„Iziđite iz nje, narode moj,
da ne saučestvujete u gresima njezinim,
i da vas ne snađu zla njezina“ (Otkr. 18, 4).
Prep. Justin Ćelijski je 1960. godine pisao: „Za pravoslavnog Srbina pod diktaturom bezbožništva komunističkog, svi su dani pretvoreni u Veliki Petak: jer se vrši stalno ruganje Hristu, stalno ismevanje, pljuvanje, raspinjanje Hrista.
To smišljeno i planski čini svaki Hristoborac i Hristoubica.
A za njima kaskaju izvesne Hristoizdajice i Hristoubice u mantijama: Jude. I sarađuju im! Na čemu? – Na pljuvanju Hrista, na mučenju Hrista, na raspinjanju Hrista, na ubijanju, na stavljanju trnovih, bezbroj trnovih venaca, na tu predivnu Božansku Glavu, koja više vredi nego svi svetovi skupa, nego sve vasione skupa, sve, sve, sve, i one vidljive i one nevidljive!…
Diktatura Hristoboračkih bezbožnika i Hristoizdajničkih Juda – eto naše tužne, naše mučeničke stvarnosti i mučeničkog života. Diktatura Jude! Ima li išta odvratnije od toga za Crkvu Hristovu, i za čoveka Hrišćanina?...“ (Memorandum Oca Justina). Da li se 60 godina kasnije nešto promenilo? Formalano, da. Komunistička deca su postale demokrate, ostajući i dalje hristoubice, deca hristoubica. A Jude, „Hristoizdajice i Hristoubice u mantijama“, i dalje su ostale Jude, izdajući Hrista, ubijajući duše svoga duhovnog stada, svoje duhovne dece!
Sergijanstvo je mnogoznačna jeres, koja je ime dobila po Mitr. Sergiju (Stragorodskom), koji je u svojoj Deklaraciji iz 1927. g. „O odnosu Pravoslavne Ruske Crkve prema postojećoj građanskoj vlasti“ izjavio podaničku lojalnost RPC prema žido-boljševičkim vlastima SSSR-a. U vreme kada su rušeni hramovi i manastiri, zatvarani episkopi, sveštenici, monasi i verujući i bez suda ubijani, Mitr. Sergije i Sinod pozivaju na uznošenje molitve blagodarnosti Bogu i Sovjetskoj vladi za njena dobra dela prema Crkvi: „Sada naša Pravoslavna Crkva u Savezu (SSSR-u) ima ne samo kanonsko, već i po građanskim zakonima potpuno legalnu centralnu upravu; a mi se nadamo da će se legalizacija postepeno proširiti i na niže naše crkvene uprave: eparhijsku, okružnu itd. Nije neophodno objašnjavati značaj i sve posledice promene, koje su se na ovaj način dogodile, na položaj naše Pravoslavne Crkve, njenog sveštenstva, svih crkvenih poslenika i ustanova… Uznesimo naše zahvalne molitve Gospodu, Koji se tako starao o svetoj našoj Crkvi. Izrazimo svenarodnu našu blagodarnost i Sovjetskoj vladi za takvu pažnju ka duhovnim potrebama pravoslavnog stanovništva, a zajedno s tim, uverimo vladu da mi nećemo zloupotrebiti pokazano nam poverenje“. U Deklaraciji se stavlja jednakost, objavljuje jedinstvo između Crkve i bogoboračke sovjetije: „Mi hoćemo da budemo pravoslavni i u isto vreme priznajemo Sovjetski Savez za našu građansku Domovinu, čije radosti i uspesi jesu naše radosti i uspesi, a nedaće naše nedaće. Svaki udar, usmeren na Savez, bilo to rat, bojkot, neka društvena nevolja ili prosto ubistvo iza ugla, slično varšavskom, doživljavamo kao udar usmeren na nas. Ostajući pravoslavni, mi pamtimo svoj dug da budemo građani Saveza ‘ne samo iz straha prema kazni, već i po savesti’, kako je učio Apostol (Rim. 13, 5)“. U nastavku se naglašava da su sovjetske antihristovske vlasti delo promisla i volje Božije: „Zaboravili su ljudi da nema slučajnosti za hrišćanina i što se savršava kod nas, kako svuda i uvek, deluje desnica Božija, neprekidno vodeći svaki narod ka predodređenom mu cilju. Takvim ljudima, koji ne žele da shvate ‘znake vremena’, može se činiti da ne treba prekidati s prethodnim režimom i čak monarhijom, a ne raskidati s Pravoslavljem. Takvo nastrojenje izvesnih crkvenih krugova, izražavano, naravno, i rečima i delima, je i navuklo podozrenja Sovjetske vlasti, kočilo i napore Svjatejšago Patrijarha da uspostavi mirne odnose Crkve sa Sovjetskom vladom. Ne bez razloga Apostol nam sugeriše da se samo tihim i bezmetežnim življenjem po svojoj veri možemo povinovati zakonoj vlasti (1. Tim. 2, 2); ili treba da izađemo iz društva“. Sledi poziv na lojalnost vlastima: „Sada, kada naša Patrijaršija, ispunjavajući volju pokojnog Patrijarha, odlučno i nepovratno staje na put lojalnosti, ljudi navedenog nastrojenja treba ili da prelome sebe, i, ostavivši svoje političke simpatije kući, donose u Crkvu samo veru i rade s nama samo u ime vere; ili, ako ne mogu da prelome sebe odjednom, u krajnjoj meri, ne smetaju nam, uklonivši se privremeno od rada. Mi smo uvereni da će oni opet i veoma brzo vratiti se radu s nama, kada se ubede da se izmenio samo odnos prema vlasti, a vera i pravoslavno-hrišćanski život ostaju čvrsti“. Obavezuju se na pismenu lojalnost vlastima i članovi Zagranične Crkve, u protivnom biće isključeni iz klira Moskovske Patrijaršije: „…Da bi stali tome na kraj, zahtevamo od zagraničnog sveštenstva da daju pismenu obavezu na punu lojalnost Sovjetskoj Vladi u svoj svojoj društevnoj delatnosti. Oni koji takvu obavezu ne daju ili je naruše biće isključeni iz klira, podređenog Moskovskoj Patrijaršiji“ (Deklaraciя Mitropolita Sergiя 1927 g.).
Isti stav je potvrđen potonjim njegovim intervujom iz 1930. g., zatim knjigom Istina o religiji u Rusiji iz 1942. g., i zapečaćen formiranjem sovjetske, Staljinove Patrijaršije 1943. g., sa Sergijom kao Patrijarhom. Suština ove jeresi je u bogoostupništvu, odbacivanju vere u Hrista i njeno prenošenje na veru u državu i partiju, izdaji Hrista, Crkve i pravoslavne vere, posvetovnjačenju Crkve, njeno pretvaranje u svet, putem poklonjenja, služenja i poslušnosti Crkve državi, vladajućoj ideologiji i vlastima.
Reakcija na Deklaraciju je bila dvojaka. U zemlji je ona bila povod da oko 80 od 150 episkopa u progonu i zatočenju, sa mnoštvo sveštenika, sveštenomonaha i parohija prekinu opštenje sa Mitr. Sergijem, pozivajući se na 15. pravilo Dvokratnog Carigradskog sabora, i dobivši naziv „nepominjući“. Svi oni odreda su pogubljeni kao „kontrarevolucionisti“, a 2000. g. su kaononizovani kao sveštenomučenici i mučenici, čime je data i saborska potvrda ispravnosti postupka pri ograđivanju od jeresi i jeretika. U inostranstvu je ona poslužila kao razlog da Mitr. Antonije Hrapovicki sa Sinodom RZPC objavi da je Moskovski Sinod lišio sebe svakog autoriteta, i da ne može biti priznat od strane istog. U istoj Poslanici Moskovski Sinod je poistovećen sa drevnim odstupnicima libelaticima: „Šta više, organizaciju Moskovskog Sinoda treba priznati upravo za takve odstupnike od vere kao drevni libellatici, tj. hrišćani, koji, iako su otkazali da otvoreno pohule na Hrista i prinesu žrtvu idolima, ali su dobijanjem od idolskih žrečeva lažne potvrde, potvrđivali da su oni bili u saglasnosti sa pripadnicima paganstva…“ (Sergianstvo kak эkklessiologičeskaя eresь). Deklaraciju Mitr. Sergija je osudio Sabor RPZC 1933. i 1953. g.
Najpre treba objasniti da je suština jeresi sergijanizma u bogoodstupništvu. Ovako je ovu jeres određivao Sv. Novomučenik Mihail Novoselov, koji je, treba i to naglasiti, zajedno sa mnogim episkopima i vernicima pribegao primeni 15. pravila, i prekratio opštenje sa Mitr. Sergijem: „Vi govorite usput, da mitr. Sergij nije jeretik, pa zato ne treba od njega odlaziti na osnovu 15. Pravila Dvokratnog Sabora. A mi tvrdimo, naprotiv, da je njegov greh gori od svake anatemisane jeresi. U suštini, Sv. Vasilije Veliki, u svom poznatom 1. pravilu govori da su ‘jereticima nazivali oni (drevni oci) one koji su se potpuno odvojili, i u samoj veri otuđili’. Takvo i jeste sergijanstvo: u njemu vidimo čitave sve dogmate, i spolja – to je crkva, ali unutra to je legalizvana organizacija tajanstveno pusta. A pošto pod verom treba razumeti ne samo slovesno ispovedanje, već i saglasnost dogmatima vere svega što se obuhvata Imenom Crkve i istinitom crkvenošću, onda, kada mesto toga srećeš samo pusto označavanje, bez stvarnog sadržaja, tada se dotle pokazano živo telo iznenada rasipa kao grobni prah… Zaista, Vladiko, zato se za mnoge sergijanstvo i izvlači od osude za jeretičnost, zato što traže neke jeresi, a ovde je sama duša svih jeresi: odvajanje od istinite Crkve i otuđivanje od izvorne vere u njenu tajanstvenu prirodu, ovde je greh protiv mističkog tela Crkve, ovde njena zamena senkom i golom shemom, kostnim skeletom discipline. Ovde je jeres kao takva Jeres s velikim slovom, pošto svaka jeres iskrivljava učenje Crkve, a ovde je pred nama iskrivljavanje same Crkve sa svim njenim učenjem… I tako, nigde, ni u jednoj oblasti sergijanstva ne oseća se prisustvo istinitog i životvornog Duha, nema izvorne veze s lozom Tela Hristovog, nema mesta za ispovedanje tajne Bogoovaploćenja, ne samo ustima, već i samim delom. Uliznički duh sergijanstva ne ispoveda Hrista došlog u telu, zato ne treba verovati i sergijanskim ustima. Zato i samo sergijanstvao je samo jedna ovaploćena laž i duhovna praznina i nemoć. To je Laž sa velikim slovom, ta Laž jednima je sablazan, drugima, to je uistinu ‘crkva lukavstvujućih’. To još nije antihrist, ali je to već Anticrkva“ (Apologiя otošedših ot Mitropolita Sergiя (Stragorodskogo)).
Slično svedoči i Sv. Svšmuč. Josif Petrogradski: „Sergijevi zaštitnici kažu da kanoni dozvoljavaju odvajanje od episkopa samo zbog jeresi koja je osuđena na saboru. Protiv ovoga može da se prigovori, da se dela mitropolita Sergija mogu podvesti pod tu kategoriju, ako se ima u vidu njegovo tako javno narušavanje slobode i dostojanstva Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Povrh toga, i sami kanoni mnogo toga ne mogu da predvide, a može li biti spora da je gore i štetnije od svake jeresi kada neko zariva nož u samo srce Crkve – u njenu slobodu i dostojanstvo. Šta je štetnije: jeretik ili ubica?“ (O sergianstve).
Zbog uvođenja pominjanja bezbožničke vlasti na Sv. Liturgiji od strane Mitr. Sergija, Sv. Svšmuč. Ep. Pavle je pisao: „Ja, grešni, smatram da takve crkvene poslenike treba nazvati ne samo jereticima i raskolnicima, već i bogoodstupnicima. Jer mitr. Sergij uvodi u crkveno bogosluženje nečuvenu u istoriji Crkve jeres modernizovanog bogoodstupnišva, čijom prirodnom posledicom su se javili smutnja i raskol… I tako, mitr. Sergij je pogazio ne spoljnu stranu, već samu unutrašnju suštinu crkvenog pravoslavlja. Zato što se ‘osana’ Hristu i Antihristu, koje se poje sada u hrišćanskim hramovima, tiče same suštine hrišćanske vere i predstavlja javnu apostasiju – otpadanje od vere, bogoodstupništvo“ (O sergianstve).
Dogmat sergijanstva je misao „da je svaka vlast od Boga“ (v. Rim. 13, 1-7). Međutim, postoje vlasti koje su po Božijoj volji (monarhija) i postoje vlasti koje su po dopuštenju Božijem (republika, komunizam, demokratija). Komunizam je po svojoj bogoboračkoj i antihrišćanskoj suštini, tvorevina satane, i svakako ne može biti po Božijoj volji, već po Njegovom dopuštenju. Zato služenje komunističkim vlastima, pa čak u izvesnom vidu i sjedinjenje s njima od strane sergijanaca, jeste otvoreno bogoodstupništvo, bogoborstvo i satanolatrija. „I svako priznanje đavolizma vlašću od Boga, javlja se suštinski, priznavanje đavola svojim bogom. Tim više molitva za đavolsku vlast, uvedena 1927. g. u svim hramovima tzv. „Moskovske patrijaršije“, jeste odrečenje od Boga, i poklonjenje satani“ («Bolьševizm od Boga» – o dogmate sergianstva). Ovako pogrešno tumačenje reči Svetoga Pisma osudio je ASabor RZPC svojom Poslanicom iz 1933. g.: „Čini se da je rečeno dovoljno, da bi se pokazalo da ruski narod nikako ne može biti obavezan da se povinuje po savesti Sovjetskoj vlasti, koja je izopačila i sami ideal državnosti i u potpunosti prožeta duhom bogoborstva“ (Okružnoe poslanie Sobora RPCZ 8/21 iюlя 1933 g). Sv. Justin Popović tvrdi: „Vlast je u načelu, u principu od Boga. Ali kad se vlast odmetne od Boga i istupi protiv Boga, onda se ona pretvara u nasilje, i time prestaje biti od Boga i postaje od đavola. Tako, mi hrišćani znamo i tajnu vlasti i tajnu nasilja: vlast je blagoslovena Bogom, nasilje je prokleto Bogom“ (Memorandum Oca Justina).
Osim uopštene osude jeresi sergijanizma kao svejeres odstupništva i otpadanja, ona je osuđena i kao eklisiološka jeres. Sv. Svšmuč. Nikolaj, Arhiep. Vladimirski, osuđuje sergijanizam kao jeres koja narušava 9. čl. Simvola vere: „Protiv apostolstva Crkve on je sagrešio uvođenjem u Crkvu svetskih načala i zemaljskih principa, protiv svetosti huljenjem ispovedničkog podviga, protiv sabornosti jednoličnim upravljanjem Crkve“ (O sergianstve).
Sv. Svšmuč. Dimitrije, Arhiep. Gdovski, objašnjava suštinu eklisiološke jeresi sergijanstva sledećim rečima: „Mitropolit Sergij… je sagrešio ne samo protiv kanonskog ustrojstva Crkve, već i dogmatski protiv njenih lica, pohulivši svetost podviga njenih ispovednika podozrenjem u nečistote njihovih hrišćanskih ubeđenja, pomešanih tobože s politikom, sabornost – svojim i sinodskim nasilnim delovanjima, apostolstvo – potčinjavanjem Crkve svetskim poretcima“ (O sergianstve).
Sergijanstvo je „jeres, pre svega, eklisiološka, jer uništava samu veru u Crkvu, pošto lažno i nepobožno uči da ne spasava Crkvu Hristos istinom i blagodaću, već ljudi putem laži i kompromisa s đavolom“ (O sergianstve).
Sv. Svšmuč. Ep. Damaskin (Cedrik) optužuje Mitr. Sergija za samočino, nesaborno postupanje i za netvorenje Hristove Jevanđelske zapovesti o ispovedanju, kao i za potiranje unutrašnje slobode Crkve: „Žalostno je misliti o tome što Vam je Vaša mudrost dopustila da toliko precenite sebe i svoja ovlašćenja, da ste odlučili da delujete protivno takvom osnovnom jerarhičnom principu Crkve, koji je izražen u 34. pravilu Svetih Apostola. Ali, još veći Vaš greh je protiv unutrašnje crkvene istine, protiv Jevanđelskog zaveta – neustrašivo ispovedati Istinu, protiv Vašeg duga, kao predstojatelja Crkve – da budno stojite na njenoj straži. Vi ste se otkazali od jedne od glavnih suština Crkve – njene slobode, odrekli ste se njenog dostojanstva. I sve to zbog jadnih ljudskih shvatanja, zbog varljivih povlastica neprijatelja Crkve i to samo za sledbenike od Vas nametnute, po suštini, sumnjive ‘deklaracije’… Vaš greh je još i unutrašnja laž same deklaracije, zasnovane na strahu. Jer samo takvim tumačenjem postaje shvatljiv 8. stih 21. glave Otkrivenja, gde se ‘plašljivi’ stavljaju pored nevernika, ubica i bludnika“ (Pisьmo Episkopa Damaskina (Cedrika) Mitropolitu Sergiю (Stragorodskomu)).
Sv. Svšmuč. Pavle (Kratirov) tvrdi da je Mit. Sergij pretvorio Crkvu u apokaliptičnu crvenu bludnicu: „Evo zašto sam se ja odrekao sergijanske crkve. Crkveno telo s spoljne strane je celo i sve je u poretku, ali putem bogoostupništva glava je već odrubljena. I ma koliko mitr. Sergij vikao o vernosti Pravoslavlju, najvažnijeg već nema. Dobila se ne Crkva, već crkvena partijska organizacija, orijentacija, ne crkvena lađa, već sergijanski brod – ‘dušegubka’. Apostol Jakov je rekao: ‘Jer koji sav zakon održi a sagreši u jednome, kriv je za sve‘ (Jk. 2, 10). Pošto je sergijanska crkva obukla na sebe crvenu haljinu bludnice, onda je time postala kriva i prestupna u svemu“ (Pismo episkopa “otošedšego” k episkopu “neotošedšemu”).
„Iz ovog razloga jerarsi-ispovednici svih pravoslavnih su pozivali: ‘Treba se odvojiti od mitr. Sergija upravo zato što je on jeretik. Jeretiku ne treba ukazivati poslušnost’. ‘U delovanjima mitr. Sergija uočava se naličje jeresi i čak gore od nje, što daje pravo na odlazak ‘pre sabornog rešenja’ čak i od Patrijarha“ (O sergianstve).
Prema Sv. Svšmuč. Arhiep. Serafimu (Samojloviču), Mitr. Sergej je načinio trostruki prestup: napravio raskol, objavio jeres i završio otstupništvom: „Lično smatram, da je m. Sergij uzurpacijom vlasti načinio raskol, pao u jeres i odstupio od ispovedništva pravoslavlja… Svojim delovanjem m. Sergij je iskrivio učenje o spasenju po Crkvi, nalazeći spasenje samo u vidljivoj organizaciji Crkve, i tako odbacujući unutrašnju silu Blagodati Božije, sa kojom Crkva može postojati i u pustinji. Odstupništvo ističe iz jeretičkog učenja m. Sergija o spasenju i o Crkvi, kao zemaljskoj ustanovi, pri čijem postojanju je moguće ići na sve ustupke, čime se iskrivljuje sami Hristov poziv na ispovedništvo, kao što je Gospod Hristos osudio Petra, rekavši: ‘idi od mene satano…’ Odrekavši se od Hristovog poziva na ispovedništvo, m. Sergij je uzneo hulu na Crkvu, i preko nje, na ispovednike, a pri rasipanju Crkve i hulu na Duha Svetoga (Mt. 12, 30-32) (Deяniя sobraniя ssыlьnыh arhiereev sastavlennыe Arhiepiskopom Serafimom (Samoйlovičem)).
Arhiep. Vitalij (Maksimenko) (RPZC) je ovako objašnjavao dogmatsku srž sergijanske jeresi: „Patrijaršija je uništila dogmat, koji je predstavljao suštinu Hristove Crkve, i odbacila njenu suštinsku misiju – služiti obnovljenju čoveka, zamenivši je služenjem bezbožnim ciljevima komunizma, što je neprirodno za Crkvu. Ovo otpadanje je gorčije nego sva prethodna arijanstva, nestorijanstva, ikonoborstva itd. I to nije lični greh tog ili drugog jerarha, već koreniti greh Moskovske patrijaršije, potvrđen, objavljen i učvršćen zakletvom pred čitavim svetom. Može se reći da je to dogmatizovana apostasija…“ (Sergianstvo kak эkklessiologičeskaя eresь). V. Mos dodatano pojašnjava: „Ovo pokazuje da je kod datog crkvenog predstojatelja u suštini oslabljena ne samo savest, već i crkveno saznanje. Jer za opravdavanje svoje sopstvene nemoći on je stvorio lažni i jeretički oblik Crkve i njenog odnosa prema svetu, čineći je crkvom u ovome svetu i ovoga sveta, ne svetom, već svetskom“ (Sergianstvo kak эkklessiologičeskaя eresь). Reč je, dakle, ne o običnoj, već o dogmatizovanoj apostasiji, kao sveobuhvatnoj ozakonjenoj jeresi odstupništva.
I RPZC je na svom Drugom Svegraničnom Saboru 1938. g. povezala apostasiju sergijanizma sa apostasijom poslednjih vremena: „Pošto je epoha u kojoj živimo bez sumnje epoha apostasije, samo po sebi je jasno da za istinsku Crkvu Hristovu period života u pustinji, o kome govori dvanaesta glava Otkrivenja Sv. Jovana, nije samo epizoda, kako neki možda veruju, povezana isključivo sa poslednjim periodom istorije čovečanstva. Istorija nam pokazuje da se Pravoslavna Crkva ne jednom udaljavala u pustinju, odakle ju je volja Božija prizivala natrag na istorijsku scenu, gde je iznova preuzimala svoju ulogu u pogodnijim okolnostima. Na kraju istorije Crkva Božija će otići u pustinju poslednji put, kako bi dočekala Onoga Koji dolazi da sudi živima i mrtvima. Tako treba shvatiti dvanaestu glavu Otkrivenja, ne samo u eshatološkom, nego i u istorijskom i pedagoškom smislu takođe: ona nam pokazuje opšte i tipične forme crkvenog života. Ako je Crkvi Božijoj određeno da živi u pustinji, po Promislu Svemogućeg Tvorca, presudom istorije i po zakonima proleterske države, onda iz toga očigledno sledi da ona treba da odustane od svih pokušaja da dobije legalizaciju, jer svaki pokušaj da se dobije legalizacija u vreme apostasije neizbežno Crkvu pretvara u veliku vavilonsku bludnicu bezbožnog ateizma. Najbliža budućnost će potvrditi naše mišljenje i pokazaće da nastupa vreme kada dobro Crkve zahteva odricanje od svake legalizacije, čak i parohija. Mi treba da sledimo primer Crkve iz perioda pre Nikejskog Sabora, kada su hrišćanske opštine bile objedinjene ne na osnovu administrativnih institucija države, nego samo Duhom Svetim“ (Letopis velike bitke, 210).
Dakle, možemo zaključiti da je sergijanizam eklisiološka jeres i jeres apostasije, odstupništva i sekularizacije. O. Serafim Rouz kaže: „Sergijanstvo je izdaja Hrista na osnovu prihvatanja duha vremena i ovoga sveta. Sergijanstvo je bilo neizbežna posledica crkvene politike koja se upravljala zemaljskom logikom, a ne razumom Hristovim“ (Šta je sergijanstvo?). U tome je ona po duhu i posledicama sestra bliznakinja jeresi ekumenizma. Treba najpre primetiti da su se one u Pravoslavnoj Crkvi pojavile u približno u isto vreme, a sjedinjuje ih i isti duh sekularizacije, duh lojalnosti, kompromiserstva i servilnosti prema svetovnim vlastima: sergijanizma prema unutrašnjim državnim, a ekumenizma spoljnim svetskim vlastima i vladarima; sergijanstvo je unutrašnja, a ekumenizam spoljašnja pokorenost. Zajednički im je, pak, cilj pripremanje Crkve kroz apostasiju za prihvatanje antihrista kao boga i svetskog vladara. Otuda redovna pojava da su ekumenisti istovremeno i sergijanci, i obratno. Patrijarsi Vartolomej, Kirilo i Irinej su tipični primeri koji potvrđuju ovo pravilo. Oni spremaju anticrkvu za antihrista. Lažni patrijarsi pripremaju lažnu crkvu koja će prihvatiti lažnog hrista. „Uzdižući sergijanstvo (kompromis s bogoborstvom) u normu crkvenog života, njegovi zaštitnici, svesno ili nesvesno, već pripremaju svoju pastvu ka priznavanju vlasti antihrista i prihvatanju ‘žiga na njihovu desnu ruku’ (Otkr. 13, 16)“ (Počemu neobhodimo pokaяnie v grehe sergianstva). I Ruska i Srbska Crkva su porobljene jeresima sergijanizma i ekumenizma, spremajući se tako da dočekaju svog, ne nebeskog, već ženika iz pakla. U vezi ovoga, mogu reći da se u potpunosti slažem sa eshatološko-apokaliptičkim tumačenjem stanja u vreme Mitr. Sergija od strane Sv. Svšmuč. Pavla (Kratirova), uz napomenu da se stanje u Ruskoj, ali i u svim ostalim Pomesnim Crkvama, promenilo na gore: „Zagonetna do vremena, prikrivena slova starozavetne i novozavetne apokalipse zadivljujuće jasno se na naše oči konkretizuju, i ja, grešni, uzimam na sebe smelost da, na osnovu svetootačkih tumačenja odgovarajućih mesta iz Reči Božije, kategorički tvrdim da je Pravoslavna Crkva na teritoriji SSSR-a stupila u epohu ‘odstupništva’, – apostasije, (v. grč. I apostasia – 2. Sol. 2, 3), u sveru uticaja podstičućeg ka svesvetskoj delatnosti, ka kraju gvozdeno-glinenog perioda poslednjeg ljudskog carstva (Dan. 2, 40-43), apokaliptičke bludnice (Otkr. 17). ‘Apostasija’ kod Ap. Pavla (2. Sol. 2, 3) odgovara apokaliptičkoj bludnici kod Sv. Ap. Jovana Bogoslova (Otkr. 17)“ (Pismo episkopa “otošedšego” k episkopu “neotošedšemu”).
RPC suštinski nikada nije osudila Mitr. Sergija i njegovu Deklaraciju. Patr. Aleksej 2. je pokazao dvojedušnost po ovom pitanju, dajući izjave koje su zavisile od duvanja političkih vetrova. Najpre je 1991. g., sa padom SSSR-a, odbacio Deklaraciju: „Ova godina donela nam je slobodu od državnog nadzora. Sada imamo moralno pravo da kažemo kako Deklaracija mitropolita Sergija pripada prošlosti, i da se više ne rukovodimo njome… Mitropolit je sarađivao sa zločinačkim uzurpatorima. To je bila njegova tragedija… Danas možemo da kažemo kako je njegovom Deklaracijom širena neistina da je njen cilj ‘dovođenje Crkve u pravilan odnos sa sovjetskom vladom’. No, taj odnos – a u Deklaraciji on je jasno definisan kao potčinjavanje Crkve interesima vladajuće politike – upravo i jeste ono što je neprihvatljivo sa stanovišta Crkve… Stoga od ljudi kojima su ti kompromisi, ćutanje, iznuđena pasivnost ili izražavanje lojalnosti, koje je crkveno rukovodstvo sebi u to doba dopustilo, prouzrokovali patnju – od tih dakle ljudi, ne samo pred Bogom nego i pred njima, ja tražim oproštaj, razumevanje i molitve“ (Letopis velike bitke, 507-508). Međutim, deset godina kasnije, Patrijarh zaboravlja na pređašnje svoje pokajanje, i staje u odbranu Deklaracije: „To je bio mudar korak kojim je mitropolit Sergije pokušao da sačuva Crkvu i klir. Izjavljujući da članovi Crkve žele sebe da vide kao deo domovine i da dele njene radosti i tuge, on je pokušao da pokaže onima koji su progonili i uništavali Crkvu, da mi, deca Crkve, želimo da budemo lojalni građani, te da stoga pripadnost Crkvi neće ljude stavljati van zakona. Dakle, u pitanju je preterana optužba“ (Letopis velike bitke, 509). Šta više, RPC je došla u paradoksalnu situaciju, da je kanonizovala mnogo Sveštenomučenika i Mučenika, koji su odbacili Sergija i Deklaraciju, i bili odlučeni iz Crkve s njegove strane, a zadržala suštinu Deklaracije i samu jeres. Da duh sergijanske jeresi, zajedno sa jeresi ekumenizma, i dalje obitava u Ruskoj Crkvi, pokazuje činjenica da je Patr. Kirilo osveštao spomenik Patr. Sergiju u njegovom rodnom mestu, a od zvaničnika Patrijaršije se čula ideja o njegovoj kanonizaciji za svetitelja («On budet kanonizirovan»). Prilikom pomena povodom 150 godina od rođenja Mitr. Sergija, Patr. Kirilo je govorio o njegovoj mudrosti, nazvavši ga čak „Patrijarhom-ispovednikom“: „Nisu svi mogli u to vreme shvatiti mudrost njegovih postupaka. Mnogi su ga s lakoćom osuđivali, drugi ga herojski štitili, i sam mitropolit Sergij, budući Patrijarh, u punoj meri je znao ranjivost svog položaja i opasnost za svoj lični autoritet svega toga što je on učinio u ime spasenja Crkve. Upravo u tom je podvig njegovog života… I u dan, kada praznujemo 150-godišnjicu dana njegovog rođenja, dajte da na poseban način uznesemo molitve za ovog velikog čoveka, Patrijarha-ispovednika, od čijeg delovanja je u mnogome zavisila u to vreme sama sudbina Crkve“ («On ne dopustil isčeznoveniя našeй Cerkvi»). „Sovjetska vlast ostvaruje u svetu antihristova načala, a Moskovska Patrijaršija se obavezala prilagođavati svoju ideologiju i spoljašnu delatnost toj antihristovoj ideologiji. Ona svoju izdaju Pravoslavnog hrišćanstva samo prikriva spoljašnošću blagoljepnog bogosluženja“ (Sovremennoe Sergianstvo).
Konstantin Preobraženski, bivši potpukovnik KGB-a, tvrdi: „Sarađivali su sa KGB-om apsolutno svi episkopi i ogromna većina sveštenstva… Dokument o budućem episkopu je pripremala Peta uprava, koja je predstavljala opšti nadzor nad Crkvom, i špijunaža, ukoliko bi on makar jednom bio preko granice. Svaki od dokumenata se završavao jednom frazom: ‘Sarađuje od te-i-te godine’. Upravo je ona i bila za CK KPSS najvažnija! Ova fraza je svedočila o tome, da je budući episkop ne samo lojalan sovjetskoj vlasti, već i visi kod nje na kukici: za svakog agenta obavezno se imaju kompromitujući materijali“ (KGB v ruskoй эmigracii, 35). O. G. Jakunjin je tvrdio: „Svaki monah, koji je hteo da postane episkop, bio je dužan na početku da potpiše saradnju s KGB-om i da izabere sebi saradničko ime. Samo posle toga on je mogao postati episkop!“ (isto, 73). Konspirativno saradničko ime Patrijarha Alekseja 2. bilo je Drozdov, a sadašnjeg Kirila je još uvek Mihailov.
Objavljen je dokument iz vremena Patr. Pimena, pod nazivom „Izveštaj V. Furova“, zamenika predsednika Saveta za religijske poslove, upućenog članovima CK KP SSSR-a, u kome se govori o potpunoj kontroli države nad Crkvom. Tako se o ASinodu, čiji su članovi, pored ostalih, bili: osim Patrijarha, Mitr. Lenjingradski Nikodim, Kijevski Filaret, Kruticki Serafim, Talinski Aleksij (budući patrijarh), Tulski Juvenalij, piše: „Sinod se nalazi pod kontrolom Saveta. Pitanje izbora i postavljanja njegovih stalnih članova bio je i ostaje potpuno u rukama Saveta, kandidature promenljivih članova takođe se ranije usaglašava sa odgovornim saradnicima Saveta. Sva pitanja, koja treba da se razmatraju na Sinodu, Sinoda prethodno se pretresaju od patrijarha Pimena, stalnih članova i rukovodstva Saveta i njegovih odeljenja, usaglašavaju se i konačne ‘Odluke Sveštenog Sinoda‘“ (Otčetь V. Furova, 4)
„Sada je poznato da je (Patrijarh) Aleksije bio regrutovan od strane estonskog KGB-a 28. februara 1958.; a 1974. Furov izveštava Centralni komitet SSSR-a da je Aleksije (zajedno sa svojim prethodnikom patrijarhom Pimenom) stavljen u onu kategoriju episkopa koji ‘i na rečima i na delima potvrđuju ne samo lojalnost, nego i patriotizam prema socijalističkom društvu; strogo se drže zakona u obavljanju kulta, a i parohijske sveštenike i vernike obrazuju u istom duhu; realistički shvataju da naša država nije zainteresovana za naglašavanje uloge religije i crkve u društvu; svesni toga oni ne pokazuju nikakve posebne aktivnosti u širenju uticaja pravoslavlja među stanovništvom’“ (Letopis velike bitke, 531).
U organizaciji Sinodske bogoslovske komisije i Odeljenja spoljnjih crkvenih poslova MP održan je 2002. seminar pod nazivom „Odnosi Ruske Pravoslavne Crkve i vlasti 20-30-ih godina“, na kome su doneti zaključci opravdavanja postupaka Mitr. Sergija, šta više nazvan je ispovednikom: „Pažnjiva analiza javnih istupanja mitropolita Sergija, kao i dostupnih materijala, koji prikazuju njegove odnose s predstavnicima vlasti, pokazuje da se Zamenik Patrijaraškog Mestobljustitelja u svojim naporima za normalizaciju crkvenog života brinuo za dobro Crkve i činio je sve moguće u konkretnim istorijskim uslovima, kako bi došao do saglasnosti o legalizaciji Više Crkvene uprave, ne menjajući dogmatske i kanonske principe. Bio je krajnje strog pri izboru izraza i u periodu zatvora on se ponašao kao ispovednik, štiteći crkvene interese. Usmerenost ka normalizaciji odnosa sa vlastima ne može se tumačiti kao izdaja crkvenih interesa…“ («Otnošeniя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi i vlasteй v Rossii v 20-e — 30-e godы»).
Prema K. Preobraženskom, i pristanak RPZC da se 2007. sjedini sa MP je delo ruske tajne službe i njenih saradnika u redovima prvih.
Nemamo razloga da verujemo da je u našoj Pomesnoj Crkvi stanje drugačije. Možemo samo da se nadamo da je stanje nešto blaže, makar zbog činjenice da su komunisti u Rusiji došli na vlast 28 godina pre nego u Jugoslaviji. Prep. Justin je pisao da je „diktatura bezbožništva“ birala dva patrijarha. Mislio je na Vikentija i Germana. Mala je verovatnoća da to nije učinila i kada su u pitanju Pavle i sadašnji Irinej. Za ovoga poslednjeg je, po sopstvenim rečima dobro informisani, P. Milatović Ostroški, još pre njegovog izbora pisao: „Obavezno treba proveriti sve koverte prilikom izvlačenja žreba. Da slučajno ne piše u prvoj koverti: Pukovnik; u drugoj – Pukovnik i u trećoj – Pukovnik“ (Otvoreno pismo Patrijarhu Irineju). I B. Jovanović, bivši jerođakon Serafim, tvrdi da je Irineja Gavrilovića za patrijarha postavio B. Tadić. „On je, naime, rekao da je režim u Srbiji, bio on Miloševićev ili Tadićev, birao poslednje patrijarhe SPC, i da su sve tri koverte prilikom izbora patrijaraha sadržavala isto ime. Po njemu, UDBA je imala ogroman uticaj i mešala se u sve poslove Crkve“; „Novinar: -Da li se patrijarh Srpske pravoslavne crkve bira u kabinetu Borisa Tadića ili u Patrijaršiji? Bojan J.: -Uvek se bira u nekom kabinetu. Nikad se ne bira u Patrijaršiji“ (O kontraverzama monaha Serafima: Tadićeva vlast je postavila Irineja).
Početke saradnje Patr. Irineja sa vlastima treba tražiti još u doba kada je on napustio monaštvo i zaposlio se u preduzeću u Beogradu. Evo šta o tome piše anonimni sveštenik iz Eparhije niške: „Inače, vladika Irinej je u Eparhiji niškoj poznat pod imenom ‘crveni vladika’ zbog šurovanja i kolaboriranja sa komunistima, s jedne strane, a s druge, jer je i sam bio član KPJ dok je radio u eksport-import preduzeću u Beogradu. Razume se, pošto je bio kaluđer, da bi radio u ovom preduzeću morao je da se raščini, ali to mu ništa nije smetalo, ako i svakom beskrupuloznom čoveku, da se, kad mu se ukazala prilika, ponovo vrati u kaluđere da bi bio i vladika“ (Patrijarh srpski Irinej: lovac na žene i novac). Na Jutjubu sam pronašao zanimljiv komentar, koji se odnosi na Patr. Irineja: „Ovaj (prvi) Irinej je luđi no kada je bio jedan od direktora Eksport-importa…. znam ga lično iz tog doba, a bolje da ga i ne znam!“ (Tri Irineja teško Srbima).
Ovde je mesto da se setimo 30. pravila Svetih Apostola, koji govori o tome da je nevažeći izbor episkopa, sveštenika ili đakona pomoću svetovnih vlasti: „Ako se neki episkop posluži svetovnim vlastima da bi pomoću njih dobio episkopiju (crkvu), takav neka se svrgne a potom neka se i odluči. Isto učiniti i sa onima koji su sa njime u toj zajednici“. Isto ponavlja i 3. pravilo Sedmog Vaseljenskog Sabora. Gospod, očigledno, zbog naših grehova popušta ovakva zlodela, ali će zato on nepravdu kršenja navedenih kanona i širenja jeresi, ako se njihovi prekršioci blagovremeno ne pokaju, ispraviti ili na budućem Vaseljenskom Saboru ili na konačnom Strašnom sudu.
U mojoj Objavi prekida pominjanja i opštenja sa Ep. Milutinom i Patr. Irnijom, ovoga drugog sam optužio za jeres sergijanizma, navodeći tri dela: a) nesprečavanje skrnavljenja njegovog episkopskog središta „paradama srama“, b) neprećenje sadašnjim vlastodržicima da će, ukoliko izdaju Kosovo, baciti anatemu na njih i v) nepropovedanje monarhije, kao od Boga blagoslovenog državnog uređenja.
Ovom prilikom ću optužbu proširiti i preurediti. Dakle, svedočanstva jeresi sergijanizma Patr. Irineja su: a) nekanonsko uklanjanje, proterivanje i raščinjenje Ep. Raško-prizrenog Artemija po narudžbini ili, tačnije, naređenju zapadnih moćnika; b) davanje saglasnosti za potapanje Valjevske Gračanice; v) nesprečavanje skrnavljenja njegovog episkopskog središta „paradama srama“; g) kolaboracija izdaji Kosova putem hvaljenja Pred. A. Vučića da „lavovski brani“, a on zapravo izdaje Kosovo; d) s prethodnim povezano pozivanje Srba na Kosovu i Metohije da izađu na okupatorske izbore u novembru 2013. g.; đ) nepropovedanje monarhije, kao od Boga blagoslovenog državnog uređenja; e) netraženje od državnih organa da iz svojih arhiva daju obaveštenje gde je ubijen i sahranjen general Dragoljub Mihajlović; s ovim je povezano i odsustvo bilo kakvog podsticaja za njegovu kanonizaciju kao svetog ratnika, ispovednika i mučenika; ž) neosuđivanje Zakona o obaveznom vakcinisanju dece, koja narušavaju prava pravoslavnih roditelja da iz verskih razloga odbijaju isto, niti stajanje u zaštitu onih kojima se deca zbog toga oduzimaju; z) propovedanje i zagovaranje doniranja i zaveštavanja telesnih organa, i i) dodeljivanje crkvenih odlikovanja predstavnicima vlasti i drugim licima, koji su materijalno pomagali Crkvu, a suštinski su bogo- i crkvo-borci.
a) Nekanonsko uklanjanje, proterivanje i raščinjenje Ep. Raško-prizrenog Artemija po narudžbini ili, tačnije, naređenju zapadnih moćnika.
Kao prvi dokaz patrijarhovog sprovođenja jeresi sergijanizma navešćemo njegov rad na nekanonskom uklanjanju i izguravanju iz Crkve Ep. Artemija, pod direktnim naređenjem stranih i domaćih vlasti. Sukob između vl. Artemija i ASinoda je nastao odmah posle završetka rata sa NATO alijansom, naročito u vezi pitanja obnove porušenih crkava i manastira na KiM. Prema Vikiliks depešama ambasador SAD se uporno, još od 2006. g., žalio na nesaradnju vl. Artemija. Sukob je kulminirao 2009. g., kada je vl. Artemije uskratio blagoslov Dž. Bajdenu za posetu Man. Dečani.
Nastavak događaja, u kojima se vidi sergijanska uloga Patr. Irineja, presedavajućeg prilikom potonjeg donošenja sedam nekanonskih odluka protiv vl. Artemija, opisao sam u svojoj knjizi: „Kao što će sam vl. Artemije kasnije tvrditi, oficir KFOR-a je još u januaru 2010. tvrdio da će biti promena u upravi Eparhije: ‘Suštinski, razlog je bio moj stav po pitanju Kosova i Metohije, sudeći prema najavama jednog oficira KFOR-a koji je u januaru ove godine na sastanku u Peći rekao da će biti promene na čelu Eparhije. Kako je on to mogao tada znati? Dakle, za nastojanje Amerike, EU pa i vlasti iz Beograda da se radi na osamostaljenju Kosova, moje prisustvo tamo je bilo vrsta prepreke i smetnje. Trebalo je ukloniti i dovesti čoveka sa kojim se, kako oni kažu, može razgovarati. Drugim rečima, čoveka koji će izvršavati njihove želje i naredbe‘. Pada u oči, takođe, činjenica da je postupak protiv vl. Artemija pokrenut samo osam dana nakon njegovog učešća na Saboru Srba u K. Mitrovici, na kome je odbijen plan Pitera Fejta i Hašima Tačija o ‘integraciji severnog dela Kosova i Metohije’. Odbijanjem Fejtove inicijative vladika se našao na suprotnoj strani od Atlantskog saveza, budući da je generalni sekretar NATO Anders Fog Rasmunsen dao podršku Piteru Fertu. Tako su satrapi načelne demokratije i prvoborci protiv mira u svetu direktno odgovorni za mešanje u poredak Srpske crkve’. Isto tako, zanimljivo je da su samo dan nakon pokretanja postupka protiv vl. Artemija, 12. 02. 2010. u ambasadi SAD bili patr. Irinej i mitr. Amfilohije. Ambasador se interesovao o rezultatima istrage, da bi nakon patrijarhovog uveravanja ‘da je rešenje moguće naći ‘unutar Crkve’ i da ‘odluka neće biti katastrofalna’, usledio njegov optimistički zaključak: ‘Iako su neke od njegovih ranijih javnih izjava nagoveštavale da on još uvek pokušava da pronađe svoj put usred velike odgovornosti rukovođenja Srpskom Pravoslavnom Crkvom, njegova spremnost da se bavi kontraverznim pitanjima, kao pomirenje sa Vatikanom i sankcionisanje episkopa Artemija, daje povoljne signale za budućnost‘. Najverovatnije je navedeno podstaklo mitr. Serafima Pirejskog da u svom obraćanju vl. Artemiju napiše da je protiv njega pokrenut inkostruisani proces: ‘Svetosavska Srpska Crkva i Srpska Država, budući potčinjene naredbama demonskog Američko-cionističkog faktora, koji ugrožava kolevku Pravoslavnog Srpskog Naroda na Kosovu i Metohiji, i radi na Islamizaciji Evrope kroz slabljenje njenih Hrišćanskih temelja i njene osobenosti, radi postizanja, po njegovom mišljenju, lakšeg prihvatanja od njega očekivanog ‘Mesije slave‘, koji se prepoznaje u licu najsramnijeg Antihrista, i koji ju je predao u okrvavljene ruke Šiptara islamista, koji u 21. veku u Evropi promovišu lažljivu sliku sveta Teokratskog Islama, koji kontradiktorno propoveda da je, sa jedne strane Isus Hristos istinski Mesija i Logos Božiji koji je ovaploćen od Boga i Prisnodjeve Marije, ali koji izopačuje i poništava Njegovo spasiteljsko delo – kroz Krst neizrecivu kenozu i kroz Vaskrsenje slavno savaskrsenje ljudske ličnosti, sa mamcem učešća u Evro-atlantskim integracijama i pod pretnjom ‘kontrolisanih‘ Međunarodnih Sudova‘“ (Prilog izmirenju raskola vl. Artemija, 23-25).
I Milan Ivanović, lider Srpskog nacionalnog veća za severni Kosmet, u oktobru 2010. g. tvrdi da je vl. Artemije uklonjen po nalogu EZ: „Zvanični Beograd i vrh SPC moraju da odrade domaći zadatak dobijen od Evropske unije, a to je da se oslabe srpske institucije na KiM i da se Srbi integrišu u šiptarske institucije. Zato im nikako ne odgovara vladika Artemije jer je on više od 15 godina u veoma teškim vremenima stajao na čelu narodnog fronta za očuvanje srpskog KiM i ostanak Srba na svojim ognjištima“ (Ivanović: SPC radi po diktatu EU).
Uklanjanje vl. Artemija sa Kosova je, dakle, prvi korak u izdaji i prodaji Kosova i Metohije, sinhorizovane od strane Patr. Irineja i državnih vlasti.
b) Davanje saglasnosti za potapanje Valjevske Gračanice.
Patr. Irinej je dao saglasnost za potapanje Valjevske Gračanice, pod izgovorom „potrebe naroda“, nezavisno od toga što je taj isti narod tada protestvovao i do dana današnjeg protestvuje protiv ovog čina. Patrijarh je, između ostalog rekao: „Vrlo je mučno i teško ali dešavalo se to i u prošlosti, biće toga i u budućnosti, tako da je Crkva ipak – imajući u vidu potrebu naroda – dala saglasnost da se to uradi – rekao je patrijarh Irinej“ (Nemojte da žalite, SPC odobrila potapanje valjevske Gračanice!).
Davanje saglasnosti za potapanje Gračanice, pod izgovorom potrebe naroda, podseća po duhu na odgovor koji je Mitr. Sergej 1930. g. dao listu Izvestija na pitanje da li bezbožnici zatvaraju crkve i kako na to reaguje narod: „Da, zaista, neke se crkve zatvaraju. Ali, ovo se zatvaranje dešava, ne po inicijativi vlasti, već po želji naroda, a u nekim slučajevima čak po odlukama samih verujućih. Bezbožnici su u SSSR-u organizovani u posebnu zajednicu, i zato njihove zahteve u oblasti zatvaranja crkava upravni organi ne smatraju obavezujućim za sebe“ (Intervью s glavoй Patriaršeй Pravoslavnoй Cerkvi v SSSR Zamestitelem Patriaršego Mestoblюstitelя mitropolitom Sergiem i ego Sinodom).
Dodajmo još i lično svedočanstvo, koje mi je saopštio Ep. Valjevski Milutin, da mu je Patrijarh u vezi prijema nove Gračanice „mudro“ savetovao: „Ništa nisi potpisivao, ništa nemoj potpisivati“. Drugim rečima, Patrijarh je Ep. Milutinu, po sopstvenom iskustvu, „mudro“ savetovao da se ne meša u svoja posla! Moguće je da će se oni potijevsko-pilatski „provući“ kroz ovaj život. Hristos će ih, međutim, ukoliko se ne pokaju, na Strašnom sudu pitati šta su uradili da zaštite Njegovu Nevestu Gračanicu od silovanja i davljenja!
v) Nesprečavanje skrnavljenja njegovog episkopskog središta „paradama srama“.
Patr. Irinej je 2011. g. reagovao Saopštenjem i osudom „parade ponosa“, nazvavši je „paradom srama“, i na tome se zaustavio (Poruka Njegove Svetosti Patrijarha srpskog G. Irineja). „Naša vera je ispovedna i delatna, po rečima Sv. Ap. Jakova: ‘Tako i vera, ako nema dela, mrtva je sama po sebi. No neko će reći: Ti imaš veru, a ja imam dela. Pokaži mi veru tvoju bez dela tvojih, a ja ću tebi pokazati veru moju iz dela mojih‘ (Jk. 2, 17-18)“ (Objava prekida pominjanja i opštenja).
On je trebalo da podražava primer svojih slavnih prethodnika i da pozove sve vernike SPC da dođu u prestoni grad, i da sa njima i još makar pet episkopa stane ispred učesnika parade i policije, po cenu da ponovo bude krvava litija, kao u vreme Konkordata.
g) Kolaboracija izdaji Kosova putem hvaljenja pred. A. Vučića da „lavovski brani“, a on zapravo izdaje Kosovo.
Kada je početkom 2018. g. Mitr. Amfilohije izrazio strahovanje da politika A. Vučića vodi izdaji Srbije i Kosova, Patr. Irinej je stao u odbranu istog, izjavivši: „Vučić se lavovski bori za Kosovo, hvala Gospodu na njemu“ (Blagoslov i kletva 18. 01. 2018.).
Ove patrijarhove reči podsećaju na reči pohvale koje je Mitr. Sergije izgovarao u slavu velikog vožda Staljina.
U oktobru 2018. g. Patr. Irinej je izjavio da i dalje veruje da predsednik A. Vučić lavovski brani Kosovo: „I dalje mislim da se predsednik Srbije Aleksandar Vučić lavovski bori za Kosovo i Metohiju i to pod neviđeno neravnopravnim uslovima, ali i da vekovni nepromenjeni stav Crkve svoga naroda i ujedno svoje vlastite države doživljava kao pomoć, a ne kao odmaganje i otežavanje ionako preteške situacije, izjavio je srpski patrijarh Irinej“ (Patrijarh Irinej: I dalje mislim da se Vučić lavovski bori za Kosovo i Metohiju).
A u međuvremenu A. Vučić, „lavovski branitelj“ Kosova i Metohije, otvoreno izjavljuje da će priznati Kosovo, uz neophodne ustupke: „Ne možemo priznati Kosovo, a da ništa ne dobijemo od druge strane, moja je dužnost da Srbiji objasnim da kompromis nije poraz“ (Aleksandar Vučić: Ne možemo priznati Kosovo, a da ništa ne dobijemo od druge strane, moja je dužnost da Srbiji objasnim da kompromis nije poraz).
„Patrijarh Srbski G. Irinej nije nijednom upozorio državne vlasti R. Srbije, kao što su to u sličnim prilikama činili, pa i živote davali za pravoslavnu veru, njegovi slavni prethodnici, čiji je on nedostojni naslednik, da će u slučaju izdaje i potpisivanja predaje Kosova i Metohije biti bačena anatema na sve pravoslavne krštene državnike i političare koji je budu potpisali i glasali za nju“ (Objava prekida pominjanja i opštenja).
d) S prethodnim povezano pozivanje Srba na Kosovu i Metohije da izađu na okupatorske izbore u novembru 2013. g.
Kao izraz servilnog, sergijanskog odnosa prema vlastima, opet vezano za KiM, jeste i Patrijarhov poziv Srbima da izađu na izbore za institucije samoproklamovane „države Kosovo“. „Srbi u Kosovskoj Mitrovici treba da izađu na ponovljene izbore u nedelju jer time štite svoje i državne interese i iskazuju volju da se bore za budućnost na Kosovu i Metohiji. Ovakav poziv srpskoj zajednici u južnoj srpskoj pokrajini uputili su ne samo državni vrh, predsednik, premijer i svi ministri u Vladi, patrijarh Irinej, vladika raško-prizrenski Teodosije i ostali crkveni velikodostojnici, već i Rusija i cela međunarodna zajednica“ (Hašim Tači i patrijarh Irinej za izlazak Srba na izbore, režim u Srbiji vrši prisilu). Ovim on pokazuje, makar i posrednu, servilnost zapadnim moćnicima, naredbodavcima domaćim vlastodršcima.
đ) Nepropovedanje monarhije, kao od Boga blagoslovenog državnog uređenja.
„Patrijarh Srbski G. Irinej nije nijednom javno propovedao da je Božiji blagoslov za pravoslavne narode monarhija, niti osudio komunizam i demokratske sisteme kao bogoboračke. Time potvrđuje opšte poznatu činjenicu da je većina episkopa u našoj Pomesnoj Crkvi postavljena od strane režimskih službi, da su ucenjeni i poslušni zbog homoseksualizma, pedofilije, imanja naložnica i dece, zbog srebroljublja i drugih poroka. Ostali episkopi su na tron dovedeni zbog plašljivosti i podaničkog ćutanja. Patrijarh je, kao i njegovi prethodnici, najverovatnije visoki po činu saradnik službi bezbednosti, doveden da odradi prljavi posao pacifikacije SPC, nekanonskim svrgavanjem nekolicine patriotskih i antiekumenističkih episkopa, počevši od Ep. Artemija, što je sam i najavljivao još pre svog, najverovatnije nameštenog, izbora“ (Objava prekida pominjanja i opštenja).
e) Netraženje od državnih organa da iz svojih arhiva daju obaveštenje gde je ubijen i sahranjen general Dragoljub Mihajlović; s ovim je povezano i odsustvo bilo kakvog podsticaja za njegovu kanonizaciju kao svetog ratnika, ispovednika i mučenika.
Poznato je da je general Dragoljub Mihajlović, verni branitelj srbske monarhije, pogubljen u Beogradu. Među narodom se veruje da je sahranjen na Adi Ciganliji. U najmanju ruku, ovaj borac protiv komunizma zaslužio je da mu se zna grob. Najmanje što je mogao Patrijarh da učini, a nije učinio, jeste da zvaničnim obraćanjem zatraži da se u arhivama državnih organa pronađu podaci o ovome. Ovim nečinjenjem pokazuje opravdanost nazivanja „crveni patrijarh“, odnosno svedoči svoju potonulost u živo blato jeresi sergijanizma.
Ovakvim tvrdnjama u prilog ide i njegovo nedelovanje po pitanju skupljanja svedočanstava o ispovedničko-mučeničkom kraju slavnog generala, i, ukoliko za to ima elemenata – a lično smatram da ima –, da pokrene odgovarajući postupak za kanonizaciju. Time bi se ispunio naš dug prema Božijoj pravdi, vernom vojniku monarhije i izvršila javna osuda komunističke bogoboračke ideologije i zločina.
ž) Neosuđivanje Zakona o obaveznom vakcinisanju dece, koja narušavaju prava pravoslavnih roditelja da iz verskih razloga odbijaju isto, niti stajanje u zaštitu onih kojima se deca zbog toga oduzimaju.
Da je brižni pastir svoga stada, a ne vuk u jagnjećoj koži, Patr. Irinej bi morao znati o nevoljama kroz koje prolaze pravoslavni roditelji koji ne žele da vakcionišu svoju decu, jer je dokazano da su one spremane od satanista radi ubijanja istih, i da zbog toga već odlaze u zatvor ili im bivaju oduzimana deca. UG Pravo na izbor se 24. 04. 2019. treći put obratilo Patr. Irineju sa molbom da budu primljeni i sa informacijom o stavu RPC po ovom pitanju (Treće pismo Patrijarhu „Zvanični stav Ruske pravoslavne crkve u vezi vakcinacije od 19. 04. 2019.“). Sumnjamo da će Patrijarh odgovoriti. I ovoga puta on će, po nalogu nalogodavaca, čiji je ucenjeni poslušnik i saradnik, „mudro“ ćutati i potvrditi opravdanost naše optužbu za jeres sergijanizma upućene na njegovu adresu.
z) Propovedanje i zagovaranje doniranja i zaveštavanje telesnih organa.
Zanimljivo je da Patrijarh ne reaguje na molbe vernika da stane u njihovu zaštitu protiv nasilnog vakcinisanja i oduzimanja dece, a reaguje i javno propoveda i blagosilja doniranje i zaveštavanje telesnih organa, što je jedna od zvaničnih tačaka programa vladara sveta – satanista (v.: Protiv presađivanja i zaveštavanja telesnih organa). Nameće se jasan odgovor: od Patrijarha je naručeno da to javno učini!
i) Dodeljivanje crkvenih odlikovanja predstavnicima vlasti i drugim licima, koji su formalno pogamali Crkvu, a suštinski su bogo- i crkvo-borci.
Svojevrsni vid sergijanstva Patr. Irineja, kao izraz dodvoravanja „silnicima“ ovog sveta, jeste dodeljivanje odlikovanja SPC ličnostima, često protivnicima Pravoslavlja. Prvi na toj listi bi mogao biti predsednik Crne Gore Filip Vujanović, kome je Patr. Irinej, na predlog Mitr. Amfilohija, 03. 06. 2014. g. uručio orden Sv. Cara Konsantina, zbog pomoći vlade Crne Gore pri izgradnji Hrama Vaskrsenja u Podgorici. Moguće je da je Mitr. Amfilohije jednog od dvojice lidera antisrbske i antipravoslavne politike predložio i zbog njegove pomoći mitropolitu na zatiranju srbskog imena u Crnoj Gori i Srbskoj Crkvi u Crnoj Gori. F. Vujanović je izjavio: „Pravoslavnu mitropoliju crnogorsko-primorsku sam uvek nazivao njenim pravim kanonskim imenom. Pravoslavna mitropolija crnogorsko-primorska se protivila godinama, pa i protestovala, zbog toga što je nazivaju Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Protivila se, konstatujući, istina nedovoljno uporno, da je takvo označavanje ove crkve tendenciozno i u funkciji udaljavanja vernika Crnogoraca od te crkve. U avgustu 2005. godine njen pravni savet se izričito protivio medijskom korišćenju izraza SPC u Crnoj Gori, označivši da je to zlonamerno zamenjivanje naziva Pravoslavne mitropolije crnogorsko-primorske. Nadam se da će se među pravoslavnim vernicima sve više razumeti da je Crna Gora zauvek nezavisna i da su vernici Pravoslavne mitropolije crnogorsko-primorske i Crnogorci i Srbi koje ne treba deliti“ (Odlikovanja Vatikana i Patrijarha Irineja istim ljudima). Pre će, međutim, biti da je Patrijarh prihvatio nagrađivanje F. Vujanovića zbog njegove ekumenske orijentacije: „Crna Gora je sebe promovisala kao ekumenističku državu i mesto za plodonosan međureligijski dijalog između pravoslavnog hrišćanstva, katolicizma i islama, pokazujući da deli fundamentalne vrednosti evropske civilizacije“ (Odlikovanja Vatikana i Patrijarha Irineja istim ljudima).
U novembru 2013. g. Orden Svetog Save Prvog reda Patr. Irinej je uručio Vladinoj Kancelariji za KiM, na čijem čelu je tada bio ministar bez portfelja Aleksandar Vulin, njegov partijski kolega (Patrijarh Irinej odlikovao Vulina ordenom Svetog Save Prvog reda). U međuvremenu je isti postao ministar odbrane, da bi nedavno izjavio da je on za razgraničenje sa Albancima, što znači za priznavanje nezavisnosti Kosova (Vulin: Ja sam za što hitnije i što sigurnije razgraničenje sa Šiptarima).
Istom prilikom i istim orednom nagrađen je i bivši ambasador Norveške u Prištini Johan Kvale. Dotični se 2010. g. zalagao za puštanje „na slobodu lidera Alijanse za budućnost Kosova Ramuša Haradinaja protiv koga je bila podignuta optužnica za zločine“ (Veliki skandar SPC: Patrijarh Irinej odlikovao lobistu Ramuša Haradinaja!).
Trgovina ordenjima nije izostala ni prilikom proslave 1700 godina Milanskog edikta u Nišu, kada je Patr. Irinej uručio ored Svetoga Cara Konstantina predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, predsedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku, premijeru Srbije Ivici Dačiću i predsedniku Skupštine Srbije Nebojši Stefanoviću (Patrijarh Irinej odlikovao Dodika i Nikolića).
Orden Sv. Cara Konstantina Patrijarh je dodelio i tadašnjem ministru odbrane Draganu Šutanovcu, verovatno za zasluge upropaštavanja naše vojske i pretapanja 700 tenkova u Smederevskoj železari (Sergijanizam u beogradskoj Patrijaršiji!).
Orden Svetoga Save su od Patr. Irineja dobili još i: Novak Đoković, Dragan Marković Palma, Bogoljub Karić, Miroslav Mišković, Vlade Divac i „crveni“ Radoš Bajić, koji je unizio lik đenerala Dragoslava Mihajlovića u televizijskog seriji (Ovaj Orden su primili Putin, Đoković i Palma: Pogledajte ko je sve zaslužio najviše odlikovanje Srpske Pravoslavne Crkve).
Prilikom primanja Ordena, N. Đoković je izjavio: „Kao sportisti i kao verniku, teško mi je da pronađem odgovarajuće reči kojima bih opisao osećanje zahvalnosti za ukazano mi poverenje Svetog arhijerejskog sinoda. Mogu da poručim da se samo mukotrpnim radom i verom u sebe, svoje bližnje i Boga može zaslužiti ovakvo poverenje“ (Patrijarh Irinej odlikovao Đokovića). Đoković, međutim, uopšte nije pravoslavni vernik, on praktikuje jogu i meditaciju i njome truje srbsku decu (Zašto Fondacija Novaka Đokovića promoviše nehrišćansku meditaciju u školama).
„Gramata SPC dodeljena je 2016. glavnom uredniku režimskog tabloida ‘Informer’ Draganu J. Vučićeviću, a u septembru prošle (2017.) godine Orden Svetog Simeona Mirotočivog uručen je Zorani Mihajlović. U istom mesecu patrijarh srpski Irinej odlikovao je Ordenom Svetog Save drugog reda v.d. direktora EPS-a Milorada Grčića i zamenika dikretkora BIA Ivana Todorova. Svima je ordenje dodeljeno zbog izražene nesebične ljubavi i revnosti prema SPC-u“ (Blagoslov i kletva).
Nije izostala ni ekumenistička dimenzija nagrađivanja. Naime, Oredenom Svetoga Save 2017. g. odlikovan je g. Manfred Vagner, penzionisani evangelički pastor, zbog pokazanog prijateljstva i ljubavi prema SPC i srpskom narodu (Ordenom Svetoga Save odlikovan g. Manfred Vagner). Istog karaktera je odlikovanje istim Ordenom od strane Patrijarha predsednika Kazahstana Nursultana Nazabajeva 2016. g. (Patrijarh Irinej odlikovao predsednika Kazahstana odrednom Svetog Save).
Nažalost, moramo da navedemo „verskog analitičara“ Mirka Đorđevića, zato što je čovek u pravu: „Crkva bi trebalo da precizira za koje zasluge se orden dodeljuje, da li su kriterijumi duhovne, moralne ili materijalne prirode. Neka SPC kaže za koju cifru se dobija koji orden – kaže Đorđević, i ocenjuje da se time crkvena ordenja kompromituju i da se šalje loša poruka da su moćnici bliži nagradama od običnih smrtnika“ (Veliki skandar SPC: Patrijarh Irinej odlikovao lobistu Ramuša Haradinaja!).
Dakle, na osnovu rečenog možemo jasno tvrditi da Patr. Irinej svojim rečima, delima ili nedelovanjem javno svedoči i propoveda jeres sergijanizma. On, zajedno sa svim pripadnicima i sledbenicima ove jeresi, najpre podleže osudi reči Svetog Pisma, koje je osnov i izvor svih dogmata i kanona. Ovo se odnosi čak i na reči Starog Zaveta. Sergijance osuđuju reči Sv. proroka Malahije: „Jer usne sveštenikove treba da čuvaju znanje i zakon da se traži iz njegovijeh usta, jer je anđeo Gospoda nad vojskama. Ali vi zađoste s puta, i učiniste te se mnogi spotakoše o zakon, pokvariste zavjet Levijev, veli Gospod nad vojskama. Zato i ja vas učinih prezrenim i poništenim u svega naroda, kao što se vi ne držite mojih putova i u zakonu gledate ko je ko“ (Mal. 2, 7-9). Sergijance za uzdanje i pokoravanje savremenim „faraonima“ razobličava i Sv. prorok Isaija: „Teško sinovima odmetnicima, govori Gospod, koji sastavljaju namjere koje nijesu od mene, zaklanjaju se za zaklon koji nije od moga duha, da domeću grijeh na grijeh; Koji slaze u Misir ne pitajući šta ću ja reći, da se ukrijepe silom Faraonovom i da se zaklone pod sjenom Misirskim. Jer će vam sila Faraonova biti na sramotu, i zaklon pod sjenom Misirskim na porugu. Jer knezovi njegovi biše u Soanu, i poslanici njegovi dođoše u Hanes. Ali će se svi posramiti s naroda, koji im neće pomoći, niti će im biti na korist ni na dobit, nego na sramotu i na porugu“ (Is. 30, 1-5).
Svi sergijanci potpadaju pod osudu reči Samog Gospoda Isusa Hrista, Koji je rekao: „Svaki koji prizna mene pred ljudima, priznaću i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima. A ko se odrekne mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Ocem svojim koji je na nebesima“ (Mt. 10, 32-33). I još: „Podajte, dakle, ćesarevo ćesaru, i Božije Bogu” (Mt. 22, 21). I još: „Ne možete služiti Bogu i mamonu“ (Mt. 6, 24). Sergijanci su osuđeni na Strašnom sudu kao plašljivi: „A strašljivima i nevernima i nečistima i ubicama i bludnicima i vračarima i idolopoklonicima i svima lažama, njima je udeo u jezeru koje gori ognjem i sumporom, što je druga smrt“ (Otkr. 21, 8). Sergijanizam osuđuju i reči Svetih Apostola: „Sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga?“ (Dap. 4, 19); „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“ (Dap. 5, 29). „Ljudima se treba pokoravati sve dok nisu protiv Boga i Božijih zakona. No čim istupe protiv Boga i Njegovih zakona, Crkva im se mora odupreti i suprotstaviti. Ne radi li tako, zar je Crkva? I predstavnici Crkve, ne rade li tako, zar su apostolski predstavnici Crkve? Pravdati se pri tome takozvanom crkvenom ikonomijom nije drugo do prikriveno izdavati Boga i Crkvu. Takva ikonomija je prosto naprosto – izdajstvo Crkve Hristove“ (Memorandum Oca Justina). Kao i osudi Sv. Ap. Pavla, koji uzvikuje: „Ne uprežite se u isti jaram s nevernicima; jer šta ima pravednost sa bezakonjem; ili kakvu zajednicu ima svetlost s tamom? A kakvu saglasnost Hristos sa Velijarom? Ili kakav dio ima verni s nevernikom?” (2. Kor. 6, 14—15). I još: „Ali ako vam i mi ili anđeo s neba propoveda jevanđelje drukčije nego što vam propovedasmo, anatema da bude!” (Gal. 1, 8). Kao i osudi Sv. Ap. Jakova: „Jer koji sav zakon održi a sagreši u jednome, kriv je za sve“ (Jk. 2, 10).
Jeres sergijanizma je, kao što smo videli, osuđenija od većeg broja svetitelja nego jeres ekumenizma. Nju je osudilo bezbroj ispovednika, sveštenomučenika i mučenika, koji su se za života odvojili od Mitr. Sergeja pozivanjem na 15. pravilo, a svojim mučeničkim končinama stavili pečat na ovu lažnu veru, pre nego lažno učenje.
Ovu jeres osudili su i sabori episkopa. Prvi koji je to učinio bio je Sveruski Crkveni Sabor 1918. g., koji je prihvatio Poslanicu Sv. Patr. Tihona i tako promisaono unapred bacio anatemu na sve bezbožnike i bogoborce – židomasone i židoboljševike, ali i na sve njihove saradnike, tj. na sve sergijance. U Poslanici se kaže: „Vlašću, danoj nam od Boga, zabranjujem vam da pristupate Hristovim Tajnama, anatemišem vas, iako još samo nosite hrišćanska imena, mada po rođenju svome pripadate Pravoslavnoj Crkvi. Zaklinjemo i sve vas, verna čada Pravoslavne Hristove Crkve, ne stupajte s takvim izrodima roda ljudskoga u bilo kako opštenje, ‘izbacite zloga između vas samih‘ (1. Kor. 5, 13)” (Anafema kommunistam, sovetskoй vlasti, vsem součastvuющim s nimi). „Tu anatemu niko nikada nije skinuo, ona je naložena zakonitom vlašću, i do sada ona ostaje punovažna“ (O novomučenikah i bezblagodatnosti sovetskoй lžecerkvi).
Jeres sergijanizma je anatemisana i od strane lenjingradske parohije josifovaca (1928-29.), koji su u Sinodik Nedelje Pravoslavlja uneli: „Onima koji bezumno učvršćuju obnovljensku jeres sergijanstva; onima koji uče da zemaljsko postojanje Crkve Božije može biti osnovano na odricanju istine Hristove, i koji tvrde kako služenje bogobornim vlastima i vernost njihovim bezbožnim odlukama, gazeći sveštene kanone, svetootačko predanje i božanstvene dogmate i rušeći svo hrišćanstvo, spašava Hristovu Crkvu, i poštujući antihrista i sluge njegove i njegove preteče i sve njegove bliske, kao zakonitu vlast od Boga; i bogohustvuju protiv novih ispovednika i mučenika…: anatema“ (Sergianstvo kak эkklessiologičeskaя eresь).
Osuđujući Deklaraciju Mitr. Sergija, Sabor RPZC je u svojim Poslanicima 1927, 1933, 1938. i 1953. g. osudio i jeres sergijanizma (Otvet na deklaraciю m. Sergiя; Okružnoe poslanie Sobora RPCZ 8/21 iюlя 1933 g.).
Rečenom ćemo dodati još i objašnjenja samih sveštenomučenika, protivnika i žrtvama sergijanizma, o validnosti raščinjenja od strane jeretika i sergijanskom statusu raskolnika, zaključno sa Patr. Irinijom i svima onima, mitropolitima, episkopima, sveštenomonasima, monasima i laicima, koji su u opštenju sa njim, jer, po rečima Sv. Ap. Pavla, „ko se sa bludnicom sveže jedno je telo s njom“ (1. Kor. 6, 16), tj. ko se s jeretikom sveže jednog je (jeretičkog) duha s njim, odnosno sam biva jeretik.
Sv. Svšmuč. Dimitrije (Ljubimov) obaveštava sveštenike, koji su se pozvali na 15. pravilo i prekinuli opštenje sa Mitr. Sergijem i njegovim sledbenicima, o ništavnosti njihovih raščinjenja od istog: „Ne smućujte se nikakvim pretnjama, koje Vam pripremaju oni koji su odstupili od vere Hristove. Nikakva zabrana ili Vaše raščinjenje od mitropolita Sergija, njegovog Sinoda ili episkopa, za vas je nedejstvujuće. Sve dok ostane makar jedan tvrdi pravoslavni episkop imajte opštenje s takvim. Ako Gospod popusti, i Vi ostanete sami bez episkopa, – neka Duh Istine, Sveti Duh bude sa svima Vama, Koji će Vas naučiti da rešavate sva pitanja, koja ćete sretati na Vašem putu, u duhu Istinitog Pravoslavlja“ (Pisьmo Arhiepiskopa Dimitriя (Lюbimova) iosiflяnskomu duhovenstvu Moskovskoй eparhii).
Slično svedoči i Sabor RPZC u svojoj Poslanici iz 1933. g., dajući odgovor na pretnje Mitr. Sergeja da će kažnjavati njene episkope i sveštenike zabranom služenja i raščinjenjem, ukoliko ne daju pismenu izjavu o lojalnosti sovjetskoj vlasti: „Ali, šta znači pretnje i kazne u pitanjima pastirske savesti? Postoji li na zemlji takva sila, koja bi mogla da zaustavi episkopa ili sveštenika da postupi protiv toga što on smatra za sebe istinom? Neka se Mitropolit Sergij seti primera Maksima Ispovednika i Teodora Studita, koji se nisu bojali pretnji ni građanske, ni jeretičke crkvene vlasti. Ako su se oni podvizavali za čistotu vere, mi se borimo za čistotu i svetost Crkve, u kojoj ne može biti ništa opšteg sa bogoboračkim komunizmom“ (Okružnoe poslanie Sobora RPCZ 8/21 iюlя 1933 g.).
Pošto nas osuđuju za raskol, osuđujući naše ispovedanje pravoslavne vere protiv jeresi ekumenizma i sergijanstva, mi odgovaramo rečima Sv. Novomučenika Mihaila Novoselova, koji je, kao što smo videli, sam primenjivao 15. pravilo za odvajanje od Mitr. Sergija: „Mi smo u Jednoj, Svatoj, Sabornoj, Apostolskoj Crkvi, a sergijanstvo je trup gnili, raspadajući, koji se drži za svoj kostur, kao za svoju poslednju spojnicu, za svoje spoljašnje jedinstvo… Jer to jedinstvo je stvarno, jedinstveno što je ostalo kod sergijanaca za davanje sebi vida tela crkovnog, a slepa disciplina i poslušnost je jedinstvena sveza njegova“. Pri tome je navodio reči Prep. Teodora Studita: „Mi nismo odmetnici, sveta glavo, od Crkve Božije, da se ne desi to sa nama nikada. Iako smo mi i krivi u mnogim drugim gresima, mi smo istovremeno pravoslavni i vaspitanici saborne Crkve, odbacujući svaku jeres i prihvatajući sve priznane vaseljenske i pomesne sabore, isto kao i njima određene kanonske odluke. Pošto nije potpuno, već na pola pravoslavni onaj koji smatra da ima pravu veru, a ne rukovodi se božanstvenim pravilima. Pošto ja, nemajući episkopsko dostojanstvo, ne mogu da obličim, za mene je dovoljno da zaštitim samoga sebe i ne ulazim u opštenje s njim, dok ne prekine sablazan… Mi činimo jedno telo s njom (Sv. Crkvom) i nahranjeni njenim božanstvenim dogmatima i pravilima, trudimo se da i odluke sačuvamo… Mi smo pisali i samome Arhijereju da ćemo ući u opštenje s njim… Zato znaj, da kod nas nije odvajanje od Crkve, već zaštita Istine i obrazlaganje božanstvenih zakona“ (Apologiя otošedših ot Mitropolita Sergiя (Stragorodskogo)).
Pošto nas osuđuju za neposlušnost episkopu, patrijarhu i Crkvi, navešću delove iz Moskovskog dokumenta, s jeseni 1927. g., kao odgovor na slične optužbe upućene vernicima koji su iskazali neposlušnost Deklaraciji Mitr. Sergija. Samo treba umesto Mitr. Sergija staviti Patr. Irineja: „Slušajući mitr. Sergija, misle da slušaju Crkvu, slušaju Gospoda i Boga Isusa Hrista – Glavu i Upravitelja Čitave Crkve: ‘Mi ne želimo samovolju, nove raskole; neophodno je slušati jerarhiju. Bez poslušanja nema Crkve’. Ovo je neosporno. Samovolji ne treba da bude mesta u Crkvi. Ali i samo poslušanje mi treba da pokazujemo ne samovoljno, već onako kako tome uče ustavi, predanja, kanoni Crkve, kako ovome uči Sveto Pismo… Sav naredni život Crkve iz veka u vek uči nas da se ne zavodimo, po rečima Apostola (Kol. 2, 18), ‘samovoljnim smirenomudrijem’, već da se smirimo i pokažemo poslušanje po ustavu Crkve. Smirenje i poslušnost sv. Otaca Crkve nije bilo ljudsko, čovekougodničko, već po Bogu, po predanju Crkve… Spor s prvojerarhom se nije od Crkve priznavala za neposlušnost Bogu i Crkvi! I ovo ne samo tada, kada se spor ticao, kao u vreme Sv. Maksima Ispovednika i Sofronija Jerusalimskog, dogmatskih pitanja, već i tada, kao u slučaju sa Sv. Tarasijem, Sv. Nikiforom i Prep. Teodorom Studitom, – kada se delo ticalo crkvene discipline… I tako, poslušnost biva spasavajuća, biva i pogiblena. I neposlušanje prvojerarhu (ne samo jeretiku, već i svetome) biva pogibleno, ali biva i spasavajuće. Ali iz ovoga ne sledi, da je svako slobodan da sledi svoju savest i svoj razum, ne savetujući se ni s kim. U ovom odnosu kod nas je suštinska razlika s protestantima. Mi smo dužni da pokazujemo ne slepo poslušanje ljudima, makar bili zaodenuti jerarhijskim punomoćima, već razumno. Mi treba da verujemo u Crkvu i njeno Predanje kojim i prosvetljujemo i proveravamo svoju savest i svoj razum. Bog nam je obilno darovao Pisma, Predanja, Bogosluženje, kanonska pravila i dr. saborne crkvene puteve, kojima nas i uči postojano. Božija nauka nam nikada ne prestaje preko bogougodnih ljudi, samo je neophodno imati uši, da bi slušali, i osetljivu veru i savest. Istina, volja Božija i poslušnost njoj ne nalaze se uvek odmah i lako – obično to zahteva žrtve i otkaz od mnogo nam dragoga, traži napore, podvig, žrtvovanje samoljublja itd. Na taj način, ako poslušnost samo po sebi ništa ne reševa u slučaju mitr. Sergija, znači, neophodno je tražiti uputstva i rukovođenje u crkvenom Predanju i u savremenom sabornom saznanju Crkve, shvatajući pod sabornim saznanjem nešto dublje, nego spoljašnja ukupnost mišljenja crkvenih ljudi“ («O poslušanii Mitropolitu Sergiю», Moskovskiй dokument).
Istina je, dakle, potpuno drugačija nego u osudama na našu adresu. Patr. Irinej je zbog jeresi ekumenizma i sergijanizma u raskolu sa Jednom, Svetom, Sabornom i Apostolskom Pravoslavnom Crkvom, a zajedno sa njim i svi mitropoliti i episkopi SPC koji slede za njim i svi koji su u molitvenom opštenju sa njim i njima. Kao nekada Mitr. Sergij, koga je zbog odstupništva od Hrista, Crkve i pravoslavne vere, odbio da sledi i sa njim molitveno opšti sabor ispovednika i sveštenomučenika i mučenika RPC. Sv. Svmuč. Josif, Mitr. Petrogradski je pisao: „Mi ne damo Crkvu na žrtvu i obračun izdajicama i gnusnim politikantima i agentima bezbožnosti i rušenja. I ovim protestom mi se sami ne odvajamo od nje, već njih odvajamo od sebe i smelo govorimo: ne samo da nismo izašli, nego ne izlazimo i nikada nećemo izaći iz nedara istinite Pravoslavne Crkve, već njenim neprijateljima, izdajicama i ubicama smatramo one, koji nisu s nama i za nas, već su protiv nas. Mi ne idemo u raskol, ne podčinjavajući se mitropolitu Sergiju, već vi, njemu poslušni, idete za njim u propast crkvene osude… Otuda ja nisam raskolnik i ne zovem u raskol, već na očišćenje Crkve od onih koji seju pravi raskol i izazivaju ga“. U Poslanici nepoznatog episkopa se izjavljuje: „Mi ni u kom slučaju ne možemo praviti raskol. Mi smo dužni da stojimo na straži čistog pravoslavlja i da dodajemo sve moguće mere ljubavi i obraćanja savestima onih, koji svesno ili nesvesno vode Rusku Crkvu u novi raskol. Mi nećemo napraviti raskol, ali ako vidimo, i već vidimo i svedočimo, da naši prvojerarsi narušavaju i potiru sami duh pravoslavlja, pastiri se obavezuju neprihvatljivim zahtevima njihovom savešću, – onda srcem, oblitim krvlju i suzama, dužni smo da stanemo na zaštitu istine i reći: ‘Arhipastiri i pastiri, mi odlazimo od vas, pošto ste vi otišli od istine Božije, pošto ste napravili novi pravac u Crkvi Božijoj. Od toga novog pravca, od toga raskola mi i odlazimo. Greh raskola leži na vama“ (O sergianstve).
Započeli smo, pa i završavamo rečima Prep. Justina: „Sve u svemu: krajnji cilj, svecilj diktature bezbožništva jeste potpuna likvidacija Crkve. I na tome se radi planski, sistematski: postepeno se razara Crkva iznutra i spolja, ideološki i organizaciono; upotrebljavaju se sva sredstva: znana i neznana, javna i tajna, prefinjena i grubijanska, salonska i tiranska, cinična i farisejska, dioklecijanovska i pilatovska, neronovska i judinska“ (Memorandum Oca Justina).
Ništa se nije promenilo od njegovih reči, izrečenih pre 50 godina. Pred našim očima Patr. Irinej i njegova duhovna kamarila razaraju Crkvu. Međutim, oni uništavaju svoje i duše svojih sledbenika, zato što je Crkva neuništiva. Gospod će svakako ispuniti Svoje obećanje i zaštititi i sačuvati Svoju Nevestu. Kada i kako, to je Njegov udeo i briga. Mi mu, međutim, odvajanjem od uništivača Crkve, pravimo prostor da to učini. Zato smo bezbrižni i radosni, jer smo ograđeni istinom (dogmata) i pravdom (kanona), i molimo se Gospodu da što pre dođe i izbavi Svoju Nevestu od siledžija i mučitelja. Verujemo da On neće zadocniti. Verujemo da će Gospod poslati Svoga slugu, Ruskog i Svepravoslavnog Cara, da očisti Crkvu Njegovu od nečisti, od jeresi ekumenizma, sergijanstva, da ukloni Jude, među prvima Judu Gavrilovića… Verujemo da će se to dogoditi veoma, veoma brzo…
Zato, pre nego se to dogodi, ili pre nego što ga Gospod pozove na istinu, još jednom pozivamo Patr. Irineja da se javno odrekne i osudi jeresi ekumenizma i sergijanizma, da se javno pokaje, povuče sa trona i ode na pokajanje u manastir.
„…Znam dela tvoja; evo, otvorio sam vrata pred tobom koja niko ne može zatvoriti; jer malo snage imaš, a održao si moju reč, i nisi se odrekao Imena moga. Evo dajem ti iz sinagoge satanine one koji govore za sebe da su Judejci a nisu, nego lažu; evo, učiniću da oni dođu i da se poklone pred nogama tvojim, i da znaju da te ja ljubim. Zato što si održao moju zapovijest o trpljenju, i ja ću tebe sačuvati od časa iskušenja koji će doći na vasceli svet da iskuša one koji žive na zemlji. Dolazim uskoro; drži što imaš, da niko ne uzme venca tvoga. Onoga koji pobedi učiniću stubom u hramu Boga moga, i više neće izići napolje; i napisaću na njemu Ime Boga moga, i ime grada Boga moga, novoga Jerusalima, koji silazi s neba od Boga moga, i novo Ime moje. Ko ima uho neka čuje šta Duh govori crkvama“ (Otkr. 3, 8-13).
Arhim. dr Nikodim (Bogosavljević)
Eparhija valjevska
Vaskrs, 2019. l. G.
(+Video)