština sukoba između države i Crkve u Crnog Gori, koji vrhuni donošenjem Zakona o slobodi veroispovesti i litijama pravoslavnih Srba protiv njega, jeste u težnji vlasti u ovoj državi da dobijanjem Crnogorske pravoslavne crkve zaokruži stogodišnji proces stvaranja crnogorske nacije, prethodno ustanovljen obnovom crnogorske države i formiranjem crnogorskog jezika i pisma. Pitanje Crnogorske Crkve je, dakle, žiža u kojoj se sabiraji, prelamaju i, za sada, suprotstavljaju, interesi države i Crkve u Crnoj Gori. Još je 2006. g. Š. Rastoder pisao: „'Oko ovog pitanja reflektovaće se sve savremene dileme crnogorskog društva, pitanja njegovog identiteta i perspektive“. Otuda je jasno da je Zakon samo poslednja i najdrastičnija faza dugog procesa pritiska na Mitr. Amfilohija i SPC radi dobijanja navedenog ustupka. Na drugoj strani, i Mitr. Amfilohije i Mitropolija crnogorsko-primorska već dve decenije lagano, ali sistematski, priperemaju svoj odgovor na ovaj zahtev i pritisak državnih vlasti. No, da bismo objasnili oba ova dosadašnja procesa, i pritisak države i pripremanje odgovora od strane Crkve u Crnoj Gori, moramo da se vratimo i razjasnimo suštinu ove suštine, a to je kakve su bogoslovske i duhovne mogućnosti za Crkvu u Srbskoj Sparti, da blagoslovi i prihvati postojanje crnogorske nacije pod svodove svojih pravoslavnih hramova. Ovo podrazumeva da objasnimo pravoslavno poimanje naroda ili nacije i da razmotrimo samo poreklo i način nastanka crnogorske nacije, da bismo na osnovu toga doneli zaključak da li Pravoslavna Crkva u Crnog Gori, izražena u liku SPC i Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, može ili ne može da da svoj blagoslov za njeno postojanje unutar nje, unutar njenih hramova i Svetih Tajni. Ovo ćemo sve sagledati u ovom videu, koji će biti prvi od tri ukupno, koja ću posvetiti ovoj temi. U sledećem su pokazati kakvo je shvatanje i odnos prema naciji uopšteno, i srbskoj i crnogorskoj naciji posebno, od strene Mitr. Amfilohija i, posredno, Mitropolije, tj. njegovih duhovnih učenika, a u trećem ću pokušati da iznesem pretpostavke, zasnovane na iznesenim činjnicima, o tome kakav bi mogao biti dalji tok ove drama našeg naroda i Crkve u Crnoj Gori.
Ova rasprava ima i lični karakter, jer me je 2011. g. zbog izjave na Radio Svetigori da je crnogorsku naciju stvorio đavo, i u saopštenju „Odgovornost prema daru“, na Savetovanju pred popis u Crnoj Gori, da je srbski narod sveštena kategorija, Mitr. Amfilohije razrešio dužnosti igumana Man. Dajbabe i potom mi rekao da bi najbolje bilo da napustim Mitropoliju i Crnu Goru, što sam ja i učinio. Zato je ova rasprava s moje strane nastavak tada započete, a nenastavljane i nezavršene teme poimanja srbske i crnogorske nacije od strane Crkve.
Dakle, počnimo od pravoslavno-bogoslovskog poimanja naroda, tj. nacije. Već prva Gospodnja zapovest našim Praroditeljima odnosi se na narode: „I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: Rađajte se i množite se, i napunite zemlju“ (1. Moj. 1, 28). Rađanje i množenje znači narođavanje, odnosno rađanje naroda. Poznato je da je u Vavilonu, prilikom zidanja kule, Bog pomešao jezike i odatle razaslao narode po različitim krajevima zemlje. Sve da i nije bilo ovog povoda, zbog praktičnih razloga nemogućnosti opstanka većeg broja ljudi na ograničenom prostoru, rađanje palog čoveka neminovno vodi do stvaranja novih i novih naroda. Tako Sv. Ap. Pavle propoveda atinjanima: „I stvorio je od jedne krvi svaki narod čovečanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome, i postavio je napred određena vremena i međe njihova boravljenja; da traže Gospoda, ne bi li ga dodirnuli i našli, mada On nije daleko ni od jednoga od nas“ (Dap. 17, 26-27).
U osnovi biološkog poimanja naroda je telesna srodnost srodnika, koja ide po vertikali i bočnim granama. Vertikalu čini to što očevi rađaju sinove, što je jedna od osnovnih, po meni i najvažnija, odlika stvorenosti čoveka po liku i po podobiju Božijem. Svoju punoću bogoikoničnosti rađanje dobija posle domostroja spasenja ljudskog roda od strane Gospoda i Spasa našeg Isusa Hrista, jer ono dobija, po uzoru na to kako Bog Otac rađa Boga Sina, mogućnost da otac rađa sina ne samo telesno, tj. semeno, već i duhovno, Duhom Svetim, rađajući ga u Crkvi i domu za Carstvo Nebesko. Isto se događa i sa narodima. Ne postoji više samo telesna, već se uvodi i duhovna srodnost, a samim tim i telesni narodi postaju duhovni. U Crkvi se kategorija naroda ne ukida, već preobražava i dobije novi, a zapravo izvorni, smisao i usmerenje, kao zajednica stvorena, tačnije rođena radi zadobijanja večnog života u Carstvu Nebeskom.
Sam Hristos zapoveda Svojim Učenicima: „Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovedio“ (Mt. 28, 19-20). Sv. Nikolaj Srbski povodom ovoga kaže: „Tim rečima On je nazivao narode kao prirodne jedinice Svoje vaseljenske crkve. I kad je poslao Duha Svetog na apostole, apostoli su počeli govoriti raznim jezicima sviju naroda: Parćana, Miđana i Egipćana i Rimljana i Arapa i svih ostalih. I kad su apostoli postavljali starešine crkve u jednom narodu, oni su se trudili da ih uzimaju iz tog naroda“.
Kao što je u Kani Hristos Svojim prisustvom i pretvaranjem vode u vino blagoslovio brak kao crkvenu ustanovu, isto je ovom Svojom zapovešću i narod učinio crkvenom ustanovom. Mogao je Gospod da kaže: „Idite, dakle, i naučite sve ljude“, ali nije to učinio. Tako je počelo uvođenje naroda u Crkvu, počevši od Jevreja, preko Grka, Latina, Etiopljana, Kopta, Jermena, Gruzina, zapadnih naroda, završno sa slovenskim narodima u 9. veku. U Evropi su poslednji kršteni Mađari u 10. veku, od tada pravoslavnog Rima. (Kasnije krštenje južnoameričkih naroda se ne može više računati za krštavanje naroda, jer to učinila pala, jeretička, bivša rimska crkva.) Dakle, ovde moram da ukažem na činjenicu da se sa ranim srednjem vekom završava formiranje hrišćanskih naroda. Savremena krštavanja, kao posledica delovanja ruskih i grčkih misionara, u Crkvu uvode samo delove pojedinih naroda u Severnoj Americi, Aziji i Africi. Posle, dakle, ranog srednjeg veka, kada se sa dolaskom Mađara u Panoniju završava tzv. Seoba naroda, nema više stvaranja hrišćanskih naroda. Bog Svojim promislom i blagoslovom stvara i preporađa stare i nove narode u banji Krštenja zaključno sa 10. vekom. Nakon toga nema primera krštavanja čitavog naroda.
O ovim mnogobrojnim narodima, koji su po veri duhovni potomci pravednog Avraama, govori Sv. Ap. Pavle: „Kao što je napisano: Jer sam te postavio za oca mnogim narodima pred Bogom kome poverova, koji oživljuje mrtve i zove nepostojeće kao postojeće. Kad nije bilo nikakve nade on s nadom poverova da će biti otac mnogim narodima, kao što je rečeno: Tako će biti tvoje potomstvo“ (Rim. 4, 17-18).
Posle Hrista, razumljivo, i Sveti Apostoli znaju za narode kao crkvene ustanove. Pravilo 34. Svetih Apostola govori o tome da „episkopi svakog naroda“ poznaju prvog među njima. Dakle, ponovo ne episkopi svake države ili bilo koje tadašnje organizacione jedinice Carstva, provincije, oblasti ili grada, već „svakog naroda“. Isto tako i 55. Pravilo Svetih Apostola pominje kategoriju narod kao crkvenu: „Ako neki klirik uvredi episkopa, neka bude svrgnut jer se starešini svoga naroda ne govori ružno (pogl. Dela ap. 23, 5)“.
Drugo pravilo Drugog Vaseljenskog sabora pominje „varvarske narode“, očito kao one koji se, budući nekršteni, razlikuju od krštenih naroda. Deo glasi: „Crkve koje su među varvarskim narodima“. Isto tako, i 60. pravilo Kartaginskog sabora (u izdanju Ep. Nikodima Milaša) pominje varvarske narode u Africi.
U 61. pravilu Svetog Jovana Postnika srećemo izraz „jeretički narodi“: „Ko učini blud sa Jevrejkom ili sa Muslimankom ili sa bilo kojom iz jeretičkih naroda, tj. sa rimokatolkinjom ili Jermenkom, podvrgava se epitimiji na četiri ili pet godina“. Dakle, nasuprot hrišćanskim, tj. pravoslavnim narodima, prosvećenim svetlošću prave vere bogopoznanja, postoje narodi koji obitavaju u tami jeresi, jeretički narodi. Ovde Sv. Jovan navodi Jevreje, muslimanske, rimokatoličke i Jermene kao jeretičke narode.
Dakle, pravoslavni narod je sveštena zajednica telesnih i duhovnih srodnika, koji ima svog duhovnog rodonačelnika, oca nacije, i koja služi radi zadobijanja Carstva Nebeskog što većeg broja njegovih pripadnika. Obično Bog podiže duhovnog rodonačalnika i oca nacije, ravnoapostolnog prosvetitelja koji pokrštava narod ili širi pravoslavnu veru, čineći je opštenarodnom kroz ustanove samostalne Crkve i države. Takav je duhovni rodonačalnik Rusa Sv. Ravnoapostolni Veliki Knjaz Vladimir, a kod nas Srba su to, možemo slobodno reći, zajedno Sv. Simeon Mirotočivi i Sv. Sava. Oni su nam u nasleđe ostavili saglasje narodne države i narodne Crkve, koje su obe u službi spasenja srbskog naroda. I zato su Srbi, kao i svi pravoslavni narodi, kao vertikalno i horizontalno vremeno-prostorna zajednica krštenih hrišćana, osveštan Hristov i Sv. Simeona i Sv. Save narod, koji u svom srcu prima, čuva i predaje dar bogoljublja i bratoljublja, izraženog kroz rodoljublje. U pomenutom saopštenju „Odgovornost prema daru“ sam pisao: „Hrišćanska vera je bogootkriveni i bogodarovani dar koji su naši pretci slobodovoljno prihvatili i tim činom svoju narodnost izdigli iz reda prirodnog, slučajnog, besciljnog i bezrazložnog postojanja, i uvrstili se u listu božijih, Hristom osveštanih naroda, čije postojanje ima za cilj zadobijanje spasenja i večnih života njegovih pripadnika. Budući da je hrišćanska vera od bezličnog, slučajnog i besciljnog srpskog naroda učinila ličnostni, svesni, smisaoni i sveti narod - narod koji rađa svetitelje, od biološke osveštanu duhovnu zajednicu, to znači da se i srpski narod na pozornici istorije javlja kao božiji dar, kao prirodna, pravom verom preobražena, duhovna kategorija“. Naravno, dodajem danas, ovo važi za i svaki drugi pravoslavni narod podjednako.
Ovako je, dakle, poimanje naroda kod nas Srba rađalo nagon da dobijenu duhovnu, političku i fizičku slobodu čuvamo radom, molitvom i oružjem: znojem, suzama i krvlju. Tako smo živeli vekovima i rađali bezbrojno mnoštvo svetitelja i mučenika, sve do naših dana, kada su naši savremenici Petar 2. Petrović Njegoš, Sv. Nikolaj Srbski i Sv. Justin Ćelijski, svako na svoj način, izražavali svoje rodoljublje. Njegoš - „Gorskim vijencem“, Sv. Nikolaj - „jevanđelskim nacionalizmom“, „Nacionalizmom Svetog Save“, „Srbskim narodom kao Teodulom“, i „Carevim zavetom“, a Sv. Justin - „Svetosavljem kao filozofijom života“.
Evo izvoda iz „Nacionalizma Svetog Save“ najvećeg Srbina posle Svetoga Save, Sv. Nikolaja Velimirovića: „Najpre najbolji zidar samoga sebe, Sava je potom bio najbolji zidar svoga naroda. Najtrudoljubiviji stvaralac svoga karaktera, on je potom bio najneumorniji stvaralac karaktera svoga naroda. Najmarljiviji sabiratelj duhovne i moralne snage u sebi, on je potom bio najveštiji izrazitelj te snage na širokom platnu narodne istorije... Najveći trud koji je Sveti Sava pokazao posle truda nad svojom dušom, prvom njivom Gospodnjom, jeste trud nad narodom svojim, drugom njivom Gospodnjom. Sav trud njegov nad narodom srpskim, svu užurbanu i mnogostruku aktivnost njegovu kao pravog Evropejca, i plodove te aktivnosti, ja ću nazvati Savinim nacionalizmom. Ovaj Savin nacionalizam obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu kulturu i narodnu odbranu. Osnovu i centar svega svetosavskog nacionalizma čini narodna crkva. Ona je kao duh koji oživljava ceo narodni organizam, osvetljavajući, zagrevajući i sjedinjujući jednom verom, jednom nadom i jednom ljubavlju. Šta označava narodna crkva? Označava samostalnu crkvenu organizaciju, sa svojom centralnom vlašću iz naroda i narodu; sa narodnim sveštenstvom, narodnim jezikom i narodnim običajnim izrazom svoje vere... Otuda je Savina narodna crkva jevanđeljska i apostolska. Takvu narodnu crkvu želeo je oduvek svaki hrišćanski narod pod suncem“.
Tako je, dakle, bilo pravoslavno poimanje naroda u čitavoj Crkvi, sve dok tokom prošlog veka liberalni modernisti, predvođeni o. G. Florovskim, o. N. Afanasjevim i o. A. Šmemanom, pod uticajem protestantskih teologa, nisu počeli da šire novo poimanje naroda, gde tobože nacija u Crkvi nije bitna, pogrešno tumačeći reči Sv. Ap. Pavla: „Nema više Judejca ni Jelina, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog, jer ste vi svi jedan (čovek) u Hristu Isusu“ (Gal. 3, 28). Ako bismo prihvatili ovakvo buvalno shvatanje naroda po Sv. Ap. Pavlu, kao naciju kao nešto nebitno, nešto što ima samo formalni i privremeni karakter, onda bismo to morali da prihvatimo i za muško i žensko, odnosno kao naredba o ukidanju polova, što je besmisleno. Sv. Ap. Pavle ne govori o tome da se ukidaju nacije i polovi, već se u Hristu mire, ukidaju i nestaju razlike zbog kojih su pre Njega, pre Hrista, narodi bili suprotstavljeni jedan protiv drugog, baš kao i supružnici u telesnim zajednicama. Evo kako ovo mesto tumači Sv. Justin Popović: „U Bogočoveku Hristu sve zemaljske razlike što su među ljudima nestaju; ljudi se onebesuju, obožuju, obogočovečuju, ohristovljuju, i za hrišćane Gospod Hristos postaje sve i sva u svima njihovim vidljivim i nevidljivim svetovima... A sve to hrišćane duhovno i blagodatno ujedinjuje u jedno telo, u jedan organizam, u jednu Crkvu: u njoj svaki živi u svakome i sa svakim, svaki živi za sve i za svakoga, svaki oseća sebe sobom u svakome i u svima: jedno srce, jedna duša, jedna savest (sr. D. A. 4,32; 1. Kor. 10,17; 12,12-27; Rim. 12,5; Ef. 3,18); svi jedno u Hristu Isusu, i stoga svi jedno među sobom, i jedan u drugome, svaki u svakome, i svi u svakome. U Hristu prestaje sve što je 'po čoveku', i nastaje sve 'po Bogočoveku': i vrednosti i merila i stvarnosti i misli i osećanja, sve biva po Bogočoveku, ništa po čoveku. Otuda u Hristu i nebivalo i neviđeno jedinstvo roda ljudskog, jedinstvo ostvareno bez nasilja i prinuda, dobrovoljno i blagodatno: bogočovečansko jedinstvo, i bogočovečanski red i poredak“. Dakle, ni reči o ukidanju naroda, već ukidanje razlika i jedinstvo pojedinaca i naroda u Hristu. Zagovornici nacionalne bezličnosti posredno su saradanici globalističkih procesa, odnosno „tako se obećana realnost Carstva nebeskog, u kojoj 'neće biti ni Judeja ni Jelina', na silu smešta u istoriju, kako bi se po meri ljudske logike sprovelo globalističko izjednačavanje svih društvenih različitosti“.
Naravno, ne treba ići u drugu krajnost oboženja i idolatrije naroda, jer on nije samom sebi cilj, već ima pomoćnu ulogu u spasavanju pojedinaca, ličnosti. Ali, ponavljam, pošto se čovek ne spasava sam, onda su mu porodica, narod i država, kao i zajednica u parohiji i manastiru, pomoćnici u spasenju. Na drugoj strani, iako se na Strašnom sudu neće suditi narodima, već svakom čoveku ponaosob, i bez obzira što će u Carstvu Nebeskom biti jedan Božiji narod, kakav je opisan u vizijama Otkrivenja Sv. Jovana Bogoslova („I posle ovoga čuh kao glas silni naroda mnogoga na nebu gde govori: Aliluja! Spasenje i slava i čast i sila Bogu našemu“ (Otkr. 19, 1)), ipak se može tvrditi da će mnoštvo spasenih, kao i ovde na zemlji, biti sakupljeni kao posebni narodi, predvođeni svojim rodonačelnicima i duhovnim vođama. Na ovo upućuju slike iz „Nebeske Srbije“ Sv. Nikolaja Srbskog, koje ne možemo smatrati za prostu pesničku maštu, već za stanje koje je svetitelju otkriveno Duhom Svetim: tu su Srbi, narod Božiji, raznih službi, činova i uzrasta, u Carstvu Nebeskom okupljeni oko Sv. Save. Isto je i u Nebeskoj Liturgiji Sv. Nikolaja, gde su Srbi svetitelji okupljeni oko Oca naše nacije.
Kako su blede i nemoćne postavke savremenih modernističkih liberalista, kosmpolita i uranopolita, a suštinski globalista, u poređenju sa silnim i moćnim jevanđelskim nacionalizmom Sv. Save Srbskog, pogotovo iz pera njegovog najboljeg duhovnog sina, Sv. Nikolaja Srbskog: „I tako tvorac srpske narodne crkve sledstveno je bio tvorac svukolikog nacionalizma srpskog. Sve grane narodnog života organski je on spojio jednu s drugom tako da ne može jedna od njih zaseći ili odseći a da sve ostale ne osete bol. Po shvatanju Svetoga Save život je narodni jedna nedeljiva celina, kako fizički, tako i duhovno i moralno. Otuda su i sve grane narodnog života i ustanove nedeljive, spojene ne mehanički jedna uz drugu, nego srasle jedna s drugom tako da životni sokovi struje iz jedne u drugu. Ovo svetosavsko organsko i svešteno shvatanje nacije upijeno je u duh i u krv Savinog naroda i postalo tako prirodno kao disanje. I uistini, duša je Srbinova disala tim osnovnim načelima svetosavskog nacionalizma kroz svih sedam minulih stoleća. I dan-danas za Srbina je odbojna i sama pomisao da njegovom crkvom upravlja neko iz tuđe države, da mu sveštenici budu stranci i da mu se služi služba Božija na stranom jeziku... Takav nacionalizam Sveti Sava je smislio, u narodnu dušu ukorenio, i svome narodu kao ostvareni ideal ostavio. To je njegov jevanđeljski i organski nacionalizam. Pa zbog toga što je jevanđeljski, on štiti ličnost čovekovu i pomaže njeno razviće do savršenstva; zbog toga pak što je organski, on štiti individualnost samoga naroda kao celine, da se ne izmetne u imperijalizam ili da se ne raspline u internacionalizam... Evropski nacionalizam je kao građevina koja se zidala pod vihorima rata i mržnje protiv imperijalizma i protiv nacionalne crkve; zato nije učvršćen na jakom temelju, i zato nosi na sebi rane svojih protivnika, zbog kojih rana stalno u trzajima naginje, čas imperijalizmu i protiv nacionalne crkve, čas internacionalizmu. A jak temelj pravom nacionalizmu jeste nacionalna crkva. Mi imamo i taj jaki temelj, i celu građevinu jaku. Zato imamo da blagodarimo Bogu i Svetom Savi, Bogu koji je iznad sviju, i Svetome Savi koji je srpskom narodu učitelj u svemu. Učitelj – no ne jedino srpskom narodu: on može biti i današnjoj Evropi učitelj u zdravom nacionalizmu, jevanđelskom i organskom. U tome je Sveti Sava potpuno savremen, i još više nego savremen – on je čovek budućnosti“.
Na ovakvom srbstvu i poimanju pravoslavnog naroda je vaspitavan i odrastao i Mitr. Amfilohije, upravo ovakvim redom: Sv. Savom i Sv. Simeonom, Kosovom i Sv. Knezom Lazarom, Njegošem, Sv. Nikolajem i, završno, uz i sa Sv. Justinom.
Sada da pogledamo kako je nastajala crnogorska nacija. To ćemo učiniti pomoću studije Miše Đurkovića „Kako se konstruišu nacije: crnogorski slučaj“, objavljene 2010. g. i dostupne na internetu u pdf formatu. „Primer kojim ćemo se ovde baviti, takozvane crnogorske nacije izuzetno je zanimljiv i intrigantan slučaj procesa veštačke izgradnje jedne nove nacije. Sama ideja, stvorena je van Crne Gore pre oko sto trideset godina, a onda je postepeno nametana i implementirana od strane različitih faktora, da bi svoju kulminaciju i pravi inženjerig doživela proteklih deset godina... Naracija o kontrukciji crnogorske nacije mora da prati višedecenijski proces kojim je Crna Gora od druge srpske države pretvorena u izrazito antisrpsku tvorevinu.“
U drugoj polovini 19. v. udružili su se na cepanju srbskog etnosa iz političkih i religioznih razloga Habzburško carstvo, Vatikan i Britanija. Protiv širenja Srbije, kao brane za cepanje obodnih delova etnosa, bila je čak i Rusija, jer su Obrenovići bili naklonjeni Austrougarskoj. Tako je Benjamin Kalaj u BiH radio na stvaranju bosanske nacije i jezika preko zabrane ćirilice, knjiga i istorijskih udžbenika, sve sa ciljem potiskivanja srbskog identiteta. Isti metod je primenjen za formiranje albanske nacije, kao i novog crnogorskog identiteta. U ovom drugom najvažniji je rad hrvatskog katolika Iva Pilara, koji je 1914. g. objavio knjigu „Južnoslovensko pitanje“, u kojoj iznosi tezu da je Crna Gora Crvena Hrvatska, izvorno katolička zemlja koju su Nemanjići okupirali i preveli u pravoslavlje. Osnova za ovakve tvrdnje nalazi u „Letopisu Popa Dukljanina“. „Pilar izjednačava Duklju i Crvenu Hrvatsku tvrdeći da taj prostor obuhvata Crnu Goru i Hercegovinu“. On piše: „Ovako pripade Duklja sve više u djelokrug srpskoga utjecaja. Postade u neku ruku drugim političkim središtem srpskoga naroda. Ali prvotno hrvatsko naseljenje kao etnički moment i jaki utjecaj katolicizma udarili su ovom području tako neizbrisivo, posebno obilježje, da se Duklja, kasnije Zeta, kroz čitavu srbsku povijest javlja kao posebna individualnost, koja obično stoji u nekoj protivnosti s etničkim središtem u Raši. Ovi različni elementi pokazali su se tako jakima, da ih do danas nije bilo moguće svladati, pa tako vidimo još i danas pokraj prave Srbije još i Crnu Goru, nasljednicu nekadanje Duklje i Zete“. Dakle, u fazama treba odvojiti Crnogorce od Srba, zatim ih kao Crvene Hrvate priključiti hrvatskom narodu sa povratkom na katoličanstvo, što je zapravo poslednji i glavni cilj. I Britanija je bila protiv ujedinjenja Srbije i Crne Gore, pa je zato radila na stvaranju Jugoslavije, u kojoj bi prevladavao hrvatski na štetu srbskog interesa.
Stranim faktorima su išle na ruku posebnosti, razlike između Srba u Srbiji i Crnoj Gori. M. Đurković krajem 19. v. izdvaja tri činioca: „dinastičke sukobe i posebno političku ambiciju knjaza Nikole, zatim materijalne i statusne interese nove dvorske elite (u Crnoj Gori), i na kraju regionalnu specifičnost i posebnu istoriju državnosti“. Praktična realizacija planova Beča, Vatikana i Londona na menjanju srbskog identiteta Crnogoraca otpočela je nakon kapitulacije Crne Gore 1916. g. Umesto srbske trobojke uveden je crveni alaj-barjak, koji je ponovo postala državna zastava novonezavisne Crne Gore 2006. g. „Cetinjske novine“, jedine tadašnje novine, štampane su latinicom. Ona je uvedena u admnistraciji i školstvo. Iz udžbenika su izbačeni delovi srpske istorije, kulture, kultova i dr. Vredi zabeližiti da je prvi pomen izraza crnogorska nacija zabeležen u jednom memorandumu crnogorske vlade u egzilu upućenom 1920. g. Ligi naroda.
Podvojenost između zelenaša i bjelaša ostala je nakon oslobađanja i ujedinjenja, pa i posle smrti kralja Nikole 1921. g., kada se od fizičkog preselila u političku borbu. Od nekadašnjih kraljevih generala formira se Crnogorski fereralistički pokret sa Sekulom Drljevićem, kasnijim saradnikom ustaškog pokreta, koji sarađuje sa Hrvatskim blokom i Hrvatskom seljačkom strankom. Oni se svi još uvek određuju kao Srbi. Tokom rata Drljević će u knjizi „Balkanski sukobi“ izneti rasističku teoriju po kojoj Crnogorci jesu Srbi, „ali pravi, istinski, nepokorni za razliku od rajetinskih Srbijanaca koje su vekovi ropstva pod Turcima učinile lošim materijalom. Ova mitološko-rasistika teorija doživljava niz potpuno bizarnih ekstrapolacija kao što su teza da su sve vođe ustanka i vladari u Srbiji Crnogorci ili neverovatno poređenje Gorskog vijenca i Koštane čiji se junak Mitke zaljubljuje u Ciganku što jednom crnogorskom glavaru nikad ne bi palo napamet! Nažalost mnoge oblike ovog rasizma bilo je moguće videti i posle 1944.“ (Zanimljivo je, dodajem, da je u vreme proslave jubileja 200 godina Prvog srbskog ustanka iste priče o vođama ustanka pričao i Mitr. Amfilohije)
Sa komunistima počinje poslednja etapa uobličavanja crnogorske nacije. Na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. g. je zabeležen prvi njen pomen, sa ciljem razbijanja hegemonije Srba i pravoslavlja na Balkanu. Finale ovog procesa u vreme pre Drugog svetskog rata predstavlja knjiga Savića Markovića Štedimlije „Osnove crnogorskog nacionalizma“, nastale na učenju Ive Pilara i Milana Šuflaja o Crvenim Hrvatima, Duklji i katoličanstvu, a objavljena 1937. g. u Zagrebu. Ponovo je objavljena u vreme raspada SFRJ od Glasa koncila, kao i knjiga „Crvena Hrvatska“ 1991. g.
Potom dolazi italijanska i posle nje nemačka okupacija, koje menjaju simvole i programe u obrazovanju, kulturi, politici itd., a posle 1945. stupa na scenu komunistički inženjering. „Na prvom i osnivačkim kongresu KP Crne Gore na Cetinju 6. oktobra 1948. u govoru..., dugogodišnji vođa crnogorskih komunista Blažo Jovanović (i sam poreklom iz zelenaške porodice) kaže: 'Takozvano ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom u novembru 1918. godine izvršeno je ne samo protiv volje i raspoloženja naroda, nego i uz pomoć bajoneta srpske vojske, i to na najgrublji način, putem sile i prevare... To takozvano ujedinjenje bilo je obično prisajedinjenje. Crnogorski narod nije imao mogućnosti da sam odlučuje o svojoj sudbini... Crnogroski narod se nije osjećao onako kako su to mislili velikosrpski hegemonisti u Srbiji i njegovi korteši u Crnoj Gori; on se i tad osjećao posebnim u nacionalnom smislu; on je već bio izgradio svoju nacionalnu državu, iako istina, znatno kasnije nego srpski narod u Srbiji. Crnogorski narod je vjekovima živio u posebnim uslovima, različitim od onih pod kojima je živio narod u Srbiji. Ti posebni istorijski uslovi učinili su da on postane drugačiji od srpskog naroda u Srbiji, da se osjeća drukčijim, jer svi činioci koji naciju čine nacijom djelovali su u tome pravcu da se on nacionalno razvije posebno i da se osjeća posebno u odnosu na srpsku naciju... U periodu takozvanog ujedinjenja crnogorski se narod uglavnom, već bio oformio u naciju.'“
Dalji proces je opše poznat i neću ga ovde navoditi. Sve je stavljeno u funkciju amnezije Srba u Crnoj Gori i njihovog menjanja nacionalnog identiteta u crnogorski.
Vraćam se davanju odgovora na pitanje postavljeno u naslovu videa. Poći ću najpre od činjenice da u Crkvi nema nevažnih stvari, već da postoje više ili manje važne stvari. Tako i pitanje, odnosno uloga naroda, tj. nacije i države u spasenju njihovih pripadnika nije nevažna; nije presudna, ali je od ogromne važnosti. Istorija pravoslavnih naroda i država, pre svih dužina trajanja i obim svega onoga što je ostvarila Pravoslavna Crkva u Vizantijskom i Ruskom Carstu, a potom i kod drugih pravoslavnih naroda, pa i kod nas Srba, to nedvosmisleno i nesumnjivo pokazuje i dokazuje. Sam Gospod promisaono osniva oba ova Carstva, jer da njih nije bilo nikad se pravoslavna vera i Crkva ne bi održale u paganskom svetu, pa samim tim ni osnovni cilj njihovog postojanja - spasenje velikog broja pravoslavnih hrišćana – ne bi bio ostvaren. U prilog tvrdnje o značaju nacije i države za spasenje možemo navesti primer Sv. Save. Da se naš duhovni Otac rukovodio afanasejsko-šmemanonskim tumačenjem misli Sv. Ap. Pavla, kako nema više Jevrejina ni Jelina, onda bi on rekao: „Pošto nije bitna nacija ni država, ni jezik bogosluženja i propovedi, neka moja braća Srbi slušaju službu i propoved na grčkom, nisu im potrebne ni knjige na maternjem jeziku, nisu im potrebna ni samostalna Crkva ni samostalna država, za spasenje im je dovoljan Hristos i pravoslavna vera“. Naravno da je mislio i radio sasvim suprotno, onako kao što smo čuli iz pera Sv. Nikolaja.
Dakle, bitno je pitanje nacije za spasenje. Ne presudno, ali izuzetno važno. Kao što sam na početku rekao, pravoslavni narod je svešteno-duhovna zajednica otaca i sinova, braće i sestara, kao zbir krštenih hrišćana, koja za cilj ima spasenje što je moguće većeg broja ličnosti, kao i rađanje Svetitelja, kao zastupnika celog naroda pred Gospodom.
Istorija srbskog svešteno-duhovnog naroda pokazuje, da, kada god bi se od njegovog tela odvajala veća zajednica, u pitanju bi bilo konvertitstvo – preveravanje, napuštanje pravoslavne vere i prihvatanje druge. Reč je o delu Srba koji su prihvatili katoličanstvo tj. papizam, i islam. Iako je bilo pokušaja da opstanu kao Srbi katolici i Srbi muslimani, nisu u tome uspeli zato što je pojam Srbin neodvojiv od pravoslavne vere, pa su se prvi utopili u Hrvate, a drugi u Muslimane, tj. Bošnjake. Isto se dogodilo i sa delom Srba u Crnoj Gori. Oni su otpali od srbstva pre svega zbog vere, jer komunizam kao ateizam jeste vid vere, izražene kroz poricanje vere. Iako je, kao što smo videli, početno projekat crnogorske nacije pokrenut od Vatikana, glavno obeležje Crnogoraca je ateizam, bezverje. Dakle, i kod njih vidimo zakonitost da je odvajanje dela od pravoslavnog naroda uvek konvertitstski čin, čin preveravanja, odstupanja od pravoslavne vere. Zato je Crnogorac koji tvrdi da nije Srbin u startu rimokatoličko-protestantskog duha i vere (njima je svojstveno odricanje i neprihvatanje Predanja, a srbstvo i Svetosavlje jeste predanje o pravoslavnim Srbima). Zato su Crnogorci po duhu (i veri) slični Hrvatima. Kada igraju Srbija i Hrvatska na Cetinju svi navijaju za Hrvatsku. Ono što zajednički određuje Hrvate (pounijaćene Srbe), Muslimane (poislamljene Srbe) i Crnogorce (ateiste Srbe) jeste odrednica: ja nisam Srbin.
Sam Mitr. Amfilohije je crnogorsku naciju nazivao kopiletom, a kasnije vanbračnim detetom koje treba ljuljati. Bez obzira što se u novije vreme zbog toga javno kajao, on je ipak upotrebio dobro poređenje. Kopile ima oca, ali ga ne zna. Tako i crnogorska nacija ima duhovnog oca, ali je on nepoznat, tačnije skriva se. Budući da joj otac nije Bog Otac koji narode rađa Duhom Svetim u Crkvi, onda joj je, kao što sam rekao 2011. g., otac đavo. Na drugoj strani, vanbračna deca se ljuljaju pod uslovom da se ona priznaju od strane oca, kao i da ona kasnije priznaju oce. Sam, pak, čin obostranog priznavanja, i oca sina, i sina oca, podrazumeva da sin uzima očevo prezime. U slučaju crnogorske nacije to znači da njeni pripadnici treba da priznaju da im je otac srbska nacija i da tim činom priznanja oca prime i očinsko, tj. srbsko ime.
Ovde podsećam na primere čitavih jeretičkih naroda, koji su postali sinonimi za monofizitsku jeres. Reč je o Etiopljanima, Koptima, delu Sirijaca i Jermenima. Oni su u borbi za nacionalnu samobitnost u odnosu na narode ili građane Vizantijskog Carstva otišli tako daleko da su zbog upornosti otpali od pravoslavne, jedino spasonosne vere. Slično je i sa Crnogorcima. Oni su od najSrba, preko nadSrba postali antiSrbi, i zbog gordosti i tvrdoglavosti u posebnosti i nadmoćnosti otpali i od srbstva i od pravoslavlja.
Ogledalo spoja crnogrske nacije i „pravoslavlja“ je CPC sa Mirašem Dedejićem. Njen pandan, i nacije i crkve, je raskolnička UPC. Ukrajinska nacija je nastala na isti način kao i crnogorska, komunističkim dekretom i odvajanjem od korpusa ruskog naroda. Na nacionalizmu stvorene crnogorska i ukrajinska nacija dobile su odgovarajuće nacionalističke, kvazi crkve.
Zaključujemo, dakle, da formiranje nove nacije od jednog pravoslavnog naroda ima dogmatski karakter i težinu. Isto kao što su veći ili manji broj pristalica jedne jeresi otpadali od pravoslavne vere i Crkve, tako je i sa većim delovima jednog naroda, koji su odvajajući se od matičnog pravoslavnog naroda otpadali u jeretičke vere i potom narode, druge nehrišćanske vere i bezbožništvo i bogoborstvo, kakvi su komunizam i ateizam. Dakle, konvertitstvo učinjeno pri stvaranju crnogorske nacije ima vrednost, značaj i posledice kakve imaju jeresi. Drugim rečima, crnogorska nacija je kao otpadništvo od pravoslavnog srbstva istovremeno i otpadništvo od pravoslavlja, dakle, jeres.
Iz ovoga se može doneti jedan jedini mogući zaključak, kao odgovor na pitanje postavljeno u naslovu ovog videa: SPC, kao Majka Crkva, budući da je reč o otpadništvu od pravoslavlja, svojevrsnom bezbožništvu i bogoborstvu, ne može niti blagosloviti niti priznati crnogorsku naciju. Naravno, ovo se odnosi na prostor koji ona danas zauzima, a to je duhovni prostor njenog javnog učenja i propovedi, kao i fizički prostor njenih ustanova i objekata. Pri tome, SPC ne osporava svačije pravo da se oseća i izjašnjava po svom ličnom nahođenju i slobodnoj volji. To pravo garantuju i građanski zakoni, kao i sloboda koju je Bog dao slovesnim bićima, ljudima i anđelima, da određuju svoju sudbinu, pa i nacionalnu pripadnost za ove prve.
Dakle, Crkva ne može da blagoslovi postojanje nacije za čije rađanje i nastanak nije dala blagoslov, pa na osnovu toga ne mogu oni koji se odriču očinstva Sv. Save, proglašavajući ga čak za okupatora, da uđu i dobiju blagoslov od SPC, koju je u nasleđe Srbima ostavio isti Sv. Sava.
Tako stvari stoje na bogoslovsko-dogmatskom, akrivijskom planu. Na ličnom planu, u stvarnosti, SPC neće staviti natpis ZABRANjEN ULAZ CRNOGORCIMA na vrata svojih hramova. Niti će zahtevati od onih koji žele da uđu u Crkvu, da se krste, ili da kao već kršteni prime ostale Svete Tajne, da se odreknu crnogorske nacije. Ne, ona će ih primiti, ali da ih putem propovedi i poučavanja privede poznaniju stvari, da bi se oni slobodovoljno i dragovoljno vratili istini o svom duhovnom i etničkom poreklu – vratili srbstvu.
Dakle, pošto sam pokazao kakvo je pravoslavno poimanje naroda, kao i to da su Srbi, kao i svi pravoslavni narodi, duhovno-svešteni narod, i na kraju da SPC, zato što je crnogorska nacija stvorena otpadanjem od srbstva i pravoslavlja, ne može da blagoslovi njeno postojanje, niti da je privi u svoja nedra, u sledećem videu ću pokazati kakav odnos prema pitanjima srbske i crnogorske nacije ima Mitr. Amfilohije, da bi u trećem, poslednjem videu pokušao da, na osnovu svega rečenog, iznesem moje pretpostavke u kome će se pravcu dalje razvijati drama oko Zakona o verskim zajednicima u Crnoj Gori.
VIDEO:
Da li SPC može blagosloviti crnogorsku naciju?