Može li loš dogmatičar da bude dobar kanoničar? Naravno da ne može. Zato što nedržanje i nebranjenje istine vere neminovno vodi u tvorenje nepravde. Nema pravde bez istine; samo istina dogmata rađa pravdu kanona. Tako je i u slučaju Ep. Valjevskog g. Milutina. S obzirom da se pokazao kao loš bogoslov i dogmatičar, jer nije prepoznao niti se odrekao i osudio laži kritskih jeresi (ne zato što nije mogao, jer sam mu slao dopise sa razjašnjenjem jeresi još pre Krita, već zato što nije hteo), samim tim je morao da padne u novo bezakonje: u nekanonsko raščinjenje i razmonašenje moga arhimandritstva i monaštva. Drugim rečima, onaj ko ne ljubi i čuva istinu ne može ljubiti i tvoriti pravdu; jeretik ne može biti pravdoljubivi sudija.
U nedelju 16. 06. 2019. g., na praznik Duhova, u Mioničkoj crkvi je objavljeno moje raščinjenje i razmomašenje, po presudi Crkvenog suda Eparhije valjevske, koju je potvrdio Veliki crkveni sud SPC.
S obzirom da je moja Objava o prestanku pominjanja i opštenja sa Ep. Milutinom i Patr. Irinejom imala karakter, prema 6. pravilu Drugog Veseljenskog Sabora i 8. pravilu Kartiginskog sabora validne, javne osude, Ep. Milutin je podižući preko crkvenog tužioca Eparhije valjevske optužnicu, na osnovu koje je doneta navedena presuda, postupio protivno pet sveštena kanona Pravoslavne Crkve, koji dokazuju nevalidnost optužbe i nevažnost presude:
1. Deo 6. pravila Drugog Vaseljenskog Sabora glasi: „Osim toga, ako su neki zarad nekih optužbi bili osuđeni od strane Crkve, i bili isključeni ili odlučeni, bilo da su iz klira ili iz laika, ni takvima ne može biti dopušteno da podnose tužbe protiv episkopa, dok najpre sami ne budu slobodni od svoga prestupa. Isto tako, ni od onih koji se sami nalaze pod nekom optužbom ne treba primati tužbe na episkopa ili na druge klirike, sve dotle dok ne dokažu da su oni sami slobodni od prestupa za koje su okrivljeni“.
Dakle, da bi neko podigao optužbu protiv episkopa morao je sam biti slobodan od optužbe, a u slučaju da je pod nekom optužbom morao je najre da se oslobodi od nje. Ovaj princip važi i u obrnutom slučaju, važi i za episkope: da bi Ep. Milutin mogao da pokrene podizanje optužbe protiv mene, morao je najpre da se sam oslobodi i opravda od optužbe koje sam izneo u svojoj Objavi o prekidu pominjanja i opštenja, naime optužbi za tri jeresi: ekumenizam, sergijanstvo i neoobnovljenostvo, na način koji propisuje 74. pravilo Svetih Apostola i članovi 35b i 27B Ustava SPC.
2. Trideset prvo pravilo Svetih Apostola glasi: „Ako jedan sveštenik, prezrevši svoga episkopa, sazove nekakav svoj zbor i podigne drugi oltar, a ne može okriviti episkopa u bilo čemu što se tiče blagočestija i istine (pravde), takav sveštenik neka bude svrgnut kao vlastoljubiv jer se poneo kao samosilnik. Isto tako, neka budu svrgnuti i ostali klirici koji prihvate njegovo mišljenje. Što se tiče laika, oni neka budu odlučeni. A sve ovo neka bude posle prve ili druge ili treće opomene od strane episkopa“.
Pravilo nalaže raščinjenje sveštenika koji bi podigao „svoj zbor“, po izrazu Sv. Vasilija Velikog, parasinagogu, ukoliko nije mogao da optuži episkopa za pitanja „blagočestija i istine (pravde), tj. pitanja vere i pobožnosti, dogmata i kanona. U obratnom smislu, on je imao pravo da to učini, ako bi mogao da otpuži episkopa za pitanja istine vere, dogmata, tj. jeresi.
Dakle, 31. pravilo Svetih Apostola me štiti, jer sam se odvojio od episkopa i patrijarha, optuživši ih za propovedanje i širenje jeresi, i „sazvao sam svoj zbor“.
Ep. Nikodim Milaš u tumačenju ovog pravila piše: „Učini li se jednome prezviteru, da njegov episkop radi protivu blagočestija i pravde, slobodno mu je tužiti takvog episkopa nadležnom episkopskom sudu (IV vas. 9)…“, da bi odmah u nastavku naveo i primer kada je svešteniku dozvoljeno da se odvoji od episkopa: „U pravilima je spomenut samo jedan slučaj, kad je slobodno sveštenstvu odijeliti se od svoga episkopa, i ne dočekavši saborne presude o njemu, a to je, kad jedan episkop počne javno propovijedati jeres“ (Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, knj. 1, 90-91), upućujući na 15. pravilo Dvokratnog Carigradskog saboru, na koje sam se ja pozvao i koje ću u nastavku razmatrati.
Ep. Teofan Poltavski navodi deo tumačenja ovog pravila iz grčkog Zakonopravila: „…oni, koji se odvajaju od episkopa pre saborne osude, jer on javno propoveda bilo koju jeres ili zloslavlje – takvi ne samo da ne podležu epitimijama navedenim u 31. Apostolskom i 15. Dvokratnog sabora već su i dostojni časti koja priliči pravoslavnima“ (Kratka kanonska rasuđivanja o kalendarskom računanju vremena).
3. Kartaginski sabor je doneo sledeće 28. pravilo: „O tome kada je jedan episkop optužen, o tome se sve mora reći episkopu koji je prvi u eparhiji. Episkop Avrelije reče: ‘Ako je neki episkop optužen, tužilac treba da pokaže to delo episkopima koji prvenstvuju u oblasti gde je optuženi; optuženi, međutim, neka se ne lišava zajednice, osim slučaja ako je gramatom pozvan na sud da odgovara pred onima koji su izabrani da mu sude, pak se ne pojavi u određeni dan, tj. u roku od mesec dana od dana kada se sazna da je primio gramatu. Ako prikaže istinite i važeće razloge koji su ga onemogućili da podnese odgovor po pitanju onoga što je izneto protiv njega, neka mu se da još jedan mesec kao rok za opravdanje. Ali kada istekne i taj drugi mesec, neka nema zajednicu dok se ne opravda u potpunosti. Odbije li da se pojavi na sveopštem godišnjem saboru, da bi se tu rešio njegov problem, tada neka se smatra da je sam sebi izrekao presudu. I za sve ono vreme dok je van zajednice, neka zajednicu nema ni u svojoj crkvi, niti u bilo kojoj parohijskoj crkvi. Njegov tužilac, ako se nikuda nije sklanjao dok se raspravljalo o tom pitanju, nikako neka se ne lišava zajednice. Ali ako se i on nekuda sklonio i skrio, episkop neka se primi u zajednicu, a pomenuti tužilac neka bude izopšten iz zajednice, ali tako da mu se ne oduzme pravo potvrditi službu ako može da dokaže da u određeni dan ne zbog toga što nije hteo, nego zbog toga što nije mogao, nije došao na određeno mesto. Samo se po sebi zna da dok traje istraga pred sudom episkopa, ako se dozna da je pod optužbom onaj koji podnosi tužbu, takva se tužba ne može prihvatiti, osim ako on ne htedne da se o njegovom osobnom, a ne o crkvenom pitanju, povede istraga‘“.
Za moj slučaj bitna je u ovom pravilu sledeća rečenica: „Njegov tužilac, ako se nikuda nije sklanjao dok se raspravljalo o tom pitanju, nikako neka se ne lišava zajednice“. Ne mogu, dakle, Ep. Milutin, Crkveni sud Eparhije valjevske i Veliki crkveni sud SPC mene, kao tužioca Ep. Milutina i Patr. Irineja, da „liše zajednice“ sve dok se donese presuda po mojoj optužbi protiv njih.
Ep. Nikodim (Milaš) povodom ovoga kaže: „Za tužioca pak pravilo naređuje, da u punoj crkvenoj zajednici on mora ostati, ako se bude odazivao u svemu pozivima i naredbama sudija“ (Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, knj. 2, 154).
Dakle, ostajem u zajednici, neraščinjen i nerazmonašen, nisam se nigde sklonio iz Eparhije, i čekam poziv i naredbe sudija povodom optužbe koju sam podigao i objavio.
4. Petnaesto pravilo Dvokratnog Carigradskog sabora, na koje sam se pozvao u svojoj Objavi, glasi: „Ono što je određeno u pogledu sveštenika, episkopa i mitropolita, to još više mora imati značaja u pogledu patrijarha. Prema tome, sveštenik, episkop ili mitropolit, koji se usudi da prekine zajednicu sa svojim patrijarhom, i ne bude, kao što je naređeno i ustanovljeno, spominjao njegovo ime na svetoj Liturgiji, nego pre saborne odluke i njegovog konačnog suda, načini raskol, u pogledu takvog ovaj sveti Sabor naređuje: da takav sasvim bude isključen iz sveštenstva, samo ako se dokaže takav njegov bezakoniti postupak. U ostalom, ovo se naređuje i potvrđuje u pogledu onih, koji samo pod izgovorom nekih prestupa odstupaju od svojih predstojnika i čine raskol, te ruše jedinstvo Crkve. Jer oni, koji se odeljuju od zajednice sa svojim predstojateljem zbog neke jeresi koja je od svetog Sabora ili Otaca osuđena, tj. kada on javno propoveda jeres i otvoreno uči u crkvi to zlo, takvi ne samo što neće podleći kanonskoj osudi za to što su pre sabornog rešenja otišli od takvog episkopa, nego će, naprotiv, biti zaslužni časti koja pristaje pravoslavnima, pošto oni nisu osudili episkope nego pseudo-episkope i pseudo-učitelje, niti su raskolom narušili jedinstvo Crkve, nego, na protiv, pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“.
Iz prvog dela pravila je jasno da sveštenik, koji je pre suda prekinuo zajednicu sa patrijarhom (mitropolitom ili episkopom) zbog nekih njihovih kanonskih prestupa, podleže raščinjenju. Iz drugog dela pravila je očito da je izuzetak u slučaju da sveštenik to radi onda kada patrijarh (mitropolit ili episkop) „javno propoveda jeres“ „koja je od svetog Sabora ili Otaca osuđena“. U tom slučaju, kao što je u slučaju Ep. Milutina i Patr. Irineja, takvi sveštenici „ne samo što neće podleći kanonskoj osudi za to što su pre sabornog rešenja otišli od takvog episkopa“, tj. neće da „sasvim budu isključeni iz sveštenstva“, „nego će, naprotiv, biti zaslužni časti koja pristaje pravoslavnima, pošto oni nisu osudili episkope nego pseudo-episkope i pseudo-učitelje, niti su raskolom narušili jedinstvo Crkve, nego, na protiv, pohitali su da Crkvu oslobode raskola i deoba“.
Jasno je, dakle, da mene 15. pravilo u potpunosti ograđuje od bilo kakavih optužbi i presuda od strane nadležnog episkopa, sve do „saborne odluke i njegovog konačnog suda“, koji je morao da pokrene, ali nije to učinio Ep. Milutin.
U Zakonopravilu Svetoga Save stoji: „A ukoliko neki odstupe od nekog episkopa ne pod izgovorom krivice, nego zbog jeresi njegove – a takav je poznat saboru ili svetim ocima – dostojni su časti i prihvatanja, kao pravoverni“ (Zakonopravilo Svetoga Save, 496-497). „Časti i prihvatanja“, a ne raščinjenja i razmonašenja.
Istovetno tumači i Ep. Nikodim (Milaš): „Ali ako jedan episkop, mitropolit ili patrijarh počne javno propovijedati u crkvi neko jeretičko učenje, koje je protivno pravoslavlju, tada dotični imaju pravo i dužnost odmah se odijeliti od tog episkopa, mitropolita i patrijarha, i za to ne samo što ne će podleći nikakvoj kanoničkoj kazni, nego će još i pohvaljen biti, jer time oni nijesu osudili i ustali protiv zakonitih episkopa, nego protivu lažnih episkopa i lažnih učitelja, niti su oni raskol time zaveli u crkvi, nego na protiv koliko su mogli, oslobodili su crkvu od raskola i razdijeljenja“ (Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, knj. 2, 290).
Ne prihvatajući „kanoničke kazne“ raščinjenja i razmonašenja od strane jeretika Ep. Milutina, ja smireno i strpljivo čekam „časti koja pristaje pravoslavnima“.
5. Treće pravilo Trećeg Vaseljenskog Sabora glasi: „Ako su neki klirici u određenom gradu ili selu bili lišeni sveštenstva od strane Nestorija ili njegovih sledbenika (zbog toga što su pravo učili), nalazimo da ti isti moraju ponovo zauzeti svoja mesta. Naređujemo da ni jedan klirik koji jednako misli kao i pravoslavni i vaseljenski Sabor, ne sme ni pod koji način biti potčinjen episkopu koji se odmetnuo“.
Ovo pravilo nedvosmisleno zabranjuje kliriku da se podčinjava episkopu koji se odmetnuo, koji propoveda jeres. Dakle, ovo pravilo ne samo da me ograđuje i lišava posledica nekanonskih postupaka Ep. Milutina, koga sam optužio za jeresi, već mi izričito zabranjuje da mu se potčinjavam.
Moje shvatanje potvrđuje i Ep. Nikodim (Milaš), koji navodi mišljenje Arhim. Jovana: „Treba ovdje opaziti da sabor ne daje kliricima bezuslovnoga prava nezavisnosti od svojih episkopa, koje bi oni mogli podozrijevati ili pak izobličiti u nepravoslavlju; daje im ovo pravo u takvom samo slučaju, kad ti klirici budu jednako mislili sa svetim i vaseljenskim saborom, – to jest, oni moraju suditi o pravoslavlju svojih episkopa ne po svome shvaćanju i volji, nego po jasnoj nauci i ustanovama naseljenskih otaca crkve“ (Pravila Pravoslavne Crkve s tumačenjima, knj. 1, 294).
Prema tome, kao što su Sv. Apostoli rekli da se „Bogu treba pokoravati više nego ljudima“ (Dap. 5, 29), tako i ja kažem da se Duhu Svetome i Svetim Ocima i njima donesenim kanonima treba pokoravati više nego episkopu, koji donosi odluke protivno njima. Sledstveno, na osnovu navedena pet pravila jasno se vidi nekanoničnost optužbe i presude Ep. Milutina, Crkvenog suda Eparhije valjevske i Velikog crkvenog suda. Njihove presude su bezakone, nevažeće i nedejstvene. Osim toga, oni razobličavaju Ep. Milutina da je tonjenju u živo blato jeresi dodao i tonjenje u živo blato bezakonja, antikanoničnosti, što je i razumljivo jer, kao što sam na početku pokazao, neistine vere, laži dogmata rađaju bezakone i nepravedne postupke i dela. Krivicu i odgovornost u njegovom bezakonju dele i njegovi saučesnici, članovi Crkvenog suda Eparhije valjevske i Velikog crkvenog suda SPC.
Ne rukopolaže i ne raščinjava sveštenika episkop, već Hristos. Zato nije svako raščinjenje od episkopa istovremeno i raščinjenje od strane Hrista, već samo ono koje je u skladu sa pravilima, donesenih Duhom Svetim.
Dakle, ipak:
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević), (neraščinjeni i nerazmonašeni) klirik Eparhije valjevske
(+Video)