O. Antonije, evo već godinu dana u svojim propovedima na Litijama za spas Gračanice govoriš da nisam pravilno postupio kada sam prekinuo pominjanje i opštenje sa Ep. Milutinom i Patr. Irinejom. U propovedi na 175. Litiji me još prozivaš što nemam „konkretna dela“, što me „nema u javnom životu… na ulicama u vreme nebivale izdaje“, što se „prepucavam“ i „tražim greške“ o. Marjanu, što sedim u svojoj parohiji (manastiru) i što „sedim na Jutjubu“. Sve to, čak, nazivaš sramotom.
Ti, dragi moj oče, smatraš da greši svako ko nije s tobom na Litiji. Za tebe je u ovom trenutku jedino ispravno delo izlazak na ulicu, dok je sedenje u manastiru, parohiji pogrešno. Otkada je, međutim, Crkva izlazila i propovedala na ulici? Nikada, još od Svetih Apostola, koji nisu propovedali na ulicama (osim Sv. Ap. Pavla jednom na trgu), već po zbornicama (starozavetnim crkvama) i privatnim domovima. Monasima i sveštenomonasima je mesto u manastirima, a sveštenicima u parohijama. Crkva je izlazila na ulice izuzetno, kao u slučaju Krvave litije u vreme Konkordata, ili skorašnjih „parada ponosa“. Niko, međutim, nije vršio 175 Litija, niti tvrdio da je izlazak na ulicu jedino ispravno za Crkvu. Ti, dakle, činiš nešto što ne postoji u praksi Crkve, i hoćeš da izuzetak nametneš za pravilo, i to za apsolutno pravilo. Oprosti, ponošaš se kao „sudija vaseljene“, kao sud i mera svima i svemu. Smatranjem da si jedini u pravu, da je tvoj put jedini ispravan, pokazuješ da si u velikoj prelesti. Ti, naime, misliš i govoriš suprotno rečima Gospodnjim: „ko nije protiv vas s vama je“ (Lk. 9, 50). Samim tim što nisam nigde, ni javno ni privatno, govorio protiv tebe i tvoga svedočenja, znači da sam s tobom. Govoriš i protivno Sv. Ap. Pavlu, koji kaže: „A oko ne može reći ruci: Ne trebaš mi; ili opet glava nogama: Ne trebate mi“ (1. Kor. 12, 21). Ti smatraš da su samo tvoje svedočenje, ispovedanje i propoved ispravni, a da moji nisu, te su ti, samim tim, nepotrebni. Sv. Ap. Pavle, međutim, na istom mestu kaže: „Različni su darovi, ali je Duh isti. I različne su službe, ali je Gospod isti. I različna su dejstva, ali je isti Bog koji dejstvuje sve u svima“ (1. Kor. 12, 4-6). Dakle, tvoja Litija i moj prekid opštenja nisu u suprotnosti, već pomažu jedno drugome u svedočenju, ispovedanju, branjenju i propovedanju vere. Zbog naših različitih darova, različite su nam i službe, „ali je isti Bog koji dejstvuje sve u svima“ nama. Potvrda rečenog je što sam svojoj duhovnoj deci blagosiljao da učestvuju u tvojim Litijama.
U istoj propovedi prozivaš Vl. Artemija što smatra da su svi pravoslavni otišli kod njega. Ti, međutim, kao što se da zaključiti iz rečenog, ponavljaš istu njegovu grešku.
U odbranu od tvoje osude, da je moj prestanak opštenja i pominjanja neispravan, mogu da kažem sledeće. Svi naši postupci se mere u svetlu iskustva Crkve u primeni i branjenju sveštenih dogmata i kanona pravoslavne vere. Kao što nisam napisao 15. pravilo Dvokratnog sabora o pravu i obavezi prekida opštenja sa predstojateljom u slučaju da on propoveda jeres, tako nisam ni uveo novu praksu. Naprotiv, praksa prekida opštenja sa jereticima je svetootačka praksa, i ja sam samo sledio njihove svetle i svete primere. Tako su radili Sv. Vasilije Veliki, Sv. Grigorije Bogoslov, Sv. Atanasije Veliki, Sv. Kirilo Aleksandrijski, Prep. Maksim Ispovednik, Prep. Teodor Studit, Sv. Griogrije Palama, Sv. Marko Efeski, i 80-tak kanonizovanih sveštenomučenika koji su prekinuli opštenje sa Mitr. Sergijom (Stragorodskim) posle 1927. g.
Na drugoj strani, tvoje zagovaranje „opominjanja u Crkvi dok nas ne kazne“, nema svedočanstvo u praksi Svetih Otaca. Isto tako, za razliku od mene, ti se ne možeš pozvati ni na jedan primer u istoriji Crkve, da je neki Sveti Otac vršio 175 Litija. Jasno ti je, dakle, da nisi u pravu kada smatraš da sam pogrešio kada sam odlučio da ne opštim sa jereticima. Na drugoj strani, to što se ti ne možeš pozvati na litijsko svedočanstvo iz istorije Crkve, ne znači da nisi u pravu što to činiš, za razliku od toga kada grešiš tvrdeći da je to jedino ispravno. Živimo u poslednjim i vanrednim vremenima, i po narodnoj: „nužda zakon menja“. Tvoje i tvojih saboraca Litije su svedočanstvo, ispovedanje, propovedanje i branjenje pravoslavne vere. Njihova praktična korist ne može svakako biti u prozivanju i otkravljivanju okamenjenih savesti jeretika u SPC, već u ukrepljivanju malog stada i, što je veoma važno, osveštavanju oskrnavljenog Crnograda krstovima, barjacima i ikonama.
Prebacuješ mi i „sedenje na Jutjubu“. Snimam svoje video priloge iz istog razloga zbog koga si ti blagoslovio tvojim saradnicima da snimaju tvoje propovedi i kače na Jutjub. To isto rade mnogi episkopi, to rade i svetogorci, st. Rafail (Berestov) i o. Onufrije, kao i mnogi drugi sveštenici i duhovnici. To isto bi uradili i Sveti Apostoli, da su u svoje vreme imali Jutjub, kao mogućnost za propovedanje. Nemaš, dakle, ista merila za sebe i druge.
Prebacuješ mi i „prepucavanje“ sa o. Marjanom. Pretpostavljam da od zauzetosti nisi ni čitao ni gledao moju objavu koju sam nazvao „Otac Marjan sa Stava – licemer, klevetnik i antiispovednik“. To te ne opravdava da stvari nazivaš pogrešnim imenima. Ja se nisam, kao što ti kažeš, „prepucavao“, niti sam tražio i „nalazio greške“ o. Marjanu. Da si čitao moj tekst ili gledao moj video, našao bi da sam rekao da poštujem njegov molitveni rad, vršenje Jeleosvećenja, čitanje molitve za izgon demona i dobijanje poroda. Ja sam ga razobličavao iz istog razloga, zbog koga i tebe razobličavam: iz potrebe da odbranim ispovednički put, kojim smo ja i moja verna čada krenuli, sledeći u tome pobrojane Svete Oce i savremene ispovednike, sa dubokim uverenjem da je on s Božijim blagoslovom i voljom. Ne, dakle, lično „prepucavanje“ ili „traženje grešaka“, već principijelno razobličavanja licemerstva, klevetanja i antiispovedništva, radi, opet, ne lične, već principijelne odbrane ispovedništva, svedočenja i odbrane pravoslavne vere. Ni Sv. Ap. Pavle ne govori o „prepucavanju“ i „traženju grešaka“, već o sukobima mišljenja, radi pokazivanja postojanosti: „Jer treba i podvajanja da budu među vama, da se pokažu koji su postojani među vama“ (1. Kor. 11, 19)“.
Tako dragi o. Antonije, mnogo znaš, ali ne znaš sve. Nije strašno što ne znaš sve, već što si umislio da znaš sve. Moj ti je očinsko-bratski savet da se smiriš, da budeš sabraniji i oprezniji u skupljanju i tumačenju građe pri rasuđivanju. I jedan praktični savet: bilo bi korisnije da skratiš svoje propovedi, i da na njihovo mesto ubaciš čitanja molitvi, Pokajnog kanona ili Akatista; od razglabanja, ponavljanja i neistina mala je korist i velika šteta, a od molitvi velika korist i nikakva šteta.
Tvoj, u ljubavi Izdatog, Raspetog i Vaskrslog Gospoda Isusa Hrista, Koga ponovo izdaju i razapinju nove jude – jeretici i bogoborci, arhim. Nikodim.
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)