Stvarnost neminovno postavlja nova bioetička pitanja i dileme pred našu Pomesnu Crkvu.
11. 2019. je objavljeno da je s blagoslovom Mitr. Amfilohija u podgoričkom Hramu Vaskrsenja krštena trans osoba, Vuk Adžić, koji u ličnoj karti ima žensko ime, i „koji još uvijek nije prošao kroz cjelokupnu tranziciju“. Tim povodom predsednica Upravnog odbora LGBT Foruma Bojana Jokić je izjavila: „Nema riječi kojom bih opisala ovaj osjećaj sreće i ponosa. Danas je hrišćanska ljubav prema čovjeku pobijedila sve razlike. Hvala Mitropoliji na raširenim rukama spremnim za zagrljaj za svu svoju djecu“.
Usledile su, međutim, osude blagoslova Mitr. Amfilohija. Na sajtu Srpsko ujedinjenje, u tekstu pod naslovom „U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Bog ne određuje pol, nego ekumenisti prihvataju evroatlantsku progresivnu ‘donju operaciju’ i ‘suspenduju’ Božiju volju“, u zaključku piše: „U Crnoj Gori je, izgleda, ‘suspendovan’ Bog. Iako je ljudska sreća i patnja u njegovoj vlasti i plod njegove volje, makar tako uči Pravoslavna crkva, u Mitropoliji su izgleda riješili da uvedu ubitačnu novotariju – Bog ne određuje pol, nego ekumenisti, evrofanatici, evroatlantisti, oni koji papu smatraju ‘drugim plućnim krilom’ i novotarci koji prihvataju progresivnu ‘donju operaciju’“. I dodaje se: „Bruka i sramota!“
Zatim su objavljene odbrane postupka Mitropolita od strane J. Markuša i prot. V. Džomića. Prvi brani Mitropoliju od optužbi za liberalizam, tvrdeći da je reč o krštenju trans osobe koja je iz medicinski opravdanih razloga promenila pol. Drugi, pak, kaže da je pre deset godina bio sličan slučaj transrodne osobe koja je promenila pol, i kada nije bilo dozvoljeno sklapanje crkvenog braka. Ovde, međutim, moram reći da Prot. Velibor ne govori istinu, tj. prikriva činjenicu da je u slučaju pre deset godina bila u pitanju osoba hermafrodit, dok u ovom aktuelnom to nije reč.
Na kraju je 07. 11. objavljeno Saopštenje Mitropolije crnogorsko-primorske. U njemu Mitropolija, tj. Mitropolit (jer blagoslov nije dala Mitropolija već Mitropolit), pozivajući se na Patr. Pavla i braneći se od osuda za modernizam i liberalizam, govori o razlozima za blagosiljanje krštenja trans osobe: „slučajevi promjene pola iz opravdanih i vrlo specifičnih medicinskih razloga predstavljaju potpunu drugačiju stvarnost od propagande i pravdanja istopolnih odnosa, bezumne rodne ideologije i slično, kojima smo svjedoci posljednjih decenija, a koji su, bez ikakve sumnje, grijeh…“. U nastavku se kritikuje Vuk (ili Vučica) Adžić što je obavestila javnost o tome, i na posredan način daje duhovna pouka: „Nikome, pa ni mladoj osobi koja je nesrećno izabrala da, pored obećanja da to neće činiti, javno progovori o svom zdravstvenom stanju i crkvenom statusu, vjerovatno izmanipulisana od nekoga, Sveto Krštenje ne može biti na spasenje, ako se ne odvoji od grijeha, koji se, između ostaloga, ogleda i u učešću u razornoj LGBT propagandi“. Saznajemo, dakle, da je Mitropolit dao blagoslov za krštenje osobe koja je promenila (tačnije, menja, jer je postupak u toku) pol „iz opravdanih i vrlo specifičnih medicinskih razloga“, i da je ta osoba dala obećanje da neće govoriti ni o svom zdravstveno stanju, ni o krštenju, pa je zbog toga sada Mitropolit ukoreva.
Slučaj krštavanja Vuka (ili Vučice) Adžić je, kao što je podsetio Prot. V. Džomić, nastavak priče iz 2009. g., kada je u pitanju bilo venčanje osobe koja je rođena kao hermafrodit. Osim formalne sličnosti, postoji suštinska razlika: u prvom slučaju je bio u pitanju hermafrodit, dok je u ovom sadašnjem transseksualna osoba.
Objasniću razlike.
Hermafrodit je osoba koja se rodi sa oba polna organa. Postoje više mogućnosti i, recimo, osoba može imati i jajnike i semenike istovremeno, kao i mužni i ženski polni organ. Po sastavu hromozoma, međutim, one imaju mušku (46hu) ili žensku (46hh) genetiku. Prilikom određivanja pola kod hermafrodita, ključni kriterijumi su genetika i prisustvo unutrašnjih organa za razmnožavanje, jer nije moguće da organi istovremeno proizvode i jajnu ćeliju i seme. Dilema je u slučaju kada je osoba genetski muškarac, a ima funkcionalne jajnike, odnosno kada je genetski žena, a ima funkcionalne semenike. Lično smatram da je važniji kriterijum za određivanje pola plodna funkcionalnost, zbog njenog budućeg zasnivanja braka i rađanja. Ostali nedostaci se hirurški uređuju.
Patr. Pavle, na koga se, kao što rekli, poziva Mitr. Amfilohije u svom Saopštenju, još je kao Episkop raško-prizrenski 1986. g. pisao o slučaju krštavanja hermafrodistske osobe kojoj je pri rođenju određen jedan pol, a potom se odrastanjem uobličio drugi. On je predložio da se sa odgovarujućom medicinskom dokumentacijom i promenama u građanskim dokumentima, vrši izmena pola i imena i u Knjizi krštenih.
O hermafroditima se izjasnila i RPC 2000. g.: „Od transseksualizma treba razlikovati pogrešnu identifikaciju polne pripadnosti u ranom detinjstvu koja je rezultat lekarske greške, proistekle iz patologije razvoja polnih obeležja. U takvom slučaju, hiruška korekcija nema karakter promene pola“.
Potpuno je suprotan slučaj tzv. transseksualaca, transdžendera ili transrodnih. Kod njih nema dileme oko njihovog fizičkog pola, već se zbog psihičkih razloga kod njih javlja potreba za promenom pola, koja se vrši hormonskim terapijama i hirurškim zahvatima, uz napomenu da se njome ne može postići plodnost novoizabranog pola.
Crkva je u liku RPC dala svoje mišljenje o trans osobama: „Povremeno se izopačenja ljudske seksualnosti ispoljavaju u formi bolesnog osećanja pripadnosti suprotnom polu, čiji je rezultat pokušaj da se promeni pol (transseksualizam). Težnja za odricanjem od pripadnosti onom polu koji je Tvorac podario čoveku može da ima isključivo pogubne posledice za dalji razvoj ličnosti. ‘Promena pola’ posredstvom hormonskog dejstva i sprovođenja hirurškog zahvata u najvećem broju slučajeva ne dovodi do rešavanja psiholoških problema nego do njihovog udvostručenja, rađajući duboku unutrašnju krizu. Crkva ne može da odobri tu vrstu ‘pobune protiv Tvorca’ i da za stvarnu prizna veštački izmenjenu polnu pripadnost. Ako je čovek izvršio ‘promenu pola’ pre krštenja, on može pristupiti ovoj Sv. Tajni kao i svaki drugi grešnik. Međutim, Crkva ga krsti kao pripadnika onog pola, u kojem je rođen. Rukopoloženje takvog čoveka i njegovo stupanje u crkveni brak su nedopustivi“.
Dakle, neosporno je da i hermafroditi i transrodni imaju pravo na Krštenje, samo pod ulovima koje Crkva propisuje: za hermafrodite su moguće naknadne korekcije pola, kao ispravljanje ranih grešaka, i Crkva krštava tu osobu sa korigovanim polom, ili prihvata poslekrštenjsku izmenu pola i imena; na drugoj strani, transrodni se krštavaju isključivo u polu koji im je odredio Bog.
Budući da se i u naslovu prve novinske vesti, i u rečima Bojane Jokić, i od strane J. Markuša i Prot. V. Džomića, i od strane samog ili same Vuka/Vučice Adžić ona pominje samo kao trans osoba, tj. nije reč o hermafroditu, već o osobi koja je rođena kao žensko, i koja je u procesu izmene pola, sveštenici u Hramu Vaskrsenja u Podgorici su je mogli krstiti samo kao žensko. Drugim rečima, iz svega rečenog je nedvosmisleno jasno da je Mitr. Amfilohije mogao dati blagoslov Vuku Adžiću da se krsti, ali isključivo kao žena, tj. kao Vučica. O postojanju opravdanih zdravstvenih razloga za promenu pola Vuka/Vučice ne može biti reči, jer da oni postoje Mitropolit bi imao medicinsku dokumentaciju, kojom bi osoba dokazala opravdanost svoga postupka, i koju bi Mitropolit objavio kao dokaz opravdanosti njegovog blagoslova. Osim toga, verujem da bi u slučaju opravdane promene pola bila velika prilika, koju Mitropolit ne bi propustio, da se vidi kako Crkva ima rešenje za savremene bioetičke probleme, i da majčinski brine za duše čitave Božije tvorevine. Naprotiv, sama činjenica da je Mitropolit hteo da se sve dogodi u tajnosti, upućuje na nedostatak potvrda za opravdanost njihovih postupaka: i Vuka/Vučice Adžić, i Mitr. Amfilohija, i, posredno, sveštenika koji su Krštenje izvršili.
Na drugoj strani, umesto naknadnog ukoravanja i duhovne pouke, Mitropolit je trebalo da Adžićku pouči da su njene pomisli o promeni pola našapatavanje od lukavog demona, i da ona od toga treba da odustane, da se krsti i da u Crkvi dobije blagodatne darove kojima će oterati delovanje lukavoga, naseliti mir i radost kao Hristova nevesta, formira brak i porodicu, i, konačno, zajedno sa svojim bližnjima zadobije Carstvo Nebesko. Umesto svega toga, on je Adžićku još dublje pogruzio u greh, pritom posredno svaljujući svu odgovornost na nju, za šta će, ako se ne pokaje i ispravi, dati odgovor na Strašnom sudu.
Na osnovu svega rečenog možemo zaključiti da se Mitr. Amfilohije direktno usprotivio Božijoj volji i blagoslovu i tako od onoga koji tvori Njegovu volju postao neko ko se njoj protivi, tj. postao je bogoborac. Već ovaj učinjeni čin je krupan, s mogućnošću da njegove posledice postanu još teže. Naime, teorijski, ali i praktično, Vuk Adžić bi, prema Mitr. Amfilohiju, mogao, opet s mitropolitovim blagoslovom, da stupi u crkveni brak (jer formalno za to nema prepreke), i time bi mitropolit blagoslovio jednopolne brakove. I na kraju, i još strašnije, trans osoba iz Mateševa bi mogla sutra da postane (zašta, ponavljam, nema formalnih prekreka), opet s mitropolitovim blagoslovom, sveštenik, čime bi prvojerah Mitropolije crnogorsko-primorske, poput protestanata, uveo žensko sveštenstvo u Pravoslavnu Crkvu.
Kako se može objasniti ovako pogrešno rasuđivanje Mitr. Amfilohija? Pre svega, time što je on humanista. Osnova i mera svakog humaniste nije Bogočovek, već čovek, tj. on sam. Reč je o nezdravoj ljubavi prema čoveku, tzv. čovekougađanju, koje ide na uštrb ljubavi prema Bogu, Božijoj istini i pravdi, Božijim zaopovestima. Sve jeresi koje propoveda i upražnjava Mitr. Amfilohije, ekumenizam i novoobnovljenstvo pre svih, imaju za osnovu jeres humanizma. Na drugoj strani, propovedanje i sprovođenje ovih jeresi od strane Mitropolita, njega lišavaju blagodati Svetoga Duha, jer Duh Istine ne može obitavati u laži jeresi. Zato, kao što istina rađa pravdu, tako i laž rađa nepravdu: bez blagodati Mitropolit rasuđuje svojim umom, ljudski, a ne bogočovečanski, pa zato i daje blagoslove koji su saglasni, tačnije plo njegovih dogmatskih laži jeresi, a suprotne Božijoj volji i istinama pravoslavne vere, izraženim u Svetom Pismu i sveštenim dogmatima i kanonima.
Dakle, još jednom se potvrđuje zakonitost, da dogmatske laži neizostavno vode i pogružuju u kanonsko bezakonje.
(+Video)