Na Jutjub kanalu PMC „O. Danilo Sisojev“ pojavila su se u aprilu 2018. godine dva prevedena videa prot. Georgija Maksimova: O lažnom starcu Rafailu (Berestovu) i Par reči o „super, najčistijim“ pravoslavcima. Oni su se na kanalu o. Georgija pojavila obrnutim redom: najpre Pro „nepominaющih“, 18. 09. 2017., a onda Lžestarec Rafail (Berestov), 16. 01. 2018. O. Georgije je na ovu temu objavio još nekoliko videa, odgovore „nepominjućim“ (Otvet nepominaющim, častь 1, 2 i 3., 19. 10. 2017., 15, 11. 2017., 28, 11. 2017.), kao i tekst Otec Georgiй Maksimov pro “nepominaющih”, 19. 09. 2017. Na srbskom je objavljen još tekst o. Georigija 20 pitanja jeroshimonahu Rafailu (Berestovu), kao i reakcije na ovaj tekst od A. Novalije (Pismo ocu Georgiju Maksimovu) i anonimusa (Osvrt na pismo sveštenika Georgija Maksimova ocu Rafailu Berestovu).
Pošto je cilj o. Georgija Maksimova bio da diskreditacijom (klevetom) o. Rafaila (Berestova) potkrepi svoju kritiku „nepominjućih“, želim da razobličavanjem o. Georgija Maksimova kao lažnog misionara, opravdam postupak ruskih „nepominjućih“, i posredno moj postupak objave prekida pominjanja i opštenja sa Ep. Milutinom i Patr. Irinejom, kao i da opravdam jeroshimonaha Rafaila (Berestova) kao istinitog, duhonosnog i bogonosnog straca. Krenućemo od pobijanja kritike pozivanja „nepominjućih“ na 15. pravilo Dvokratnog Carigradskog sabora od strane o. G. Maksimova.
O. Georgije počinje svoju analizu govoreći o celini 13, 14. i 15. pravila, kao nastojanju Otaca Dvokratnog Carigradskog sabora da preduprede raskole, zabranjujući da sveštenici i(li) episkopi prekidaju pominjanje i opštenje sa episkopima, mitropolitima i patrijarsima u slučajevima njihovih kanonskih prestupa pre njihove zvanične osude (Par reči o „super, najčistijim“ pravoslavcima). Zatim kaže da se u 15. pravilu navodi izuzetak i navodi taj deo: „Prezviter, episkop ili mitropolit, koji se usudi da prekine zajednicu sa svojim patrijarhom, i ne bude, kao što je naređeno i ustanovljeno, spominjao njegovo ime na svetoj Liturgiji, nego pre saborne odluke i njegovog konačnog suda, načini raskol, u pogledu takvog ovaj sveti Sabor naređuje: da takav sasvim bude isključen iz sveštenstva, samo ako se dokaže takav njegov bezakoniti postupak. U ostalom, ovo se naređuje i potvrđuje u pogledu onih, koji samo pod izgovorom nekih prestupa odstupaju od svojih predstojnika i čine raskol, te ruše jedinstvo Crkve. Jer oni, koji se odeljuju od zajednice sa svojim predstojateljem zbog neke jeresi koja je od svetog Sabora ili Otaca osuđena, tj. kada on javno propoveda jeres i otvoreno uči u crkvi to zlo, takvi ne samo što neće podleći kanonskoj osudi za to što su pre sabornog rešenja otišli od takvog episkopa, nego će, naprotiv, biti zaslužni časti koja pristaje pravoslavnima“. Zanimljivo je da o. Georgije ne navodi nastavak, tj. kraj pravila, koji glasi: „pošto oni nisu osudili episkope nego pseudo-episkope i pseudo-učitelje, niti su raskolom narušili jedinstvo Crkve, nego, na protiv, pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“. Smatram da je to uradio namerno, da se naglašavanjem veze „nepominjanja“ kao neraskola, ne bi oslabila njegova osnovna teza, koja se sprovodi tokom čitavog videa, da su „nepominjući“ raskolnici.
U nastavku o. Georgije kaže da je jedno od pozivanja „nepominjućih“ na to da Patr. Kirilo propoveda jeres ekumenizma. Kaže da su neki svetitelji ekumenizam nazivali jeresju, kao iskrivljeno učenje o Crkvi: „Neki Svetitelji su upotrebljavali ovu reč, da je zaista jeres, ali su pod time shvatali konkretno lažno učenje o Crkvi, upravo o dogmatu o Crkvi, iskrivljavanje ovog dogmata“. Navodi da je Prep. Justin Popović ekumenizam nazivao jeresju zbog „teorije grana“, a Sv. Serafim Soboljev zbog teorije o „nevidljivoj crvki“. Međutim, govori dalje o. Georgije, Ruska Crkva je osudila ta učenja Dokumentom donetom na ASaboru 2000., i da je njegov potpisnik bio i sadašnji Patr. Kirilo. U nastavku govori kako je od „nepominjućih“ tražio da mu definišu jeres ekumenizma, na šta su neki tvrdili da je reč o zajedničkoj molitvi sa jereticima, što, po njemu, podleže kanonskoj, a ne dogmatskoj osudi. I posle tvrdnje da niko od onih koji su prekinuli pominjanje Patrijarha nije ni njemu niti bilo kome drugome pokazao da je reč o ispunjavanju uslova o prekidu, iznesenih u 15. pravilu, zaključuje: „Iz prostog razloga što jeres naš Patrijarh ne propoveda“, odnosno da su svi „nepominjući“ raskolnici.
Dakle: 1. ekumenizam je jeres, 2. molitve sa jereticima nisu jeres, 3. Ruska Crkva je osudila učenja o „teoriji grana“ i „nevidljivoj crkvi“, te, prema tome: 1. Patr. Kirilo ne propoveda jeres i 2. oni koji su prestali da ga pominju neosnovano se pozivaju na 15. pravilo i raskolnici su. Vrlo kratko i jasno kod o. Georgija. Sve je on to izložio, analizirao i dokazao u prvih 13 minuta videa, ostalih 20 objašnjava pagubnost raskola, njegovo poreklo i sl.
Činjenice, međutim, izgledaju sasvim drugačije.
Najpre treba reći da Prep. Justin Popović i Sv. Serafim (Soboljev) nisu smatrali samo „teoriju grana“ i „nevidnjivu crkvu“ za učenja ekumenističke jeresi, već i iskrivljeno učenje o izgubljenom jedinstvu Crkve. Prep. Justin kaže: „Gospoda rimokatolici iz Zagreba i Maribora šalju Svetom Sinodu samostalne Pravoslavne Crkve Srpske obrazac ‘molitve za jedinstvo kršćana 1975’ kako su ga sastavila gospoda iz Rima i Ženeve. Taj obrazac sadrži: 1) uvodni moto iz Poslanice Efescima, gl. 1, 3-10 (a zašto samo od 3-10, kada je nedeljiva celina sve do 14 stiha?), sa obrazloženjem zbog čega je ovaj moto izabran, i sa kratkom poukom direktivom koja govori, mada ukratko, o tome šta je i u čemu je ‘jedinstvo Crkve’, kako da radimo na njemu, i kako da ga ostvarimo. Međutim, nema sumnje, da i ovaj kratak uvodnik pretstavlja ne prosto ‘predlog’ nego upravo ‘program’ (kako se veli u zaglavlju), tj. stav o ‘jedinstvu Crkve’, onaj stav koji predstavlja, uzajamnim ustupcima i neiskrenim kompromisima između Rima i Ženeve, postignuti minimum za ekumensku delatnost i ‘zajedničku molitvu’. No tu se svakom pravoslavnom hrišćaninu nameće pitanje: nije li ovaj ‘program’ ili stav (sa svojom teorijom o ‘podeli Crkve’, o mnogim ‘udovima Crkve’, pri čemu se očigledno misli na rimokatolike, protestante i pravoslavne; o Božjem ‘planu sjedinjenja cijelog čovečanstva’, koji po ovom tekstu izgleda da je nešto drugo, iznad i izvan Crkve Božje, koja stoga treba da se ‘prilagođuje’ tom Božjem ‘planu’ i ‘kraljevstvu’, kako to zamišljaju Rim i Ženeva); nije li dakle taj ‘program’ već svojevrstan okvir koji se svojim mentalitetom nameće i unapred determiniše uslove učešća u ekumenskoj ‘suradnji’ i ekumenskoj ‘zajedničkoj molitvi’?“ (Odgovor Svetom Sinodu: „O zajedničkoj molitvi za jedinstvo“). Sv. Serafim piše: „Pravoslavni ekumenisti za krajeugaoni kamen stavljaju jedinstvo crkava ili jedinu crkvu. Ali, u shvatanju ‘jedina’ oni umeću svoj nepravilni, iskrivljeni smisao, pošto pod tom jednom crkvom oni shvataju ne samo sve pravoslavne, već i sve inoslavne hrišćane, tj. jeretike“ (Nado li Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi učastvovatь v эkumeničeskom dviženii?). Ovome treba dodati da jeres ekumenizma čini i verovanje da je Bog Otac svim ljudima, i da se sve religije mole, služe i klanjaju jednom Bogu, pa čak i da je spasenje moguće u drugim religijama, a ne samo u pravoslavlju.
Dalje, na drugom mestu (O sovremennыh nedoumeniяh v svяzi s Gavanskoй deklaracieй i dokumentami na Kritskiй sobor) o. Georgije navodi detaljnije tekst pomenutog saborskog dokumenta Osnovni principi odnosa Ruske Pravoslavne Crkve prema inoslavlju iz 2000. g., u kojima se osuđuju navedena učenja „teorije grane“ i o „nevidljivoj crkvi“: „Pravoslavna Crkva ne može prihatiti postavku o tome da, bez obzira na istorijsko razdvajanje, principijelno, duboko jedinstvo hrišćana tobože nije bilo narušeno i da Crkvu treba shvatiti kao podudarajuću sa svim ‘hrišćanskim svetom’, da hrišćansko jedinstvo tobože postoji iznad denominacionih prepreka“ (II. 4); „savršeno je neprihvatljiva i povezana sa višeizloženom koncepcijoj tzv. ‘teorije grana’, koja utvrđuje normalnost i čak neizbežnost postajanja hrišćanstva u vidu posebnih ‘grana’“ (II. 5); „za pravoslavlje je neprihvatljiva tvrdnja da hrišćanske podele… postoje samo na istorijskoj površini i mogu biti isceljene ili prevladane pomoću kompromisnih međudenominacionih sporazuma“ (II. 6); „Pravoslavna Crkva ne može priznati ‘jednakost denominacija’“ (II. 7); „Pravoslavna Crkva je istinita Crkva Hristova… Crkva Hristova je jedina i jedinstvena“ (I. 1-2). Zaista, kada bi se sudilo po navedenim odeljcima, Patr. Kirilo, kao jedan od potpisnika ovog dokumenta, ne samo da se ne može proglasiti sa propovednika jeresi ekumenizma, već za istinitog branitelja pravoslavne eklisiologije.
Međutim, sledi nastavak, koji o. Georgije ne navodi. U istom Dokumentu se navode i sledeći iskazi: „Pravoslavna Crkva ustima svetih otaca tvrdi da se spasenje može naći samo u Crkvi Hristovoj. Ali, u isto vreme, opštine, otpale od jedinstva sa pravoslavljem, nikada se nisu smatrale kao u potpunosti lišene blagodati Božije. Prekid crkvenog opštenja neizbežno vodi ka povređivanju blagodatnog života, ali ne uvek ka njenom punom iščeznuću u odvojenim zajednicama. Upravo je s ovim povezana praksa prijema u Pravoslavnu Crkvu onih koji dalaze iz inoslavnih zajednica ne samo kroz Tajnu Krštenja. Bez obzira na prekid jedinstva, ostaje neko nepuno opštenje, koje služi zalogom mogućnosti povratka k jedinstvu u Crkvi, u sabornu punotu i jedinstvo“ (I. 15.); „Postojanje različitih činova prijema (kroz Krštenje, kroz Miropomazanje, kroz Pokajanje) pokazuje da Pravoslavna Crkva prilazi inoslavnim ispovedanjima različito. Kriterijum je stepen očuvanja vere i ustrojstva Crkve, i norma duhovnog hrišćanskog života. Međutim, ustanovljujući različite činove prijema, Pravoslavna Crkva ne iznosi sud o meri sačuvanosti ili povređenosti blagodatnog života kod inoslavnih, smatrajući to tajnom Promisla i suda Božijeg“ (I. 17.); „Usled narušavanja zapovesti o jedinstvu, koje je izazvalo istorijsku tragediju raskola, podeljeni hrišćani, umesto da budu primeri jedinstva u ljubavi po primeru Presvete Trojice, postali su izvorom sablazni. Razdeljenost hrišćana se javila kao otvorena i krvotočiva rana na Telu Hristovom. Tragedija razdvojenosti je postala vidljivo ozbiljno iskrivljavanje hrišćanskog univerzalizma, prepreka u delu svedočenja svetu o Hristu…“ (I. 20); „Važniji cilj odnosa Pravoslavne Crkve sa inoslavljem jeste obnova bogozapoveđenog jedinstva hrišćana (Jn. 17, 21), koje zalazi u Božanski promisao i pripada samoj suštini hrišćanstva. Ovaj zadatak je od prvostepene važnosti za Pravoslavnu Crkvu na svim nivoima njenog bića“ (II. 1.). Sličnih mesta ima još, i očito je da su ona u suprotnosti sa pravoslavnim učenjem o jedinstvu Jedne Crkve, i u suprotnosti sa navedenim pravoslavnim stavovima istog dokumenta, navedenih od strane o. G. Maksimova. Dakle, navedeni saborni dokument RPC iz 2000. g., čiji je potpisnik i Patr. Kirilo, ozvaničava međusobno suprotstavljene dogmatske iskaze o pravoslavnoj eklisiologiji. Po tome je ovaj dokument, po slovu i duhu, istovetan Haškoj deklaraciji i kritskim jeretičkim dokumentima. Dvosmislenost teksta, na koju ukazuje i o. Georgije u pomenutom tekstu, svedoči o dvoličnosti njegovih sastavljača i potpisivača. Dvoličnost je odlika fariseja, koji svojih spoljašnjim pravoslavnim izrazima skrivaju svoju nepravoslavnu veru. Pomešana istina sa lažju u krajnjem zbiru daje neistinu, tako da je ovaj dokument svojom suštinom i svojim duhom tipičan za propovednike i utvrđivače jeresi ekumenizma. Dakle, nakon upoznavanja da drugim delovima ovog dokumenta, zaključak je sasvim suprotan od onog o. Georgija: RPC je svojim zvaničnim dokumentom ozvaničila pogrešno dogmatsko učenje o „izgubljenom jedinstvu“ Crkve, što je, kao što smo videli više, jezgro jeresi ekumenizma. Iz svega ovoga se, međutim, može još izvući i zaključak da je i o. Georgije dvoličan, tj. farisej, zato što navodi samo deo činjenica, i to dosledno samo onih koji idu u prilog njegovih unapred određenih opredeljenja. On ne samo da različito govori na različitim mestima, već čak u jednom istom tekstu navedeni dokument hvali i kudi. Najpre ga hvali kada ga poredi sa tekstom anateme ekumenizma ASabora RPZC iz 1998., o kome će biti reči niže: „Ovaj nerazgovetan tekst jako ustupa po jasnosti izraza delova saborno prihvaćenog teksta o inoslavlju iz 2000. g., koje sam naveo više“; da bi na kraju istog teksta, da bi sebe prikazao kao revnitelja za istinu i predanje, kritikovao isti dokument zbog njegove dvosmislenosti, i između ostalog napisao: „Uzmimo, na primer, već navođeni od mene dokument o odnosu prema inoslavlju, prihvaćenog 2000. g. U njemu je mnogo izvanrednih delova, činjenična osuda ekumenizma, onoga što su pod tim nazivom osudili sveti. Međutim, u toj tegli meda je kašika žuči u vidu reči o tome da odeljene zajednice od Pravoslavne Crkve čuvaju u sebi neko ‘nepotpuno opštenje’, kao i neku blagodat. Napisano je tako, da je nejasno šta se konkretno ima u vidu. Opštenje u čemu? Diplomatsko opštenje? Ali, ono kod nas postoji sa svima, čak i sa nehrišćanima. Opštenje u Evharistiji? Ali, njega faktički nema. Kakvo mističko opštenje? Ali, onda to protivreči drugim mestima ovoga dokumenta, rečenim protiv teorije o ‘nevidljivoj crkvi’. Uopšte, shvati kako hoćeš“. A, opet, na drugom mestu je došao do zaključka da ekumenizma u Ruskoj Crkvi uopšte nema: „To jest, mi vidimo da na samom delu u Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi tokom poslednjih godina je na svim nivoima došlo do zajedničkog odbacivanja ukazanog lažnog učenja ‘o sjedinjenju svih vera u jednu religiju’, i zato gore navedena optužba jeste netačna i nepravedna“ (Bogoslovskiй otvet na «Pisьmo episkopa Diomida»).
Kao što navedeni Dokument RPC nije dokaz da Patr. Kirilo ne ispoveda i propoveda jeres ekumenizma, već suprotno, tako to nije i tvrdnja o. Georgija da molitve sa jereticima podležu kanonskoj, a ne i dogmatskoj osudi, zato što ni ona nije tačna. Naime, kanoni su neodvojivi od dogmata, šta više, iz njih proističu i povratno ih čuvaju. Otuda su i pravila koja zabranjuju molitve pravoslavnih sa jereticima izraz dogme da van Crkve ne postoje „crkve“. Episkopi ili sveštenici koji se mole sa jereticima tim činom ispovedaju svoju veru da veruju da su jeretici „crkva“, što je suština jeresi ekumenizma, i zato pravila kažnjavaju njihove prekršioce formalno zbog njihovog postupka, a suštinski, što je važnije, jer suština iznedrava formu, čin, zbog njihove pogrešne vere. Prema tome, u pravu su oni koji tvrde da su zajedničke molitve pravoslavnih sa nepravoslavnima, zabranjene pravilima, izraz, ispovedanje i potvrda jeresi ekumenizma.
Dakle, prethodnom dokazu da je Patr. Kirilo potpisnik dokumenta sa sadržajem jeresi ekumenizma, dodajemo i brojne njegove molitve sa jereticima, još kao mitropolita i danas kao patrijarha, završno sa njegovim susretom sa papom Franciskom u Havani, u čijoj Deklaraciji se govori o uznošenju zajedničkih molitvi. Isto tako, Patr. Kirilo je odgovoran i za sve one molitvene susrete sa jereticima, koje su sa njegovim blagoslovom činili i čine brojni mitropoliti, episkopi i sveštenici RPC, na njenoj kanonskoj teritoriji i u inostranstvu.
Suprotno tvrdnji o. Georgija, postoji još dokaza da Patr. Kirilo otvoreno propoveda jeres ekumenizma. Poslužićemo se tekstom m. Varsanufija (Bogoslavskog): „1. primer. U glavnoj džamiji grada Baku, patrijarh Kiril je rekao: ‘Bog je kao sunce, od Njega zraci. Ako se svaki čovek približava Bogu, ide po tim zracima Bogu, onda biva bliže. Što je bliži Bogu, time je bliži drugome čoveku, koje takođe ide u susret Bogu. Ako svo čovečanstvo bude blizu Bogu, ljudi će biti bliži jedan drugom. Zato, kada nam govore da religija razdeljuje ljude, mi govorimo da to nije istina“. O. Varsanufije pojašnjava: „Međutim, kada se govori da ‘svaki čovek’ ‘ide tim zracima ka Bogu’, tj. bez zavisnosti od religije koju on ispoveda, i govori se to pred inovercima, koji odbacuju SVETU TROJICU, ne priznaju BOŽANSTVO GOSPODA ISUSA HRISTA, onda je to već otvorena propoved međureligijskog ekumenizma. Reći su i više od toga: to je, ako ne bukvalno, a onda posredno odrečenje od SVETE TROJICE. Kako propovedati nekog bezličnog ‘boga’, ka kome idu i hrišćani i muslimani raznim zracima?“.
„2. primer. Pri poseti moskovske dečje kliničke bolnice, pred medicinskim osobljem, decom i svim prisutnim, patrijarh Kiril je izgovorio reči, među kojima i ove: ‘…od svega srca se molite, tražite pomoć od Gospoda. Ja znam da su ovde i hrišćani i muslimani; svaki se obraćate JEDNOM ISTOME BOGU TVORCU. I u odgovor na to mi dobijamo realnu pomoć“ (V čem ošibaetsя otec Georgiй Maksimov).
Navedenim dogmatskim osnovama za prestanak pominjanja Patrijarha može se dodati i stavovi jeresi ekumenizma, izneseni u Havanskoj deklaraciji, o čemu sam već pisao (Kritika zajedničke izjave pape Franje i patrijarha Kirila). Brojna su svedočanstva o tome da Patr. Kirilo priznaje arhijeretika papu Franciska i njegovu papističku zajednicu za crkvu. Najpre zajednički blagoslov: „Blagodat Gospoda Isusa Hrista i ljubav Boga Oca i zajednica Svetoga Duha sa svima vama“ (2. Kor. 13,13). Dakle, Patr. Kirilo ispoveda da jeretik papa može da blagosilja, što se priznaje samo sveštenicima Pravoslavne Crkve, ne i jereticima. „S radošću smo se sreli kao braća po hrišćanskoj veri”. Ako je Patr. Kirilu brat po veri jeretik papa, onda je i on jeretik, koji prihvata sve jeresi jeretika pape i ispoveda i propoveda javno jeres ekumenizma. „Mi smo razdvojeni ranama, nanesenim u sukobima daleke i nedavne prošlosti, razdeljeni i, nasleđenim od naših prethodnika, razlikama u shvatanju i tumačenju naše vere u Boga, Jednog u Tri Lica – Oca, Sina i Svetoga Duha. Mi smo žalosni zbog gubljenja jedinstva, nastalog kao posledica ljudske slabosti i grešnosti, proizašlog nasuprot Prvosvešteničkoj molitvi Hrista Spasitelja: ‘Da svi jedno budu, kao ti, Oče, što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama jedno budu’ (Jn. 17. 21)”. Tipično ispovedanje suštine ekumenističke jeresi o navodnom „izgubljenom jedinstvu” Crkava. Pravoslavna Crkva po svome biću, prirodi i ipostasi ne može izgubiti jedinstvo, a papisti su od jedinstva otpali zbog svojih jeresi. Mogu postati pričasnici jedinstva Crkve samo kroz pokajanje, odbacivanje i osuđivanje svojih jeresi.
Prema tome, jeres ekumenizma, koja se sastoji u nepravoslavnom učenju „teorije grana”, „nevidljivoj crkvi”, „izgubljenom jedinstvu”. i da pravoslavci i muslimani veruju u jednog Boga, i koju su osudili mnogi savremeni Svetitelji, Patr. Kirilo otvoreno propoveda i na osnovu 15. pravila imaju sveštenici, monasi i mirjani dogmatske i kanonske osnove da prekinu pominjanje i opštenje s njim.
U 15. pravilu se izričito kaže da mora biti u pitanju jeres koja je osuđena „od svetog Sabora ili Otaca”. Ne „od svetog Sabora i Otaca”, već ili „od svetog Sabora ili Otaca”. Oci Dvokratnog sabora su ovako uobličili pravilo rukovođeni Duhom Svetim, jer imaju istu težinu i autoritet Sabor episkopa i skup ili sabor episkopa ili otaca koji su pojedinačno, na različitim mestima i u različita vremena, – svi zajedno, i episkopi na Saboru i sabor pojedinih episkopa i otaca – Duhom Svetim umudreni, istovetno osudili lažno učenje.
Dakle, za primenu 15. pravila o prekidanju pominjanja dovoljno je da episkop ili patrijarh propovedaju jeres koja je osuđena od Otaca. I pozivanje „nepominjućih” samo na savremene Svete Oce, koji su osudili jeres ekumenizma, bilo je dovoljno za ispravno njihovo pozivanje na ovo pravilo. Oni su se, međutim, pozvali i na sabornu odluku o anatemisanju jeresi ekumenizma ASabora RPZC iz 1983. godine. Zato se o. Georgije potrudio da istraži istinitost njenog porekla, ne bi li ovo pozivanje „nepominjućih” učinio bezvredim. I uspeo je da utvrdi da je Ep. Grigorije (Grabe), kao sekretar Sabora, samovoljno uneo ovu odluku u zapisnik i objavio je u crkvenom časopisu. Međutim, ova odluka je prihvaćena od strane ASabora RPZC 07. 05. 1998. g. Po o. Georgiju, anatemizam nema „opštecrkveno značenje”, jer nije bio „razmotren i potvrđen saborima i sinodima drugih Pravoslavnih Pomesnih Crkava”. I zaključuje: „Prema tome, smatrati da ovo rešenje sabora RPZC 1998. g. ima obavezujući silu za Crkve, koje nisu bile s njom u opštenju, i čak nisu bile zvanično obaveštene o ovom velikom dogmatskom rešenju, to je kanonski nonsens”.
Prvo, nonsens je očekivati da ekumenističke vrhuške koje su uzurpirale vlast u gotovo svim Pomesnim Crkvama prihvate ovakvu jednu dogmatsko-kanonsku odluku.
Drugo, kada je 2007. g. došlo do ujedinjenja RPC i RPZC prva nije tražila od druge da se odrekne i pobije tu odluku, niti ju je druga ikada pobila, te tako ona jeste važeći akt jednog sabora episkopa. Činom ujedinjenja RPC, kao Crkva koja je u opštenju sa svim ostalim Pomesnim Crkava (osim sa Carigradskom patrijaršije zbog njenog skorašnjeg raskolničkog delovanja na kanonskoj teritoriji RPC), dala je legitimitet svom nasleđu RPZC.
Treće, ova odluka RPZC nije usamljena. Za Sabore koji su osudili jeres ekumenizma, makar i bez bacanja anateme, mogu se smatrati Svepravoslavna konfrencija u Moskvi 1948., sa osudom ekumenizma i osnivanja SSC, zatim ASabor Gruzijske Pravoslavne Crkve iz 1998. g., kao i Ispovedanje vere protiv ekumenizma sa Sabora pravoslavnog sveštenstva i monaštva Grčke Pravoslavne Crkve, koje su potpisala tri mitropolita i mnoštvo arhimandrita, protojereja, sveštenika, sveštenomonaha i monaha (v.: Jeres ekumenizma Patrijarha srbskog G. Irineja)
Četvrto i najvažnije, kriterijum prihvatanja ili neprihvatanja odluka nekog Sabora nije ni broj učesnika ni broj Crkava koje su prihvatile njegove odluke, već istinitost odluka. Sv. Teodor Studit kaže: „Nije svako sabranje episkopa Sabor, nego samo sabranje episkopa u Istini“. Sama činjenica da je odluka o anatemisanju ekumenizma ASabora RPZC iz 1998. g. istinita, dovoljan je razlog i kriterijum, bez obzira što nije prihvaćena (ni pobijena) od ostalih ekumenstvujućih Pomesnih Crkava, da se na nju može pozvati neko pri traženju neophodnih uslova za prestanak pominjanja koje je odredilo 15. pravilo.
Dakle, kao što smo videli, o. Georgije Maksimov nije u pravu kada tvrdi da Patr. Kirilo ne propoveda jeres ekumenizma, nije u pravu da se „nepominjući“ ne mogu pozivati na odluku ASabora RPZC o osudi jeresi ekumenizma iz 1998. g., nije u pravu ni kada je tvrdio da su samo dva svetetilja osudila jeres ekumenizma (to su učinili i Sv. Nikolaj Srbski, Prep. Gavrilo Gruzijski, Prep. Pajsije Svetogorac i dr.), i nije u pravu kada je tvrdio da nema drugih Sabora koji su osudili ekumenizam kao nepravoslavno učenje o Crkvi. Stvari stoje potpuno drugačije: kao što je pokazao o. Varsanufije (Bogoslavski), Patr. Kirilo otvoreno propoveda jeres ekumenizma, i mnogo Sabora i Svetitelja je ekumenizam osudilo kao jeres. Dakle, sva tri uslova koje je propisalo 15. pravilo su ispunjena od strane „nepominjućih“, i oni ne samo da nisu u raskolu i „ne samo što neće podleći kanonskoj osudi za to što su pre sabornog rešenja otišli od takvog episkopa, nego će, na protiv, biti zaslužni časti koja pristaje pravoslavnima, pošto oni nisu osudili episkope nego pseudo-episkope i pseudo-učitelje, niti su raskolom narušili jedinstvo Crkve, nego, na protiv, pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“. Na osnovu rečenog možemo reći i da se o. Georgije javlja kao „glavni apologet jeretikujućeg Patr. Kirila“ (Esli Tainstva soveršaюtsя – začem «nepominanie»?).
Sada razmotrimo klevete koje je o. Georgije naveo protiv starca Rafaila (Berestova), kao što smo naveli, u posebno snimljenom video obraćanju (O lažnom starcu Rafailu Berestovu). O. Georgije najpre hoće da dokaže nepostojanost u iskazima st. Rafaila u vezi uslova za prestanak pominjanja Patr. Kirila, počevši od 2009. g., pa završno sa objavljivanjem nepominjanja 28. 01. 2016. g. Time on hoće da ospori duhonosnost st. Rafaila: „Kao što vidimo govori se jedno, radi se drugo, da li tako treba da postupa duhovni čovek, procenite sami“. Ja, međutim, smatram upravo suprotno, da su događaji koji su usledili posle proglašenja nepominjanja Patrijarha u potpunosti potvrdili ispravnost odluke st. Rafaila. Naime, posle 28. 01. 2016. g. najpre je održan ASabor RPC od 2-5. 02., a onda je 12. 02. usledio susret Patr. Kirila sa arhijeretikom papom Franciskom. Na ASaboru su prihvaćeni predsaborski kritski nepravoslavni dokumenti, bez ikakve rasprave, čak sa sprečavanjem nekih episkopa da diskutuju od strane samog Patr. Kirila, rečima: „Sedite, sedite, sve je već odlučeno“. U potpunosti papistički postupak Patrijarha! Vidimo, dakle, da je st. Rafail dugo odlagao prestanak pominjanja jeretika Patrijarha, vršeći snishođenje i opterećujući savest istog, da bi prekidom pominjanja posle prihvatanja predsaborskih dokumenata u Šambeziju, proročki najavio ono što će se potom dogoditi na ASaboru u Moskvi. Zatim je usledila i druga potvrda ispravnosti postupka st. Rafaila, jer je papističkom samovoljom, bez znanja, odobrenja i blagoslova ASabora, prekršivši time 34. pravilo Svetih Apostola, otputovao u Havanu, susreo se sa arhijeretikom papom Franciskom, i tamo potpisao Deklaraciju kojom je, kao što smo gore pokazali, javno ispovedio i posvedočio svoju jeres ekumenizma. To što Ruska Crkva nije otišla na Krit ništa ne menja na stvari. Ponavljam: razlika u slovu i duhu između pominjanog akta RPC iz 2000. g., Havanske deklaracije i kritskih dokumenata nema. Kao što sam rekao, reč je o dvosmislenosti dvoličnih propovednika jeresi ekumenizma. Odgovornost RPC za održavanje Kritskog vučijeg sabora i donošenje jeretičkih dokumenata ne umanjuje neodlazak, jer je ona decenijama učestvovala u njihovim pripremama, i nije pobila odluku prethodnog ASabora o njihovom prihvatanju. Sledeći navodi iz Odluka ASabora RPC iz 2016. i 2017. samo potvrđuju lukavstvo i licemerje njihovih potpisnika: „Pri pripremi Svepravoslavnog Sabora treba voditi računa o kritički nastrojenom sveštenstvu i verujućem narodu, u odnosu na perspektive saziva Sabora… Jerarsi Ruske Crkve smatraju da priprema Svepravoslavnog Sabora treba da predvidi široko razmatranje pripremanih odluka i da se odlikuje posebim staranjem o čuvanju čistote pravoslavnog veroučenja“; „Analiza dokumenta Kritskog Sabora, koja je sprovedena po nalogu Svetoga Sinoda Sinodskoj biblijsko-bogoslovskoj komisiji, pokazala je da neki od njih sadrže nejasne i dvosmislene formulacije, što ne dopušta da se smatraju za obrasce izražavanja istina pravoslavne vere i Predanja Crkve“. U pitanju su neznatno izmenjeni dokumenti koje je, kao presaborske, ASabor RPC, kao što sam već rekao, prethodno prihvatio u februaru 2016.! Reč je, dakle, o praznim frazama koje samo treba da „zametnu tragove“ ekumenističkih zlodela vrhuške RPC, predvođene jeretikom Patr. Kirilom.
Sledeća kleveta o. Georgija prema st. Rafailu je njegova tvrdnja da starac nije prestao da pominje Patrijarha (po njemu otišao u raskol) zbog njegove uverenosti da on propoveda jeres ekumenizma, već zbog uverenosti da zna budućeg ruskog Cara, koji će još biti i patrijarh, i kome će mesto ustupiti sadašnji.
O. Georgije zamera st. Rafailu i o. Onufriju što nazivaju nekoga ko još nije došao na presto Carem, kome odgovara naziv naslednik ili carević. Time pokazuje još jednu osobinu osobenu za fariseje – formalizam. Kada ne mogu da izađu na kraj sa suštinom, fariseji, licemeri, pored toga što su dvosmisleni i dvolični, pribegavaju formalizmu. O. Georgije na može da veruje u nešto što nije učio u bogoslovskim školama, nešto što ne postoji u bogoslovskim udžbenicima. On je tipičan sholastičar, racionalista, koji veruje samo u ono što je naučio umom. On ne zna da je saznajni organ pravoslavnog bogoslovlja srce, i da pravo bogoslovlje nije samo ono što je naučeno i što se veruje umom, već i ono što je otkriveno i veruje se srcem. On bogoslovstvuje inteligencijom i memorijom, a st. Rafail Isusovom molitvom. Zato ja verujem duhonosnom starcu, a ne obrazovanom bogoslovu – racionalisti.
Da je formalizam o. Georgija formalan pokazuje i primer cara Davida, na koga je prorok Samuil izlio ulje i pomazao ga još kao dečaka, da bi tek mnogo kasnije postao car (1. Sam. 16, 13). Mogao je na sličan način biti tajno pomazan i budući Car.
To što je bilo mnogo lažnih careva, samozvanaca u poslednje vreme, ne znači da je čovek za koga veruje st. Rafailo da je budući Car, isto samozvanac. Isto tako, nema ni realnih, spoljnih potvrda da je starac u pravu. Ostaje samo verovati ili ne verovati starčevoj veri. Ja lično verujem starcu.
O. Georgije osuđuje mogućnost da dolazeći Car bude i Patrijarh, pozivajući se na 6. pravilo Sv. Apostola, koje propisuje da se svešteno lice ne sme baviti svetovnim poslovima. Nad tim o. Georgije likuje književničko-farisejskim osmehom, što on nije kao „nepominjući“, koji poznaju samo jedan ili dva kanona, i njih loše primenjuje, već je on vrstan bogoslov, koji poznaje sve kanone (11′ 53”)! U pravu je, međutim, ponovo duhonosni starac, a ne gordi književnik-farisej – neznalica. O. Georgije smatra da je Car svetovna služba, profesija. Tako su ga učili njegovi učitelji, koji su, zajedno sa Patrh. Kirilom, potomci episkopa koji su izdali Sv. Velikomučenika i Iskupitelja Cara Nikolaja Drugog, i samozvanog Patr. Sergeja (Stragorodskog), dakle pripadnici jeresi careborstva i sergijanstva. Njegovi učitelji su objavili reprint izdanje Katehizisa Sv. Filareta Moskovskog, izbacivši deo o božanskoj ustanovi carskog čina i službe. Da, da, o. Georgije. Car nije svetski, državnički posao, već crkveni čin i služba. Obe službe – carska i prvosveštenička – pripadaju Gospodu Isusu Hristu. On je kao Bog Car i Prvosveštenik kao Čovek. On je te dve službe predagoški razdelio na jednog čoveka – Cara i na mnogo Prvosveštenika, da ne bi bilo zloupotrebe sabrane vlasti u rukama jednog čoveka. Međutim, u poslednja vremena, zbog vanrednih okolnosti, Hristos će ponovo dve svoje službe – Carsku i Prvosvešteničku – spojiti u jednoj ličnosti, iz prostog razloga da bi dolazeći Car-Patrijarh mogao da Pravoslavnu Crkvu očisti od jeretika ekumenista, sergijanaca i neoobnovljenaca. A sa njima će biti uklonjen, ako se blagovremeno ne pokaje, i veliki branitelj, apologeta i advokat njihovih nepravoslavnih nepočinstava. Da, da, o. Georgije. „Da, mada ruski narod većinom ne zna sveštene kanone, ali on poznaje Hrista svojim srcem i oseća Njega, a vukove u ovčijim kožama (kakvi su Patr. Kirilo i o. G. Maksimovi – prim. N.B.) po duhu ne trpi, i zato ne ide k njima. Sa srdačnim uzdasima i suzama ruski ljudi čekaju svoga Cara-Baćušku, koji će im se sažaliti, a sve jeretike, neprijatelje i izdajice surovo kazniti“ (Ispovedanie verы Pravoslavnogo Russkogo naroda).
Dalje, u svom otvorenom pismu ep. Diomidu, o. Georgije pokazuje širinu svog bogoslovskog neznanja i dubinu svoje careboračke jeresi, uprkos tome što, opet dvolično i licemerno, tvrdi da je monarhista.
Poziva se najpre na dokument Osnove socijalne koncepcije RPC, i zajedno sa njim tvrdi „o nepostojanju bilo kakvog pogodnog za Crkvu državnog uređenja, bilo koje od postojećih političkih učenja“ (III, 7). Ovaj stav je po duhu istovetan sa stavom careboračkog i careizdajničkog Sinoda RPC, koji je nekoliko dana posle izdaje i svrgavanja Sv. Cara Nikolaja, 09. 03. 1917. g., u svojoj poslanici „Vernim čadima Pravoslavne Ruske Crkve povodom sadašnjih događaja koje preživljavamo“, izjavio: „Svršila se volja Božija. Rusija je stupila na put novog državnog života. Da blagoslovi Gospod našu veliku Rodinu čašću i slavom na njenom novom putu“.
Pozivajući se na starozavetno bogoprotivno traženje cara od Gospoda (1. Car. 8, 4-7), o. Georgije dolazi do zaključka da Pravoslavna monarhija ne samo da nije po Božijoj volji i blagoslovu, već je ljudska tvorevina i bogoprotivna je: „I tako, zemaljska monarhija se daje po bogoprotivnoj samovolji naroda...“ (Bogoslovskiй otvet na «Pisьmo episkopa Diomida»). Kao dobar poznavalac Svetog Pisma i crkvene istorije, mogao je o. Georgije da se seti da je posle ovaploćenja Sina Božijeg i rođanja Crkve, Bog blagoslovio monahriju čudesnim javljanjem Sv. Ravnoapostolnom Caru Konstantinu Velikom. Da se setio, onda bi sebi postavio pitanje: zašto Gospod ne blagosilja monarhiju u Starom, a blagosilja posle Novog Zaveta? Onda bi razmišljanjem shvatio da je jevrejski narod rodio Mesiju – Hrista i Crkvu, a da su Carstvo dali Romeji – Rimljani i Grci. I došao bi do zaključka da Bog nije hteo da Izrailj ima carstvo, da se ne bi pogordio i zbog gordosti ne prepoznao Mesiju. I još bi zaključio da je trebalo da se rodi Crkva, kao Carstvo Nebesko, a tek posle toga Pravoslavno Carstvo, kao ograda ili telo tog Carstva Nebeskog. I Crkva i Carstvo, kao duša i telo, su ikone Carstva Nebeskog. Kao što sam rekao, spaja ih Gospod Isus Hristos – Car i Prvosveštenik i Njime otkrivena pravoslavna vera. Mogao je svega toga da se seti i doseti o. Georgije, a u stvari i nije mogao: nije mu dao antimonarhistički i sergijansko-careborački duh koji obitava u njemu.
Kao lažni monarhista navodi mišljenja u prilog demokratskog sistema, a nije hteo da ukaže na kristalno jasne reči Prep. Serafima Sarovskog: „Posle Pravoslavne vere oni (Carevi) su prvi dug naš ruski i glavni osnov istinite hrišćanske pobožnosti. U očima Božijim nema bolje vlasti, nego vlast Pravoslavnog Cara“. Da je čitao odeljak o monarhiji u izvornom, a ne novom, cenzurisanom izdanju Katehizisa Sv. Filareta Moskovskog, ne bi mogao da izjavi sledeću neistinu: „Učenje o veroučiteljnom značenju ovoga ili onoga državnog uređenja u ovom grešnom svetu i o odnosu prema njemu su očito strani Pismu i Predanju vaseljenske Crkve“ (Bogoslovskiй otvet na «Pisьmo episkopa Diomida»).
Evo šta o budućem Caru govori st. Rafail: „2015. godine je o. Rafail počeo da tvrdi da se je sreo sa budućim carom: „…ja sam se sretao sa učenikom starca Nikolaja Gurjanova… On je veoma talentovan, duhovan, blagodatan čovek. Kao što je rečeno, rusko srce će ga osetiti, srce se otvara pred njim. Ja nisam nikoga pomazivao na carstvo, mada su me mnogi samozvanci molili da to učinim. Sada smo saznali za njega [za cara]. Ja sam [ga] pitao: ‘Šta da kažem ljudima o dolazećem Caru?’ Odgovor je bio: ‘Reci samo ono što je rekao starac otac Nikolaj Gurjanov: Se, carь grѧdétъ! [Evo, car ide!, csl.]’ Stoga ja i kažem svima: ‘Se, carь grѧdétъ!’… On će biti i patrijarh i car.’ Zatim je Rafail počeo da otkriva više o toj tajanstvenoj ličnosti: ‘Kod mene je dolazio jedan veoma blagorodan čovek i rekao: ‘Oče Rafaile, raduj se, car među nama hoda po zemlji.’… Avelj [kelejnik o. Rafaila, u shimi Onufrije] ga je znao, i mi smo saznali da je lično on dolazeći car. Mi imamo dokaz za to. Ali, o tome se ne sme govoriti. Pitao sam toga blagorodnog čoveka: ‘Kako da vest o vama popularizujem, šta da kažem ljudima?’ On kaže: ‘Oče Rafaile, moj duhovni otac je bio otac Nikolaj Gurjanov, i ja sam mu sve otkrivao. Sva moja otkrivenja su bila od Boga, sve sam mu otkrivao, i on je rekao: ‘Se, carь grѧdétъ’. Tako i ti govori ljudima: ‘ Se, carь grѧdétъ!’. Ništa drugo ne treba govoriti…’ Sam Bog će posvedočiti da je on car. Moja pretpostavka, naša pretpostavka je: može biti da će vaskrsnuti Serafim Sarovski, i on će svima reći ‘Se, carь! To je Božji izabranik!’ I svi će ga primiti. Međutim, to se neće desiti sada, nego u vreme teških iskušenja, u vreme rata. U vreme rata on će biti car-pobednik. On je bio vojno lice, oficir, i on će učestvovati u ratu i postaće čak vojskovođa.’ ‘[On] je veoma dubok, ozbiljan čovek, duhovan, mi monasi možemo da učimo od njega, on se moli od smiraja dana do svanuća. On je vrlo pametan, blagodatan, duhovan, veoma zreo’“ (Starac Rafail (Berestov)).
Služba crkvenog čina Cara jeste da čuva pravoslavnu veru. Bez Cara se ne može sačuvati pravoslavna vera i Crkva. Dokaz za ovo je to što je apostasija sa jeresima ekumenizma, obnovljenstva i sergijanstva nastupila upravo posle uklanjanja Sv. Cara Nikolaja. Pred našim očima se savršava poslednji čin apostasije: ekumenizam i globalizam treba da omogući da se ispuni tajna bezakonja i zacari sin pogibli. Da Crkva i pravoslavna vera ne bi sasvim propali, radi reči Gospodnjih (Mt. 16, 18), Bog mora da da Crkvi Ruskog i Svepravoslavnog Cara-Patrijarha, da bi očistio Crkvu od jeresi i ukrepio sve pravoslavne za poslednjih boj u istoriji ljudskog roda – za boj protiv antihrista! Vasksenje Sv. Serafima (Sarovskog) je deo tog Božijeg promisla.
U istom antimonarhističkom duhu je i odricanje o. Georgija odgovornosti savremenika za narušavanje kletve iz 1613. g., date rodu Romanovih, prihvatanje židovskih kleveta protiv Sv. Cara Ivana Groznog, i istorijske laži o tobožnjem odrečenju od prestola Sv. Cara Nikolaja. Potpuno plotski, telesnim mudrovanjem, krajnje nepobožno, računa i dolazi do rezultata da je Sv. Car Nikolaj bio potomak Golštajna i po muškoj, i po ženskoj liniji, imajući u sebi „samo 0,75% ruske krvi od svoje prapraprapraprababe“. Da nema dara rasuđivanja, za razliku od st. Rafaila, pokazuje njegova završna misao o ovoj temi, u kojoj kaže da mi nismo odgovorni ni za davanje pionirske zakletve: „I svi mi, ipak, ne smatramo sebe svezani njome, ne čuvamo vernost Komunističkoj partiji, ne gradimo život po zavetima Iljiča, i pri tom sasvim ne osećamo grižu savesti. Iako to nisu izgovarala usta predaka, već naša sopstvena usta“. Suprotno njemu, o. Sampson (Sivers) je govorio da se davanje pionirske zakletve mora ispovediti, što je potpisnik ovih redova i učinio. Po logici o. Gerogija, ni jedan čovek nije odgovoran ni za praroditeljski greh! Primećujemo na ovim primerima da se o. G. Maksimov drži samo akademnskog bogoslovlja i knjiškog Predanja, a od onog praktičnog i duhovnog se otklanja, pokazujući se tako umnogome liberalista, i samim tim i modernista.
Da je iskreni, a ne lažni monarhista, o. Georgije bi shvatio duh i smisao propovedi st. Rafaila i o. Onufrija o dolazećem Car-Patrijarhu. Oni time krepe i bodre narod Svete Rusije i sve pravoslavne, da ne omalodušavaju, već da se uzdaju u ostvarenje brojnih proročanstava, da će Bog, iskupiteljskom žrtvom Sv. Cara Nikolaja i molitvama svih Svetitelja zemlje Ruske, dati u poslednja vremena Ruskog i Svepravoslavnog Cara. Ako su proročanstva preko Otaca prorokovana Duhom Svetim, i st. Rafail ih objavljuje i najavljuje istim Duhom, onda je nepriznavanje prvih i klevetanje drugog od strane o. Georgija hula na Duha Svetoga, koja se neće oprostiti ni ovoga ni budućeg veka (Mt. 12, 32-33). „Lekaru, izleči se sam!“ (Lk. 4, 23). Učitelju, nauči prvo sebe! Vidiš trunčić u oku duhonosnog starca, a ne vidiš brvno u svom umu! Misliš da si učeniji od monaha koji znaju dva kanona, a ne znaš osnove bogoslovskog predanja Crkve! „Misliš da li bogat, a siromašan si!“ (Otkr. 3, 17) Bog ne stanuje u nadmenima, već u smirenima duhom! Nema blaženstva inteligentnih, već ništih srcem! „Tako, pošto si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih“ (Otkr. 3, 16). „Pokaj se, i ona prva dela čini; ako li ne, doći ću ti uskoro, i ukloniću svećnjak tvoj s mesta njegova ako se ne pokaješ“ (Otkr. 2, 5), poručuje ti Gospod.
U nastavku videa o. Georgije zamera st. Rafailu što se kao monah bavi stvarima kojima monasi ne bi trebalo da se bave: „Svaki čovek može da pogreši, recimo i ja grešim, svaki čovek može da pogreši. Međutim, ovde se javljaju dva pitanja. Kao prvo, da li je zaista ovde pred nama duhonosni, blagodatni Starac? I drugo, da li se time bave monasi? Čime bi upravo oni bili dužni da se bave, upravo kao monasi? Da li su radi toga otišli iz sveta da bi zatim nama, koji smo u svetu, govorili o svetovnim delima?“ Na prvo pitanje, odgovor je potvrdan. Na drugo pitanje, odgovor glasi: da, st. Rafail sa bratijom se bave stvarima kojima se vi pogrešno bavite, ti, o. Georgije, i tvoj Patrijarh – jeretik. Oni bi se najradije bavili samo umnim delanjem, Isusovom molitvom, ali zato što u Crkvi patrijarh, mitropoliti, arhiepiskopi, episkopi, sveštenici i sveštenomonasi propovedaju ekumenizam, neoobnovljenostvo i svaku vrstu liberanog modernizma, oni moraju da prekidaju svoje omiljeno tihovanje i da propovedaju narodu istinu o Bogu, Crkvi, monarhiji, jeresima, dolazećem Caru… Po reči Gospodnjoj: „Kažem vam, ako oni ućute, kamenje će povikati“ (Lk. 19, 40): ako episkopi zaćute, sveštenici će progovoriti; ako sveštenici zaćute, monasi će prekinuti tihovanje; ako monasi oćute, mirjani će propovedati; ako muškarci zaćute, progovoriće žene!
Kod pitanja elektronskih dokumenata i matičnih brojeva o. Georgije pokazuje krajnje nerazumevanje teme i liberalizam, čak nerazumnu smelost, koja prelazi u drskost. Prebacujući st. Rafailu širenje neosnovane panike i bezrazložnog straha, on odbacuje bilo kakavu duhovnu opasnost od prihvatanja matičnog broja, elektronskih kartica, čak i čipa u telo. Smatra da je jedina opasnost primanje žiga zveri, koje će, po njemu, deliti lično antihrist. „Govoriti da neki novi elektronski sistem može da oduzme čoveku Bogom darovanu slobodu predstavlja bogohulstvo. Što se čipovanja tiče, još ne znamo da li će se ona uopšte desiti. Ali čak i ako je bude – Novomučenici su i sedeći u logorima sačuvali svoju hrišćansku slobodu, a čip sigurno neće biti gori od toga. Delovanje čipa na ljudsku svest je fantazija“ (Elektronski dokumenti menjaju ljudsku svest?). Čak na jednom mestu govori kako će on lično primiti čip u desnu ruku! „Reči o. Georgija o čipovima izgledaju kao stalni rezultat. Oni mu se ne sviđaju „na refleksnom nivou“, ali potpuno dopušta umetanje čipa samome sebi i bukvano zombira slušaoce, navodeći da samo po sebi čipovanje nema nikakvu religioznu pozadinu. On slika skicu nasilne ugradnje čipa (kako je govorio prep. Pajsije Svetogorac, nasilne ugradnje čipova neće biti, te ovo nema duhovnog smisla), pripremajući saznanje ljudi za čipovanje, kako bi ‘otklonili strah’ prema čipovima, bukvalno nas nagovarajući da se ranije smirimo pred takvom neizbežnom procedurom. Izjavljuje, da ako ga obavežu na ugradnju čipa, on će ga ugraditi(!)“ (K čemu nas prizыvaet svящennik-missioner Georgiй Maksimov?)
Moje stanovište je bliže st. Rafailu, iako se ne slažem u potpunosti s njim. Slažem se da se dobijanjem matičnog broja ulazi u antihristov sistem, ali smatram da ono, kao ni prihvatanje eletronskog dokumenta ili kartice ne dovodi do potiranja Krštenja i gubljenja blagodati, kao ni sa tvrdnjom da će oni koji sada prime navedeno, obavezno primiti antihristov žig. Isto se odnosi na nanošenje laserskih znakova na kontrolnim punktovima i nano čestice kojima nas zaprašuju kemtrejlsi. U vezi poslednjeg, a ja bih rekao i na prethodno, odnose se reči st. Elpidija: „Na nas u jednom danu padnu hiljade satelitskih antena. Zato nas truju GMO hranom, prskaju iz aviona, dodaju sve to u pijaću vodu. Ali mi imamo protivotrov. Naš protivotrov je tako silan da ni jedno strano telo ne može dugo da preživi u našem organizmu. Taj protivotrov je Sveto Pričešće. Samo tako, mi ćemo biti zdravog uma i manje-više zdravog tela. Samo sila Samoga Gospoda – Njegovo Telo i Krv, sposobni su uništiti lukavo pripremljene nanotehnologije ljudima“ (Proročanstvo jeromonaha Elpidija). Oni koji sada vraćaju matične brojeve i ne primaju nikakva elektronske dokumenta, izlaze iz antihristovog sistema, dobrovoljno se predajući Bogu na staranje, što smatramo za svojevrsno ispovedništvo i mučeništvo. Ali, pri tom, ne osuđujemo one koji to ne čine. Crvena linija, neprihvatljivo ni po koju cenu, u navedenom lancu je primanje čipa u desnu ruku. Iz dva razloga: prvi, zato što je čovek ličnost dušom i telom, pa je telo neprikosnoveno, ono je „hram Duha Svetoga“ (1. Kor. 6, 19). Drugi, zato što ko primi čip u telo, u slučaju bežanja od progona neće moći da ga izvadi, te će čip biti lokator. Rekao bih da sličnu granicu određuje i arhim. Kiril (Pavlov) 2001. g.: „Mislim ovako: sada, to je prva etapa, broj, zatim će biti elektronska karta. Sada je lakše, a potom će biti teže iskobeljati se, a potom, posle tih kartica, već će biti čip. Kada dođe do otkazivanja od čipa, tada će već biti javna smrt, da. Ili Hrista izdati, pokloniti se antihristu, ili obratno – primiti smrt za Hrista. Ja tako razumem“.
S pravom su usledile kritike u vezi lakomislenosti o. Georgija u odnosu na datu temu. Došlo se do zapažanja sličnih mojim: „Poražava kod o. Georgija potpuno odsustvo straha Božijeg, odsustvo duhovnih intuicija i krajnji racionalizam mišljenja zajedno sa prekomernim ambicijama“ (K čemu nas prizыvaet svящennik-missioner Georgiй Maksimov?). „I tako, predavanje sveštenika Georgija Maksimova ‘O elektronskom konclageru i pečat antihrista’ može uvesti u opasnu zabludu mnogo duša nejakih u duhovnom životu i naneti veliku štetu delu spasenja“ (Otvet svящenniku Georgiю Maksimovu po povodu «isterii s šesterkami»).
Završavajući ovu odbranu st. Rafaila, iako njemu odbrana nije potrebna, ja se, naravno, ne slažem sa o. Georgijem i tvrdim da o. Rafail jeste starac, jeste i autoritet za pravoslavne hrišćane, i da apsolutno nije u prelesti. Njegove reči protiv st. Rafaila ću preokrenuti, pa napisati: „Kako god bilo, poslednjih godina o. Georgije ima očigledno rušilačku delatnost. To što on propoveda, nikakve veze uopšte sa Pravoslavljem nema. Zato je moguće poželeti samo urazumljenje, i dodao bih, pokajanje o. Georgiju, da izađe iz prelesti, prestane da propoveda ova lažna učenja“ i prestane da brani jeres ekumenizma i jeretike ekumeniste, i ne kleveće „nepominjuće“, koji su se ispravno pozvali na 15. pravilo i „pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“ i jeresi. O. Georgije ide stopama đ. Andreja Kurajeva, koji je počeo kao predanjac, a završio skoro kao protivnik Crkve. Razumljivo, slažemo se sa rečima o. Onufrija, duhovnog čada st. Rafaila: „Svojim ćutanjem o đavolskim delima ekumenista, Vi prikrivate njihova bezakonja i njihova gaženja pravoslavne vere, čak ste se spustili još niže: Vi ste ustali na pravoslavnog Starca-Ispovednika, a to je već, o. Georgije, bogoborstvo, setite se slova Gamalila! Vi sami ne želite da idete božijim ispovedničkim putem, svojim rečima sablažnjavate i odvraćate od toga puta pravoslavne ljude, a sada ste uzeli da ružite božijeg Starca, i sve to zato da bi ste se dodvorili pred nepobožnim antihristovim ekumeistima?! Neka Vam Bog zapreti!“ (OTVET o. Georgiю Maksimovu – ličnomu advokatu slug antihrista i satanы). I sa rečima o. Varsanufija, takođe duhovnog sina st. Rafaila: „Oče Georgije, primećujete li razliku? – Ljudski nedostaci i greške baćuške Rafaila i nas na jednoj strani, i jeres Patrijarha Kirilia i pokrivajuća apologija ove jeresi s vaše strane? Vi, a ne mi imate o čemu da se zamislite“ (Naš Starec – Otec Rafail).
Kao glavnu osobinu o. G. Maksimova mogli bismo navesti držanje glavne linije, izbegavanja rizika i pripadanje većini. Nije reč o hodanju „carskim putem“, srednjim putem između dve krajnosti, već o kompromiserstvu, kao načinu razmišljanja i načinu održavanja dobijenih pozicija u crkvenom sistemu. Tako on, iako je napisao knjigu Van Crkve nema spasenja, navodi autore koji tvrde da blagodati ima i van Crkve; iako nije ekumenista, čak i iznosi slabosti ekumenizma, ali u krajnjem zbiru on brani ekumeniste, pre svih arhiekumenistu Patr. Kirila; iako kritikuje Havansku deklaraciju i Kritski sabor, on je najveći borac protiv onih koji su se zbog istih dokumenata pozvali na 15. pravilo i prestali sa pominjanjem Patr. Kirila; iako monarhista, navodi mišljenja u prilog demokratije; iako predanjac, bori se i kleveće jednog od poslednjih živih staraca, i, na drugoj strani, prihvata savremenu globalizaciju i elektronski gulag; iako konzervativivac, on je istovremeno i liberalista, da bi zbog svog liberalizma u odnosu na Predanje i Svete Oce bio modernista.
Opet, na liniji je i kada se bori protiv dogmata o ravnoj zemlji, površno izučavajući i navodeći Svete Oce, koji svi odreda tvrde da je zemlja nepokretna i da se sunce i mesec okreću iznad ili oko nje (O novoizmыšlennom «dogmate geocentrizma»). Oci su bili podeljeni samo oko oblika zemlje: polovina je verovala da je zemlja lopta, a druga polovina ravan disk (v.: Ipak se ne okreće). Prihvatajući heliocentrični sistem, razumljivo, on je prihvatio i mogućnost postojanja vanzemaljaca (Pravoslavie i mыslь o suщestvovanii žizni vne Zemli), ne shvatajući povezanost ove dve lažne i od đavola izmešljene teorije. Ako je iznad ravne zemlje nebeski svod, od koga prestaje materijalni i počinje duhovni svet, onda nema beskonačnog kosmosa, bezbrojnih galaksija, nebrojenih planeta, nema vanzemaljaca. Navodi Sv. Vasilija Velikog koji kaže da oblik zemlje nije povezan sa našim spasenjem. Isto kaže i za postojanje ili nepostojanje razumnih bića van zemlje. To je važilo za vreme Sv. Vasilija. Za naše vreme, naša poslednja vremena, i te kako važi. Ako živimo u heliocentričnom sistemu onda mogu postojati vanzemaljci i može doći do njihovog napada na zemlju. Ako živimo u geocentričnom sistemu, onda vanzemaljci ne postoje i može doći samo do lažne invazije lažnih vanzemaljaca. Prep. Gavrilo Gruzin razrešava ovu dilemu sledećim upozorenjem: „U vreme antihrista ljudi će očekivati spasenje iz kosmosa. To će i biti najveća zamka đavola: čovečanstvo će iskati pomoć od vanzemaljaca, ne znajući da su to, zapravo, – demoni“.
O. Georgije poznaje Sveto Pismo, Sveto Predanje i Svete Oce, ali nije stekao njihov um, nije stekao um Hristov, i ne poznaje dubine vere koje se otkrivaju ne u visinama uma, već u dubinama srca. On je teoretičar ali ne i praktičar, ima znanje o Bogu, ali Boga lično ne poznaje. To je zato što se ne bavi umnim delanjem, i nema otkrivenje vere od Boga, već Ga poznaje samo knjiški. Zato i ne može poznati, shvatiti i prihvatiti nešto što ne postoji u knjigama – duhovni opit i život po veri.
Gospod kaže: „Koji je veran u najmanjem i u mnogom je veran; i ko je nepravedan u najmanjem i u mnogom je nepravedan“ (Lk. 16, 10). Kao što smo pokazali i uverili se, o. Georgije je neveran istini u malom, pa, samim tim, biva njoj neveran i u velikom. On, isto tako, čini nepravdu u malim delima, pa je zato nepravedan i u svim delima. On je neveran, pa otuda i lažni predanjac; neveran je i zato lažni konzervativac; nepravedan je i zbog toga lažni bogoslov; neveran je i nepravedan, samim tim je i lažni monarhista; i konačno, on je neistiniti, tj. lažni misionar. A znamo čiji su lažni pravoslavni misionari istiniti misionari: „Duh antihrista, delujući uvek u svetu, zahvatio je svojim smrtonosnim disanjem srce o. Georgija, i ovo besovsko delovanje našlo je u njemu pogodno tle, napravivši od jereja Georgija Maksimova stvarnog ‘misionera’ antihrstovog carstva“ (K čemu nas prizыvaet svящennik-missioner Georgiй Maksimov?).
Nedelja Pravoslavlja, Časni Post, 2019. l. G.
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)
(+Video)