„I zato će im Bog poslati silu obmane, da veruju laži;
da budu osuđeni svi koji ne verovaše istini,
nego zavoleše nepravdu“ (2. Sol. 2, 11-12).
Pravoslavna Crkva, nažalost, hronično i, čini se, neizlečivo, kasni za stvarnošću. Ona je troma, usporena i ne deluje blagovremeno zato što su njeni arhipastiri i pastiri, episkopi i sveštenici, oko i usta Crkve, tromi i usporeni, ne bdiju nad poverenim im stadom, i ne prate i ne rasuđuju o pojavama u svetu da bi zaštitili svoje stado, Crkvu – Nevestu Hristovu, od lukavstva lukavoga, od savremene civilizacije koja je prividno humanistička, a dublje, suštinskije posmatrano, satanska.
Pravoslavna Crkva, nažalost, hronično i, čini se, neizlečivo, kasni za stvarnošću. Ona je troma, usporena i ne deluje blagovremeno zato što su njeni arhipastiri i pastiri, episkopi i sveštenici, oko i usta Crkve, tromi i usporeni, ne bdiju nad poverenim im stadom, i ne prate i ne rasuđuju o pojavama u svetu da bi zaštitili svoje stado, Crkvu – Nevestu Hristovu, od lukavstva lukavoga, od savremene civilizacije koja je prividno humanistička, a dublje, suštinskije posmatrano, satanska.
Jedna od oblasti u kojoj Crkva ne daje blagovremene odgovore na nova i nova pitanja, koja stvarnost humano-satanaske civilizacije pred nju stavlja, jeste i oblast bioetike. Osim pojedinačnih pokušaja, Crkva nema opšteprihvaćenih stavova po pitanju kloniranja, davanja krvi, presađivanja i zaveštavanja organa, promene polova i dr. Jedno od tema koja je u Srbiji posebno dobila na aktuelnosti jeste pitanje zaveštanja organa. Naime, kod nas je nedavno izglasan Zakon o presađivanju ljudskih organa, po kome je svaki pokojnik u Srbiji obavezni donator, osim u slučaju da se on za života na posebnom obrazcu izjasnio protiv donatorstva. Umesto zvaničnog stava naše Pomesne Crkve, koje bi donele njene odgovarajuće bogoslovske komisije, raspolažemo samo sa izjavama pojedinih arhijereja, koji su se izjasnili u prilog zaveštavanja organa, odnosno objavili da će oni biti donatori. Poznate su izjave u korist doniranja patr. Irineja, ep. Lavrentija i mitr. Amfilohija. Za patrijarha je zaveštavanje organa „posmrtno dobročinstvo“ (Doniranje organa je humano, Vesti.rs), a mitropolit je neuspešno pokušao da bude duhovit, jer je tema isuviše ozbiljno da bi se šalilo u vezi nje, i išao je čak dotle da je poredio darivanje organa sa Hristovom žrtvom: „Kako je kazao za Antenu M, Zakon je u duhu izvornog jevanđeljskih pravila, mišljenja i življenja. Jevanđelje se, dodaje, zasniva ne samo na onome koji, ne samo što je darovao neki svoj organ ili svoju riječ, nego koji je darovao sebe za život svijeta bez ostatka. 'Na tom darivanju Hristovom počiva hrišćanska crkva kroz vijekove', poručio je Amfilohije“ (Doniraću svoje organe, Vijesti.me). Tipično jezuitsko-dvosmislena kombinatorika poznatog agnostičkog relativiste i humaniste, koji je spoljašnjom prividnom sličnošću, izraženom u ponavljanju reči, prividno i bezuspešno pokušao da premosti ontološku provaliju između Hristove žrtve i žrtve koja se, kao što ćemo u nastavku videti, prinosi satani.
Nas ne čudi lažni humanizam (istiniti ne postoji) naših arhijereja, jer su sva trojica promoteri ili saučesnici jeresi ekumenizma, sergijanstva i neobnovljenstva, koje su takođe iščadija humanizma. Nas, međutim, čudi površnost u davanju odgovora na ovu temu uglednog antimodernističkog i antiliberalnog bogoslova, arhim. Rafaela (Karelina), koji takođe ima potpuno materijalističko poimanje telesnih organa čoveka, pri čemu on veštački razlikuje telo od organa koji su „materijali tela“. Dodajući tome činjenicu da svake sekunde u čovekovom organizmu nestaje i nastaje milion ćelija, on organe pretavara u „potrošni“ „materijal tela“, tvrdeći da će tako „presađeno srce kroz neko vreme već imati drugo materijalno tkivo. Ono će u materijalnom pogledu već postati drugo, tako da će tu ostati neka organizacija organa koju uslovno možemo nazvati 'energetski plan tela'“ (Put spsenja u 21. veku). Usitnjavanjem i razlikovanjem tela od telesnih organa, a ove od ćelija, kao i smatranjem organa za bezduševne, a u slučaju pravoslavnog donatora, bezblagodatne, o. Rafael veštački relativizuje apsolutnu celovitost čovekovog tela, o čemu će biti više reči niže, i posmatra delove čovekovog tela samo na njegovom fizičko-materijalnom planu postojanja.
Razmotrimo, dakle, podrobnije pitanje zaveštavanja i presađivanja organa, koje je s njim neodvojivo povezano, na bogoslovskom, ontološko-etičkom planu. Najpre ćemo ukratko reći o prirodi pomenutog Zakona i njihovim sastavljačima i donosiocima, zatim ćemo ukazati na razlike u poimanju osnovnih etičkih kategorija iz ove oblasti između hrišćanstva i humano-satanizma. Nakon toga ćemo pokazati razlike ove dve religije (jer humano-satanizam jeste vera u čoveka, i dublje u satanu) u odnosu na poimanje čoveka, i konačno dati neke završne zaključke.
Recimo najpre da su ovakav Zakon mogli doneti samo bezbožni, neverujući ljudi, ljudi materijalsti po svom shvatanju čoveka i sveta. Oni ne veruju u postojanje čovekove besmrtne duše, i čoveka doživljavaju kao životinju, koja se posle njegove fizičke smrti, koja je tačka na njegovo postojanje, može iskasapiti i njegovi organi deliti potrebitima. Oni ne znaju da je dostojantvo čoveka u tome što je on neponovljiva ličnost koja je stvorena po liku i podobiju Božijem, stvorena od Boga da bi postala sin Božiji. Ništa od ovoga ne znaju matarijalisti, čija etika ide zajedno sa njihovom verom – do ivice groba, koja je radionica povratka čoveka u nebiće. Ovakvo bezverje i iz njega rođeni Zakon završna su faza satanoizmišljenih teorija na kojima počiva današnja humano-satanistička civilizacija. To su teorije velikog praska, heliocentričnog sistema, evolucije i inteligentnog dizajna. Sve ove četiri teorije isključuju Boga kao Tvorca sveta i čoveka. Konkretno, doniranje i presađivanje organa je po duhu plod verovanja u teoriju evolucije: ako je čovek nastao od majmuna, onda je on samo razumna, ali smrtna životinja, čije dostojanstvo se, kao što smo rekli, sahranjuje u grob zajedno sa njegovom etikom i moralom, koja se svodi na narodne: „jednom se živi, jednom se mre“, „uzmi sve što ti život pruža“, „u se, na se i poda se“... Ili, po rečima Sv. Filareta Voznesenskog: „užas pred licem smrti, koja se smatra za apsolutni nestanak života i uništenje ličnosti, i držanje za zemaljski život – živeti, živeti, živeti, živeti, po bilo koju cenu i na bilo koji način produžiti zemaljski život, posle koga nema ničega!“ (Pravoslavni pogled na presađivanje srca).
Kao što smo rekli, potrebno je da ukažemo na potpuno razlikovanje poimanja hrišćanske od današnje humano-satanističke etike. Često ono što je dobro za hrišćane loše je za humaniste, i obratno. Razlika ima svoje poreklo od različitih izvora i kriterijuma etike: za humaniste izvor, mera i autoritet jeste čovek, a za hrišćane Bog. Za nas hrišćane ništa samo po sebi nije ni dobro ni loše, već mu svojstva određuje Bog, odnosno Božiji blagoslov, koji objavljuje i predaje Crkva. Kriterijum po kome vrhovni autoritet – Bog određuje etiku jeste da li je nešto korisno ili ne čovekovom spasenju. Uzmimo na primer pojmove bitne za naše razmatranje: zdravlje, bolest, smrt.
Zdravlje je, samo po sebi, dobro; ono je sinonim za život i za večni život. Ono je, međutim, pojam vezan za palog čoveka, jer da naši praroditelji, Adam i Eva, nisu sagrešili ne bi se pojavila bolest, kao neposredna posledica greha i kao vesnik, početni i vidljivi znak smrti, i, samim tim, oni ne bi ni znali šta znači zdravlje. Zdravlje je nastalo, dakle, tek kao suprotnost bolesti, koja se sa grehom uslelila u čovekovu palu prirodu. U hrišćanskoj etici zdravlje nije samo po sebi cilj, već svoje značenje, smisao i vrednovanje dobija u odnosu na čovekovo spasenje: ono treba da bude u službi čovekovog spasenja, i zato ga, kao dar Božiji, treba održavati i nije dozvoljeno biti nemaran prema njemu, jer ono treba da omogući čoveku da bude krepak u trudu na svom spasenju. Osim toga, čovek treba da vodi računa o svom zdravlju zbog odgovornosti prema zajednici, da ne bi nekome pao na teret, da zbog njegovog nemara prema zdravlju postane briga i opterećenje bližnjim. Konačno, na Strašnom sudu - u koji, naravno, humano-satanisti, kao ni u Boga, prvorodni greh i greh uopšteno, ne veruju – pravoslavni hrišćanin će dati odgovor o odnosu prema zdravlju; oni koji su prema njemu bili nemarni biće kažnjeni kao svojevrsne samoubice, jer su dugotrajno, postepeno i odloženo ubijali sebe (slično pušačima). Dakle, za hrišćane zdravlje nije samo po sebi dobro, već samo ako je u službi njihovog i spasenja bližnjih.
Na drugoj strani, za humano-sataniste zdravlje je imperativ, ono je apsolutno dobro, od koga oni prave idola i sve prinose njemu na žrtvu. Savremeni čovek je hipohondar, koji želi da živi pod staklenim zvonom, u inkubatoru, plašeći se bacila, virusa i svega materijalnog, što može narušiti i srušiti njegovo zdravlje. Na njega se nepotrebno troše ogromne količine novca, i zato ono velikim delom čini industriju zapada. To su, pre svega, proizvodnja zdrave hrane i lekova, medicinska zaštita. U humano-satanističkoj civilizaciji glavni bog i žrec jeste lekar. Idol zdravlja je vidljivi deo kulta samoljublja i samooboženja.
Slično je i sa bolešću, koja je neodvojiva od zdravlja. Pre svega, budući da je čovek sastavljen od duše i tela, pravoslavlje razlikuje bolest duše od bolesti tela, pri čemu je druga posledica prve. Iako je na teorijskom planu bolest loša, za hrišćane ona dobija svojstvo, kao što smo naglasili, u odnosu na spasenje. Ljudi se razboljevaju zbog grehova, jer je bolest vidljiva posledica tajnog ili javnog greha. Brojni su slučajevi kada Bog popušta bolesti da bi se pomoću nje čovek spasio, po primeru krvotočive žene iz Jevanđelja. Osoben je primer raka. Za raliku od većine pravoslavaca koji proklinju rak, Sv. Porfirije Kavsokalivit ga blagosilja. On kaže: „Blažen rak koji napuni Carstvo nebesko“. Naravno da je svetitelj u pravu. U ovom slučaju vidimo da je telesna bolest lek za duševnu bolest, pomoću nje dobija se pomoću pokajanja duševno zdravlje, očišćenje i oslobođanje od greha. Dakle, u odnosu na spasenje, rak, i bolest uopšte, su dobri. Od nas zavisi kako ćemo bolest iskoristiti, odnosno mi određujemo da li će za nas ona biti dobra ili loša, na spasenje ili večnu pogibiju.
Naravno, humano-satanisti imaju potpuno drugačije, iskrivljeno poimanje bolesti, s obzirom da ne znaju njeno poreklo. Za njih je bolest najveći čovekov neprijatelj, i protiv nje se treba boriti na svaki način. Ne verujući u Boga kao Tvorca, oni ne veruju u Njega ni kao Lekara, i zato je u našoj (tačnije, njihovoj) civilizaciji lekar bog. Tužna je, međutim, i tragična istina da lekari nisu nikoga izlečili, već su samo ublažili bol, odnosno zalečili čoveka, jer ga ne mogu izlečiti od glavne bolesti - smrti.
Isto je kada je reč o smrti. Za pravoslavce nije strašna smrt, već nepripremljenost za smrt. Osim toga, mi razlikujemo dve smrti: smrt tela i smrt duše. Prva je kada duša napusti telo, a druga je kada dušu napusti blagodat Božija (zato su nekršteni telesno živi, a duševno-duhovno mrtvi). Za nas je strašna i opasna ova druga smrt, a prvu prihvatamo kao posledicu prestupanja zapovesti Božije od strane naših praroditelja, i za nas ona nije više strašna, tragična i bezizlazna, jer ju je vaskrsenjem pobedio Hristos, i mi verujemo u opšte vaskrsenje mrtvih, i sa trudom oko molitve i posta, pokajanja i Sv. Pričešća, mi se, s nadom u milost Božiju, mirno spremamo za svoju končinu, i, samim tim, kao što smo rekli, smrt zato za nas nije strašna. Za nas je strašan smrtni greh, koji rađa smrt duše, odnosno odvajanje čoveka od Boga, sada privremeno, a u večnosti večno. Smrt je, dakle, samo prelazak iz privremenog u večni život. Hrišćani često dobrovoljno prihvataju smrt, da bi zadobili večni život.
Ništa od ovog ne znaju, niti priznaju, niti veruju humano-satanisti. Za njih je smrt najveći i najstrašniji neprijatelj. Verućuji u sebe, po nagovoru satane, humano-satanisti veruju da će uspeti da sami pobede tragizam smrti i obezbede besmrtnost. Naravno, reč je o najvećoj utopiji u istoriji ljudskog roda (i zato dolazi na njenom kraju), koja je posledica, po nagovoru našaptača, potcenjivanja (isključivanja) Boga i precenjivanja (samooboženja) čoveka.
Ne samo navedeni pojmovi, već čitavo poimanje čoveka i sveta je suprotstavljeno između hrišćanske i bogoboračke, humano-satanističke civilizacije. Prva počiva na ispunjavanju prokletstva-blagoslova koje je Bog rekao našim praroditeljima. Adamu: „U znoju lica svog, ješćeš hleb svoj“ (1. Moj. 3, 19), i Evi: „S mukama ćeš decu rađati“ (1. Moj. 3, 16) Hrišćanski smisao života jeste da se kroz ponovno rođenje u Crkvi, preko molitve, posta, telesnih trudova, dela milostinje i Sv. Pričešća čovek ponovo vrati u izgubljeni Raj, tj. ponovo sjedini s Bogom, Presvetom Trojicom, kroz usinovljenje i oboženje postane sin Božiji u Carstvu Nebeskom. Hrišćani se, dakle, spasavaju trima tečnosti: znojem (trudova), suzama (pokajanja i bola za bližnjima) i krvlju (mučeništva ili nedobrovoljnog stradanja u nesrećama, ubistvima i ratovima). Druga, pak, bogoboračka i hrišćanoboračka počiva na tome da je čovek bog, i da sve podređuje sebi, uključujući i drugog čoveka, i da preko svoga uma i nauke savlada smrt i obezbedni sebi besmrtnost. Savremena nauka, umetnost, kultura i tzv. progres u službi su oslobađanja čoveka od trudova, bola, bolesti i smrti. Blagoslov Božiji je da otac na selu u znoju obrađuje zemlju i jede hleb sa porodicom, a majka u bolu porađa sinove i kćeri (koje otac rađa). A, ne! Njegovo božanstvo čovek ne sme da se muči, da trpi bol i bolest, da umre! Zato ga je satana nagovorio da ode u grad, koji je izmislio za njega, da se bavi naukom, umetnošću, kulturom, politikom, trgovinom, ali i rmbačenjem u industriji radi oligarha, a žena, ako uopšte hoće da rađa, porađa sa ublaženim bolom, pomoću epiduralne anestezije! Pred kraj istorije i sveta, kada se zacari sin pogibli, sin satanin – antihrist, tada će se ova civilizacija od humano-satanističke obratiti u satano-humanističku, da bi posle Strašnog suda samooboženi i đavoprevareni čovek završio kao večni rob lažnog boga u večnom carstvu tame, muka, bola i smrti – paklu (up.: „Idite od mene, prokleti, u oganj večni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim“ (Mt. 25, 41)).
Posle ovog neopohodnog uvoda, približavajući se našoj temi, moramo neizostavno još da se osvrnemo i na osnovne razlike u poimanju čoveka između hrišćanske i humano-satanističke religije.
Po nelažnom bogootkrivenom učenju Pravoslavne Crkve, čovek je razumno biće, stvoreno po liku i po podobiju Božijem (1. Moj. 1, 27). Bog je stvorio čoveka da bi ga rodio, da bude Njegov sin. Zato je čovek po naznačenom dostojanstvu viši od anđela, koji nisu stvoreni radi usinovljenja, već da bi bile sluge Božije. Bog je Ličnost, i bogoliki čovek je ličnost. A ličnost je jedinstvena, celovita, neponovljiva i neprikosnovena. Čovek je pozvan na svetost („Budite vi, dakle, savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt. 5, 48)). Čovek je dvodelan: stvoren je iz duše i tela, i zajedno telo i duša su čovek. Zato je potpuni čovek njegova duša i telo. Zato su jedinstveni, celoviti, nedodirljivi i neponovoljivi i čovekova duša i telo. I kao što se ne može dirati čovekova duša, to isto važi i za njegovo telo. Ono što je jedinstveno, celovito, neponovljivo i nedodirljivo, istovremeno je i neotuđivo. Čovekovo telo ima svoje udove i spoljašnje i unutrašnje organe, koji su zbog njegove neponovljivosti i nedodirljivosti samo njegovi, i ne mogu se otuđiti, ne mogu pripadati nekom drugom. Nije, dakle, čovekovo telo magacin rezervnih delova, već, kao što objavi Sv. Ap. Pavle, „hram Duha Svetoga“, koji se ne može razarati: „Ako neko razori hram Božji, razoriće njega Bog, jer je hram Božiji svet, a to ste vi“ (1. Kor. 3, 17). Reči Sv. Ap. Pavla govore da su tela (sa organima) pravoslavno krštenih hrišćana sveta i da ona kod njih imaju, makar potencijalno, istu vrednost moštiju svetitelja. Zato nije neodgovarajuće poređenje i pitanje: da li bi se, da su kojim slučajem sačuvani i upotrebljivi, i unutrašnji organi iz moštiju svetitelja mogli donirati i presađivati?!
Ne manje važna je činjenica da je pravoslavno kršteni hrišćanin ud Tela Hristovog, on je biće bogočovečanske zajednice, koje ima odgovornost prema istoj. On ne može postupati sa sobom samovoljno, po svom nahođenju, tim pre, kao što kaže Sv. Ap. Pavle, čovek nije svoj, on pripada Bogu: „Ili ne znate da je telo vaše hram Svetoga Duha koji je u vama, kojega imate od Boga i niste svoji? Jer ste kupljeni skupo. Proslavite Boga, dakle, telom svojim i duhom svojim, jer su Božiji“ (1. Kor. 6, 19-20). Može li se, dakle, ono što je iskupljeno bogočovečanskom Hristovom krvlju i što ne pripada samo pojedincu, već Bogu i bogočovečanskom telu – Crkvi, deliti?
Najbolji i najveći dokaz jedinstvenosti, celovitosti, neponovljivosti, nedodirljivosti čoveka, i iz toga proishodeće neotuđivosti čovekovih telesnih organa, jeste opšte vaskrsenje mrtvih, kada će svaka čestica čovekovog tela, razvejana na čestiri strane zemaljskog kruga, doći na svoje mesto i vaskrsnuće obesmrćeno i oduhovljeno čovekovo telo u svoj njegovoj jedinstvenosti, neponovljivosti, nedodirljivosti i neotuđivosti.
Na drugoj strani, humano-satanisti poimaju čoveka potpuno materijalističko-mehanistički, samo kao energetski živo telo bez besmrtne duše, biće koje je evolucijom prirode slovesni potomak beslovesnog majmuna. Takav majmunoliki čovek, čiji je kraj u smrti, i jeste dostojan da bude skladište rezervnih delova, koje se posle smrti može raščerečiti, istranžirati, razaslati i upotrebiti umesto dotrajalih organa bogatog vremešnog ili bolesnog primaoca. Pravoslavci koji smatraju da se čovekovi organi mogu presađivati, darivati i zaveštavati, smatraju samo čovekovu besmrtnu dušu bogolikom, dok je telo materija, koja nije nosilac bogolikosti i svetosti (mošti svetitelja ih u tome pobijaju), pa se njegovi organi, kao potrošni i truleži podložni delovi, mogu vaditi i presađivati. Oni, dakle, poimaju čovekovu dušu pravoslavno, a telo nepravoslavno. Ovakvim dualizmom sebe objavljuju kao kripto manihejce.
Konačno, stigli smo do pitanja presađivanja i zaveštavanja organa. Prvo je vremenski starije od drugog. Zato ćemo postaviti pitanje: da li bi medicina pravoslavnih, u pretpostavljenom nesmetanom i samostalnom razvoju, došla do presađivanja? Odgovor je na osnovu svega do sada rečenog jednostavan – ne bi. Ne bi, zato što ono prelazi granice hrišćanske etike, ono čak prelazi i granice samog lečenja. Ima slučajeva kada je Hristos vidljivo stvarao slepima organ vida – oči; nevidljivo je na čudesan način lečio i obnavljao i unutrašnje organe, kao što je uradio i Četvorodnevnom Lazaru, čiji su unutrašnji organi počeli već da se raspadaju. Nije, međutim, vršio presađivanje istih.
Dakle, presađivanje telesnih organa izlazi iz oblasti lečenja i prelazi u oblast vlasti nad životom i smrti. Materijalisti humano-satanisti i „pravoslavni“ materijalisti smatraju presađivanje i zaveštavanje organa delom medicine, oblašću lečenja. Međutim, ona to nisu. Pravoslavna Crkva, kao što se iz gore rečenog može zaključiti, nije protiv lečenja, u istoj onoj meri koliko je i za čuvanje zdravlja. Lečio je i lečiće sve do kraja sveta i veka Arhilekar Hristos, Koji je još i Sebe predao Crkvi kao savršeni Lek besmrtnosti; lečili su i Sveti Apostoli, posle njih i Sveti vrači; i danas svetitelji, i za života i posle upokojenja, leče Božijom blagodaću i duše i tela obolelih. Međutim, presađivanje i zaveštavanje organa prelaze granice koje je Bog postavio lečenju. Nije isto lečiti srce hirurškim zahvatima, čak i bajpasovima i pejsmejkerima, što i zameniti ga drugim. Prvo jeste lečenje, drugo nije; drugo je produžavanje života. Cilj pravoslavnog poimanja medicine nije u produžavanju života, već u tome da život pobedi smrt. Produžavanjem života čovek neblagosloveno i drsko zadire u oblast života i smrti, koja pripada isključivo Bogu. Vlast nad životom, nad njegovim ranijim ili kasnijim uzimanjem, pripada isključivo njegovom Tvorcu, Davaocu, i jedino On ima pravo da pošalje smrt u čovekov život. Uzimajući drsko i neblagosloveno nadležnosti koje pripadaju Bogu, gordi čovek se objavljuje za gospodara života i smrti, objavljuje sebe za boga (makar uslovnog i relativnog)!
Ponavlja se opet greh praroditelja u Raju! Svi akteri i sve okolnosti su ponovo tu, uz jednu novinu. Čovek prestupa neukinutu zapovest da ne jede bez blagoslova sa drveta razlikovanja dobra i zla, time što bez blagoslova ulazi u oblast skraćivanja i produžavanja života i prevladavanja smrti. Ponovo lukava zmija, satana, navlači masku čovekoljublja (humanizma), našaptava i kleveće Boga da On namerno neće da dozvoli čoveku „da postanu kao bogovi“, tj. ne dozvoljava čoveku da ne umre, da bude bog (besmrtno biće) bez Boga. I ponovo Bog otvara sud u Raju (=Crkvi) i pita novo-starog Adama: „Ko ti kaza da (ni)si go“ (1. Moj. 3, 11) (tj. da ćeš biti kao bog)? Jedina je, nažalost, novina u tome što u našaptavanju i klevetanju, na strani zmije, učestvuju pravoslavni arhijereji! Konačno i razumljivo, različita je i kazna za prestupanje zapovesti: prvi put je bio privremeni izgon na zemlju, a ovog puta će biti večni izgon u pakao!
Rečeno govori da čin presađivanja i zaveštanja organa svedoče da bezbožni, sada već od majmunolikog preobraženi satanoliki čovek, bez obzira što sebe i dalje smatra za potomka majmuna, ima želju za večnošću: on, naime, želi da se večno telesno i čulno naslađuje, želi da večno grabi materijalna bogatstva. Zato je ova pojava srodna kloniranju, nanotehnologijama i stvaranju kiborga – čovek želi da ostvari besmrtnost bez Boga, što je najveća utopija izumljena i podmetnuta samozaljubljenom, bezbožnom i samooboženom čoveku od, sada već njegovog duhovnog oca, satane.
Postoji još čitav niz etičkih dokaza koje potkrepljuju, gore bogoslovski, ontološko-etički, dokazanu tvrdnju da je presađivanje telesnih organa bez Božijeg blagoslova, odnosno da je izum čovekove neblagoslovene želje za besmrtnošću i pohlepe za zaradom. Na prvom mestu, organi se moraju uzimati od živog čoveka, jer nakon njegove smrti oni su neupotrebljivi. Tu se došlo do rešenja uvođenjem pojma klinička smrt, ili smrt mozga: mozak ne radi, svi ostali organi rade, dva lekara potpisuju kliničku smrt pokojnika i nastaje kasapljenje. Za razliku od humano-satanističke antropologije, koja dušu smatra za energiju, pravoslavlje u njoj razlikuje suštinu i energiju. Pri tom, mozak nije smestište duše, već njen organ, i ako on ne radi ne znači da se duša odvojila od tela. Iz Svetog Pisma, kao i savremnih slučajeva, poznati su brojni primeri povratka duše u telo, odnosno preživljavanja kliničke smrti, i zato za Pravoslavnu Crkvu smrt nastupa po prestanku disanja i rada srca.
Pri izvlačenju organa pacijentu se daje paralizujuće sredstvo, dok se anestezija ne primenjuje, da se ne bi oštetili organi. Prosečno, vađenje organa zahteva 3-4 časova operacije, tokom koje srce produžava da kuca, krvni pritisak ostaje u normali, disanje ne prestaje, jer je pacijent priključen na veštačka pluća. Organi se seku, a zatim se zaustavlja srce radi njegovog vađenja. Bez anestezije, pokreti kasapljenog mučenika su od bola toliko žestoki, da mnogi lekari, anesteziolozi i medicinske sestre odbijaju da učestvuju u ovim ubistvima, koja nisu ništa drugo do humano-satanistički krvavi pirovi, žrtvoprinošenje satani! Mučno je čitati i pisati o brojnim slučajevima u SAD, kada je vađenje organa rađeno pri vidljivim aktivnostima mozga. (Da satanski sarkazam bude veći, lekari i osoblje koji u toku godine izvuku najviše organa, dobija premiju za Božić!)
Poznate su i cene organa u SAD: srce – milion dolara; oba pluća – 800 hiljada, jetra – 850 hiljada, bubreg – 275 hiljada dolara. Očito, u pitanju je ogroman i unosan biznis!
Sve rečeno dovodi do jedinog zaključka: presađivanje čovekovih telesnih organa je bezbožno, bogoboračko, nehumano i antihrišćnsko. (Ništa, dakle, od patrijarhovog posmrtnog dobročinstva!)
U svetlu svih gore iznetih činjenica, jasno je da Crkva ne može blagosloviti da njeni vernici presađivanjem primaju tuđe organe, pa samim tim je takvo činjenje od strane pravoslavnih hrišćana greh. Postoji, međutim, izuzetak od ovog načelnog pravila, kada se može blagosiljati ličnosno, uzajamno davanje-primanje unutrašnjih organa. Danas, kada je presađivanje organa tehnički izvodljivo, odnosno postoji, reč je o ikonomiji, koja se vrši kao ispunjavanje Hristove zapovesti: „Od ove ljubavi niko nema veće, da ko dušu svoju položi za prijatelje svoje“ (Jn. 15, 13). Kao što izuzetak ne ukida i ne postaje pravilo, već ga potvrđuje, takav je odnos ikonomije prema dogmatskoj akriviji: reč je o izuzetku, o snishođenju, koje ne ukida duh i pravilo akrivije. Dakle, polaganje duše je davanje života, primanje smrti radi spasenja bližnjeg. To se događa u slučaju kada bliski rođaci ili bliski poznanici, jevanđeljski rečeno bližnji, daju i primaju organ radi produžavanja života, kao produžavanja mogućnosti spasenja, mogućnosti zadobijanja večnog života. Ljubavlju prema bližnjem ovo besplatno presađivanje davanjem-primanjem se izvlači iz oblasti satanskog produžavanja života radi života i sticanja dobiti. Osim toga, ovo davanje-primanje nije bezlično nego ličnosno – određena ličnost pomaže određenoj ličnosti. A principi celovitosti i neotuđivosti delova čovekovog tela se ne nerašuvaju, jer su u pitanju telesni srodnici, koji su kost od kostiju, telo od tela. Čak i kada davalac i primalac nisu u srodstvu, ovi principi se ne narušavaju, jer su svi ljudi međusobno braća i sestre, budući da smo svi potomci zajedničkih praroditelja, a u slučaju pravoslavnih hrišćana reč je o duhovnom srodstvu. I ovde važi navedeni princip odnosa pravilo-izuzetak, akrivija-ikonomija.
Treba još naglasiti jedan izuzetak od rečenog: izuzetak je srce. Ono se, naime, ni u kakvim okolnostima ne može presađivati. Prema pravoslavnoj antropologiji, srce je duhovno-fizičko središte čoveka; središte, dakle, ne samo tela, već i čovekove duše. Kao što smo videli, Sv. Ap. Pavle kaže da je telo hram Duha Svetoga, a Sv. Nikolaj Srbski kaže da je srce „mesto gde se čovek susreće sa Bogom“. Ovo potvrđuje čitavo iskustvo Crkve bavljenja Isusovom molitvom, kada se nestvorena svetlost javlja upravo u srcu. Konačno, a zapravo na početku, Sam Gospod kaže: „Carstvo Božije unutra je u vama“ (Lk. 17, 21). Unutra, dakle, u srcu čovekovom je Carstvo Božije. Osim toga, najnovija istraživanja dokazuju da srce ima posebnu memoriju, nezavisnu od memorije uma (The human heart has a mind of its own, scientists find, Learning-mind.com). I, naravno, nije teško pogoditi šta srce pamti. Pozvaćemo reči Gospodnje u pomoć: „Jer iz srca izlaze zle pomisli, ubistvo, preljube, blud, krađe, lažna svedočenja, hule“ (Mt. 15, 19). Srce, dakle, pamti duhovni život duše: grehe, pomisli, kajanje, pokajanje i sl... Dokaz za ovo je poznati fenomen iz Žute kuće – priča o Johanovom srcu. Iz ovoga sledi pitanje da li se sa preuzimanjem nečijeg organa, preuzimaju i njegovi gresi?! Ne čudi što ovo negiraju materijalisti, humano-satanisti, ali zašto ovo ne znaju ili prelaze preko ovoga pravoslavni arhijereji i bogoslovi?!
Stigli smo, na kraju, do pitanja zaveštavanja telesnih organa. Iz svega rečenog, smatramo da se pravoslavnim hrišćanima ono ni u kom slučaju ne može blagosloviti, bez obzira što većina zaveštača (posebno bolesni i stari) neće biti i obavezni davaoci. Kao što smo već rekli, ono ima za cilj da starim i bogatim produže (oni bi želeli u nedogled) život, a da mnogima donese zaradu. Cela zamisao, kao i presađivanje organa, pripada bogoboračkom i antihrišćanskom, humano-satanističkom projektu produžavanja života i, po mogućnosti, obezbeđivanja besmrtnosti eliti ovde na zemlji. Poređenje neuporedive Hristove Žrtve sa tobožnjom žrtvom zaveštavanja organa od strane mitr. Amfilohija, ne samo da je apsurdno, već je i svojeversna hula. Pre svega, Hristos je žrtvovao Sebe radi zadobijanja večnog, a donori radi produžavanja privremenog života. Takođe, Hristos je Sebe prineo Bogu Ocu radi iskupljenja, oslobođenja, iscelenja i osveštavanja ljudske prirode, i potencijalno čitavog ljudskog roda, a zaveštavalac prinosi sebe na žrtvu satanistima radi ostvarivanja njihovih bolesnih, bogoboračkih strasti zadobijanja besmrtnosti bez Boga. Hristos je Sebe prineo Bogu Ocu na Krstu, tj. na nadnebeskom Žrtveniku, a zaveštači, kao što smo pokazali, prinose sebe satani na žrtvoprinošenje u krvavom piru vađenja organa iz još živog čoveka, sa tobožnom kliničkom smrću. Poređenje, dakle, ne samo neodgovarajuće, već i bogohulno.
Do odrečnog odgovora na pitanje o zaveštavanju organa od strane pravoslavnih možemo doći i posrednim putem. Pošto je naše bogoliko biće pozvano da živi na način koji je Hristos živeo na zemlji, pozvano da Mu se upodobljava, postavljamo pitanje: Da li bi Hristos, da je kojim slučajem došao danas među ljude, zaveštao Svoje organe za presađivanje? Ako bi smo ovo pitanje postavili lično Spasitelju, mislim da bi čuli dobro poznate reči: „Idi od mene, satano! Sablazan si mi, jer ne misliš što je Božije nego što je ljudsko“ (Mt. 16, 23). Dakle, zaveštavanje telesnih organa od strane pravoslavnih hrišćana Crkva ne može blagosloviti, a ono što nije blagosloveno, greh je.
Prema tome: 1. presađivanje organa neblagosloveno i drsko prestupa granice lečenja i prelazi u oblast produžavanja života, koje pripada samo Davaocu života; 2. presađivanjem se narušavaju principi jedinstvenosti, celovitosti, neponovljivosti, neprikosnovenosti i neotuđivosti čoveka i njegovih delova kao ličnosti stvorene po liku i po podobiju Božijem; 3. presađivanje je deo humano-satanističkog utopijskog pokušaja ostvarivanja večnog života na zemlji bez Boga; 4. organi se vade od živog čoveka u krvavom piru žrtvoprinošenja satani; 5. danas, kada je presađivanje tehnički moguće, iako pravoslavna medicina nikada do njega ne bi stigla, po ikonomiji Crkva može blagosloviti samo ličnosno davanje i primanje organa od strane bližnjih, jer se time ispunjava zapovest Gospodnja o, iz ljubavi, polaganju duše za bližnjeg; 6. srce, kao duhovno-fizičko središte psiho-somatskog čoveka, ne može se presađivati ni u kom slučaju; 7. konačno, zaveštavanje telesnih organa od strane pravoslavnih hrišćana je greh.
+ + +
Nas ne čudi što su bezbožni materijalisti, komunisti i deca komunista, jednom rečju humano-satanisti, doneli ovakav dušegubni i satanoizumljeni Zakon, ali nas čudi da ga pojedini episkopi SPC javno podržavaju i pozdravljaju! Ne treba biti posebno pametan i učen da se shvati da iza čitavog ovog projekta stoje satanisti, vladari sveta iz senke, kojima nije dovoljno što godišnje u kultovima žrtvoprinošenja jedu organe i piju krv dva miliona dece, već žele da znaju ko je u umreženim bankama medicinskih podataka najbolji donator bubrega, srca ili pluća za njihove istrošene organe, i od čega se pravi ogromna zarada. Pravoslavni episkopi nemaju pravo da to ne znaju. Oni moraju da znaju tačno šta se u ovom trenutku događa u svetu, ne zbog sebe, već zbog zaštite svoga stada. Ali, avaj!, oni davno nisu više pastiri, a pozivanjem vernih svojim ličnim primerima da učestvuju u satanskim pirovima, kasapnicama i žrtvoprinošenjima, pokazuju da nisu više čak ni dojučerašnji najamnici, već, svesni ili nesvesni (svejedno) vuci u ovčijim kožama, koji gone svoje stado na fizičko i duhovno pogubljenje! Sv. Filaret Voznesenski se u njegovo vreme čudio nad bezumljem sveta, a mi danas, nažalost, već moramo da se čudimo nad bezumljem pravoslavnih arhijereja!
Galopirajuća sunovrat i apostasija!
Prema toma: pravoslavna braćo i sestre, Srbi i Srbkinje, nemojte slušati nagovor našaptača, lukave zmije, i ponavljati prvorodni greh prestupanja granice ustanovljene od Boga, makar on dolazio i iz usta arhijereja! Razobličavajte i odbijajte Zakon o presađivanju ljudskih organa, potpisujte obrazce protiv zaveštanja, objašnjavajte i ubeđujte svoje bližnje da to isto učine! Ukoliko ne želite da činite greh pred Bogom i budete žrtve humano-satanističkih zabluda i satanističkih rituala, kažite NE ZAVEŠTANjU ORGANA!
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)