Sv. Atanasije Veliki naziva Judama one koji su ostavili pravu veru: „Svaka jeres, imajući za oca sopstvene izmišljotine od iskoni zabludevšeg i postavšeg čovekoubicom i lažovom, đavola (Jn. 8, 44), i stideći se da izgovori mrsko ime njegovo, pritvorno primajući na sebe predivno i od svega uzvišenije Spasiteljevo ime, navodi reči iz Pisama, ali prećutkuje pravi smisao njihov i najzad, prikrivajući takvom lažju svoju, njome pro¬nađenu izmišljotinu, sama postaje čovekoubica onih u zabludu uvedenih. Ne samo ne prinositi žrtvu (idolima) znači biti mučenik, nego i ne odri¬cati se vere već jeste svetlo mučeništvo savesti. Ne samo oni koji se pokloniše idolima, nego i oni koji napustiše istinu, osuđeni su kao tuđinci. I Juda je lišen apostolskog zvanja ne zbog prinošenja žrtve idolima, nego zato što je postao izdajnik“.
Svojom Objavom prekida pominjanja i opštenja od 09. 07. 2018. g. sa Episkopom Milutinom i Patrijarhom Irinejom, javno sam objavio da ovoga drugoga, zbog jeresi koje ispoveda i svedoči „otkrivene glave“, smatram izdajnikom, Judom pravoslavne vere. Ovo se pre svega odnosi za njegovu jeres ekumenizma. Na Ep. Milutina pak odnose se reči Sv. Vasilija Velikog: „One koji se prave da ispovedaju pravoslavnu veru, a ostaju u opštenju sa zloslavnima, ako i posle prigovora ne prestanu, mi ih smatramo odlučenima i čak ih više ne zovemo ni braćom“.
Slično nas na nećutanje o jeresima upozorava i Sv. Meletije Ispovednik: „Kada neko dospevši u poznanje i tačno istinu poznavši, nastoji da je sakrije, svakojake načine za to izmišljajući, te ne govori odvažno, otvoreno i glasno; kada se neko o časnim i božanstvenim Kanonima ne stara, ne čuva Pravila data nam od Svetih slavnih Otaca, on podleže ne manjoj kazni od onih što su ih narušili… Nepravedno je, nedopustivo, ružno od ljudi blagočestivih da ćute kada se drsko narušavaju zakoni Gospodnji, kada se nastoji da se obrazloži (=opravda) obmana i zla prelest… Tada prećutati znači isto što i složiti se i odobriti… Bolje je sukobiti se sa onima što misle zlo i naopako, nego im slediti i dobrovoljno se u nepravdi sa njima saglašavati, zanavek se razlučivši od Boga, a sa takvima se sjedinivši“.
U Objavio sam naveo sedam razloga za optužbu Patrijarha Srbskog G. Irineja za jeres ekumenizma:
a) Patrijarh Srbski G. Irinej je 12. 09. 2010. g. u Beču učestvovao na papističkoj misi.
b) Patrijarh Srbski G. Irinej je 30. 09. 2010. g. agenciji Tanjug izjavio da je ekumenista.
v) Patrijarh Srbski G. Irinej je 08. 12. 2010. g. u beogradskoj sinagogi za jevrejski praznik Hanuku palio menoru.
g) Patrijarh Srbski G. Irinej je 05. 10. 2014. posetio središte jeretičkih sirijskih monofizita u Stokholmu, na zvaničnom sajtu SPC eufemistički i neistinito nazvanim „dohalkidonska Sirijska crkva“, u pratnji nekoliko episkopa naše Pomesne Crkve, i tom prilikom je obukao njihov ornat, primio žezlo i krst, i ulazio u oltar.
d) Patrijarh Srbski G. Irinej je na Kritskom lažnom saboru 2016. g. potpisao sva dokumenta, u kojima se, pored ostalih, utvrđuje i jeres ekumenizma.
đ) Patrijarh Srbski G. Irinej nije u aktuelnoj pripremi promene Ustava SPC predložio da se iz njega izbaci ekumenistički 4. stav 70. člana, koji u nadležnost SA Sinoda stavlja da se „stara o zbliženju i ujedinjenju hrišćanskih Crkava“.
e) Patrijarh Srbski G. Irinej je dao blagoslov i pozdravio učesnike Konferencije evropskih „crkava“, koja je u Novom Sadu održana od 31. 05. do 06. 06. ove godine. Ovaj sobor nečestivih završen je „službom“ koja je s pravom nazvana „ekumenistička crna misa“. Usledile su nevreme, grad i poplave.
Ovde ću detaljnije obrazložiti svaki ovaj razlog posebno, i to u svetlu Svetog Pisma, pravoslavnih dogmata i kanona, odluka drevnih i savremenih Sabora, kao i bogoslovskih misli drevnih i savremenih Svetih Otaca.
a) Patrijarh Srbski G. Irinej je 12. 09. 2010. g. u Beču učestvovao na papističkoj misi.
Kako stoji na zvaničnom sajtu SPC (Patrijarh Irinej na proslavi Imena Bogorodičinog u Beču), Patrijarh Irinej je na poziv rimokatoličkih domaćina bio gost na proslavi „Imena Marijinog“ u Beču. On je svoju ekumenističku jeres pokazao učešćem u molitvi koja je održana u Gradskoj Hali i ekumenističkim bogoslovljem, koje je izložio u predavanju, održanom na poziv ekumenističke fondacije papista Pro Oriente.
Za učestvovanje Patrijarha u molitvi jeretika papista postoje fotografije i video zapisi (https://www.youtube.com/watch?v=L3MMiyOuMTE; https://www.youtube.com/watch?time_continue=104&v=2ADC8yhUX_A), na kojima se vidi da se uključuje u procesiju sa Bogorodičinim kipom.
Nekoliko sveštenih kanona tereti Patrijrha Irineja za ovaj čin:
10. pravilo Svetih Apostola: „Ako se neko zajedno moli sa onim koji je odlučen (iz zajednice), pa makar to činio i u privatnom domu, takav neka se odluči.“
11. pravilo Svetih Apostola: „Klirik koji se moli sa klirikom koji je svrgnut, neka takođe bude svrgnut.“
45. pravilo Svetih Apostola: „Episkop ili sveštenik ili đakon koji se bude sa jeretikom samo i molio, neka se svrgne. A ako njima (jereticima) dopusti da služe kao klirici, neka se svrgne.“
65. pravilo Svetih Apostola: „Ako neki klirik ili laik pođe u judejsku sinagogu ili jeretički hram da se tamo moli, neka bude svrgnut i odlučen.“
6. pravilo Laodikijskog sabora: „Jereticima koji su uporni u svojoj jeresi ne treba dopuštati da ulaze u dom Božji.
33. pravilo Laodikijskog sabora: „Sa jereticima ili raskolnicima ne treba se moliti.“
37. pravilo Laodikijskog sabora: „Ne priliči primati praznične darove koje šalju Jevreji ili jeretici, niti zajedno sa njima praznovati praznike.“
9. pitanje Sv. Timotija Aleksandrijskog: „Da li sveštenoslužitelj može da se moli u prisustvu sledbenika arijeve ili neke druge jeresi, ili mu neće naškoditi ako svoju molitvu prouznosi u njihovom prisustvu? Odgovor: Na božanstvenoj Liturgiji đakon pre vremena celiva kazuje: ‘Vi koji niste primljeni u zajednicu, izađite!’ To nedvosmisleno znači da bogosluženju ne mogu prisustvovati oni koji su u jeresi, osim ako ne izjave da su spremni na napuštanje jeresi i na pokajanje.“
Ekumenisti bi opravdali Patrijarha time da on nije bio u odeždama. Međutim, s obzirom da kanoni ne poznaju mogućnost gostovanja kod jeretika kao nešto neutralno u odnosu na sasluživanje, ova odbrana otpada. Šta više, navedeno 37. pravilo Laodikijskog sabora upravo isključuje čak i mogućnost posete jereticima radi „praznovanja praznika“. Komentarišući 45. pravilo Svetih Apostola, Sveti Justin Ćelijski piše: „Ovaj sveti Kanon Svetih Apostola ne određuje kakvo bogosluženje, nego zabranjuje svako zajedničko moljenje, ma i pojedinačno (συνευξάμενος) sa jereticima. A na ekumenskim zajedničkim molitvama zar ne dolazi i do nečeg krupnijeg i grupnijeg?“. I dodaje: „Ova, i sva, po ovome pitanju, ostala pravila Svetih Apostola i Svetih Otaca važila su ne samo za drevna vremena nego ona u punoj meri važe i za sve nas, sadašnje pravoslavne hrišćane. Važe nesumnjivo i za naš stav prema rimokatolicima i protestantima“.
Sv. Jovan Zlatousti preporučuje svome stadu da sa jereticima ne smeju zajedničariti u jelu i piću, a tim pre se ovo odnosi na zajedničku molitvu sa njima: „Ljubljeni moji, mnogo puta sam vam govorio o bezbožnim jereticima, a i ponovo vas umoljavam, da se sa njima ne objedinjujemo ni za jelom, ni za pićem, ni prijateljstvom, ni ljubavlju; a onaj ko to čini, postaje tuđ Crkvi Hristovoj. Ako neko i anđelski život živi, ali je povezan družbom i ljubavlju sa jereticima, takav je tuga Gospodu Hristu. Ko se ne može zasititi ljubavlju ka Vladici Hristu, taj se ne može zasititi i mržnjom ka Njegovim neprijateljima. Jer on Sam govori ‘Ko nije sa mnom protiv mene!’ (Mt. 12, 30)“.
Molitve za inoslavnima osudio je Sabor Gruzijske Pravoslavne Crkve u svojoj Sabornoj odluci iz 1998. g.: „6. Konačno, zajednička molitva, kao i primanje Tajni sa inoslavnima su podjednako neprihvatljivi, kao što je još jednom potvrđeno u konačnom tekstu koji je usvojio Sinaksis svih kanonskih Pravoslavnih Crkava (u Solunu, u Grčkoj, od 29. aprila do 2. maja 1998. Prema članu 13. paragraf b ovog dokumenta: ‘Pravoslavni delegati neće učestvovati u ekumenističkim službama, zajedničkoj molitvi i bogosluženju i drugim verskim svečanostima skupštine’“.
Zajednička molitva Patrijarha Irineja podleže sudu Prep. Justina Ćelijskog, koji, pozivajući se na navedene kanone, o ovome piše: „Preosvećeni Oci, Svoj stav prema jereticima, – a jeretici su svi koji su nepravoslavni -, Crkva Hristova je jednom za svagda odredila preko Svetih Apostola i Svetih Otaca; to jest preko svetog Bogočovečanskog Predanja, jedinstvenog i neizmenljivog. Po tome stavu: pravoslavnima je zabranjeno svako molitveno opštenje i druženje sa jereticima. Jer, kakav udeo ima pravda s bezakonjem? ili kakvu zajednicu ima videlo s tamom? ili kako se slaže Hristos s Velijarom? ili kakav udeo ima verni s nevernikom? (2Kor.6,14-15).“; „Pravilo 45. svetih Apostola gromoglasno zapoveda: ‘Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji se sa jereticima samo i molio bude, neka se odluči; ako li pak dopusti, kao kliricima da što rade, neka se svrgne‘. – Ova je zapovest jasna i za komaračku savest. Zar ne? Pravilo 64. svetih Apostola naređuje: ‘Klirik ili svetovnjak, koji pođe u sinagogu judeja ili jeretika da se moli, neka bude svrgnut i odlučen‘. – I ovo je jasno i za najprimitivniju svest. Zar ne? Pravilo 46. svetih Apostola: ‘Zapovedamo da se svrgne episkop, ili prezviter koji prizna krštenje ili žrtvu jeretika. Jer: kako se slaže Hristos s velijarom? Ili kakav udeo ima verni s nevernikom?‘ – Očigledno i za one bez očiju: ova zapovest imperativno naređuje – ne priznavati jereticima nikakve svete tajne i smatrati ih za nevažeće i bezblagodatne“.
Protiv molitvi sa jereticima, saglasno sveštenim kanonima, su i sveštenici i monasi Grčke Pravoslavne Crkve, koji u svom Ispovedanju vere protiv ekumenizma pišu: „Dokle god jeretici ostaju u svojim zabludama, mi izbegavamo opštenje sa njima, pogotovu izbegavamo opštenje kroz zajedničku molitvu. Svešteni kanoni u celini zabranjuju ne samo zajedničko bogosluženje i zajedničke molitve u hramu nego čak i obične molitve po kućama. Strog stav Crkve prema jereticima izvire iz istinske ljubavi i iskrene zainteresovanosti za njihovo spasenje, kao i pastirske brige da verujući ljudi ne zalutaju u jeres. Onaj ko voli, iznosi istinu i ne ostavlja drugoga u onome što je laž; u suprotnom, bilo kakva ljubav i slaganje sa njime bila bi lažna i pritvorna“.
Ekumenisti rado pribegavaju laži, po kojoj su papisti samo raskolnici, a ne i jeretici, i da nisu osuđeni za jeresi ni na jednom Pravoslavnom saboru.
Na Saboru Sv. Fotija Velikog 879-880. g., u prisustvu svih patrijarha i Pape Jovana 8., papisti su osuđeni za jeres filiokve, a na Saboru Sv. Grigorija Palame 1351. g. za jeres spasavanja tvarnom blagodaću.
„Evo još nekih saborskih definicija savremenog doba:
– Sabor u Carigradu, 1450. godine osuđuje lažnu uniju usvojenu od Ferarsko-florentinskog sabora i jeretička učenja u Latina.
– Sabor u Carigradu 1722. godine: ‘… Izbegavajte laži i novotarenja Latina koji ne da se se ne pridržavaju niti jedne dogme i tajinstva Crkve, nego nema koju nisu oskrnavili i izmenili.’
– Sabor u Carigradu 1838. godine: ‘Da se istinska čada Istočne Crkve sačuvaju od bogohuljenja Papizma … od ponora jeresi i dušepogubnih padova papskim obmanama … da znaju koliko se razlikujemo mi pravoslavci i rimokatolici , da ne padnu u zabludu stvorenu sofizmom i novotarijama ovih dušepogubnih jeretika … zasnovani na izmišljotinama i satanskoj jeresi’.
– Sabor iz 1848. godine (u Carigradu) takođe veoma autoritativan, čiju su Poslanicu potpisala četvorica patrijaraha. Evo nekih navoda iz Okružne poslanice Istočnih Patrijaraha:
‘Član 4: Između dela koja su se pokazivala, sam Bog zna koje su velike jeresi bile, bilo je nekad i arijanstvo, a sada je papizam. Ali, i ova poslednja kao i ona prva, koja je već sasvim isčezla iako je do sada u snazi, neće nikada nadvladati, nego će proći i nestati, i ‘glas nebeski objavi o njemu: pobeđen je’ (Otk 12:10).
Član 5: … Novojavljeno učenje kao ‘da Duh Sveti ishodi od Oca i od Sina’, izmišljeno je protiv izričite i posebno o ovom predmetu reči Gospoda našeg: ‘Koji od Oca ishodi’ (Jn 15:26), i protiv ispovedanja cele katoličanske Crkve na sedam Vaseljenskih sabora zasvedočenog u rečima: ‘Koji od Oca ishodi’ (Simvol vere).“ (Jeroshimonah Dimitrije Zografski o tome da li su rimokatolici jeretici).
Sabornom odlukom se može smatrati pomenuto Ispovedanje vere protiv ekumenizma sa Sabora pravoslavnog sveštenstva i monaštva Grčke Pravoslavne Crkve. U vezi jeresi papizma se kaže: „Proglašavamo da je papizam izvorište jeresi i pogrešnih učenja. Učenje o ‘Filiokve’ – to jest da Duh Sveti ishodi i od Sina – suprotno je svemu što je Sam Hristos učio o Svetom Duhu. Čitav zbor Otaca, i na Saborima i pojedinačno, smatra papizam za jeres, jer je osim ‘Filiokve’ iznedrio još gomilu drugih pogrešnih učenja, kao što je primat i nepogrešivost pape, beskvasni hleb (hostija), čistilišni oganj, učenje da je Presveta Bogorodica bila bezgrešno začeta, stvorena blagodat, kupovina oproštajnica (indulgencija)… Skoro u potpunosti su izmenjeni učenje i praksa kada je reč o krštenju, miropomazanju, Božanskoj Liturgiji i ostalim svetim Tajnama, a Crkva je pretvorena u ovosvetsku državu. Savremeni papizam je čak više negoli srednjovekovni papizam odstupio od učenja Crkve, do te mere da on više ne predstavlja nastavljača drevne Zapadne Crkve. On je uveo mnoštvo novih preterivanja u svoju ‘mariologiju’, kao što je učenje da je Bogorodica sa-iskupiteljka ljudskog roda. Papizam je osnažio (navodno svetoduhovski) ‘harizmatski pokret’ pentikostalnih grupa. Usvojio je dalje inovacije u bogosluženju, kao što su ples i muzički instrumenti. Skratio je i suštinski razorio Božansku Liturgiju. U oblasti ekumenizma, svojim Drugim Vatikanskim koncilom postavio je osnove za jednu svetsku religiju, priznajući postojanje ‘duhovnosti’ kod naroda koji pripadaju drugim religijama. Dogmatski minimalizam odveo ga je, usled tesne povezanosti dogme i morala, u minimalizovanje moralnih zahteva, što je dovelo do moralnog pada crkvenih velikodostojnika i povećanja moralnih izopačenja među sveštenstvom, kao što su homoseksualizam i pedofilija. Nastavljajući da podržava ‘uniju’ – tu karikaturu pravoslavlja, uz pomoć koje zavodi verujuće ljude i sprovodi prozelitizam, papizam sabotira dijalog i opovrgava svoje navodno iskrene namere da dođe do ujedinjenja. Uopšteno govoreći, posle Drugog Vatikanskog koncila došlo je do radikalne promene unutar papizma i do okretanja ka protestantizmu, pa čak i do usvajanja raznih ‘spiritualnih’ pokreta ‘Novog doba’. Prema svetom Simeonu Solunskom, papizam je Crkvi naneo više štete negoli sve jeresi i raskoli zajedno. Mi pravoslavni imamo zajednicu sa onim papama koji su živeli pre velike shizme i mnoge pape proslavljamo kao svete. Pape iz perioda posle shizme jesu jeretici; one su prestali da budu naslednici Rimskog trona; oni više nemaju apostolsko prejemstvo, jer više nemaju veru Apostola i svetih Otaca. Zbog toga sa svakim takvim papom ‘mi ne samo da nemamo zajednicu nego ga nazivamo jeretikom’. Pošto su svojim učenjem o Filiokve pohulili na Duha Svetog, On više nije prisutan kod njih i sve što čine lišeno je blagodati. Prema svetom Simeonu, nijedan od njihovih sakramenata nije valjan. ‘Dakle, novotari hule i daleko su od Duha, jer hule na Duha Svetog, i zato je sve što oni čine bez-blagodatno, pošto su pogazili i i unizili blagodat Duha… i zato Duh Sveti nije među njima i ništa duhovnoga nema kod njih, pošto je sve njihovo novo i izmenjeno i suprotno božanskom predanju’“.
Navešćemo i mišljenja nekih drevnih Svetih Otaca koje papiste osuđuju kao jeretike. Najpre pravilo Sv. Jovana Postnika iz koga se vidi da su papisti smatrani za jeretike: 61. pravilo: „Ko učini blud sa Jevrejkom ili sa Muslimankom ili sa bilo kojom iz jeretičkih naroda, tj. sa rimokatolkinjom ili Jermenkom, podvrgava se epitimiji na četiri ili pet godina. Pravilo o suhojeđu je isto kao i u prethodnim pravilima, a broj metanija koje mora da čini svakoga dana je 200.“
Dalje:
Sv. Maksim Ispovednik: „Vi, pak, Latini, koji ste izmenili i iskvarili ne samo onako izloženo ispovedanje Pravoslavne vere, no i mnoga njihova sveštena Crkvena Predanja, dostojni ste toga da vas nazivamo ne samo raskolnicima, nego baš i jersticima, kao narušitelje Apostolskih i Otačkih pravila i Predanja. Zakon blagočastivih careva i ustav Crkveni kažu: ‘Ako neko nešto najmanje izmeni u Pravoslavnoj veri, taj je jeretik i podleže kaznama određenim za jeretike’”.
Sv. Teodor Valsamon: „’Ko nije sa Mnom, protiv Mene je, i ko ne sabira sa Mnom, rasipa’ (Mt. 12, 30). Kako je pre mnogo vremena usledilo odeljivanje zapadne crkve koja se i rimska zove, i veliko nagomilavanje njihovih prestupa, potpuno tuđih pravoslavnoj katoličanskoj Crkvi, to ju je udaljilo od zajedničarenja, opštenja sa četiri sveta patrijarha, kako u odnosu obreda i učenja, tako i ostalih pravoslavnih obreda, kao i u uzdizanju papskog zvanja; zbog toga Latini ne mogu biti osvećivani iz ruku sveštenika Božanskim i prečistim tajnama dok se ne odreknu najpre latinskih učenja i obreda, i saglasno učenju kanona ne pristupe pravoslavlju”.
Sv. Grigorije Palama: „Sve dok budete govorili da Duh Sveti ishodi i od Sina, mi vas nećemo prihvatiti niti opštiti sa vama.”
Sv. Marko Efeski: „Jasno je da su oni (Latini) jeretici, jer su se potpuno odvojili, pri čemu je njihovo učenje o Svetom Duhu – hula na Njega i najveća od svih opasnosti i mi ih odbacujemo kao jeretike…”; „Mi smo odbacili Latine, ni zbog čega drugog, nego zbog činjenice da su jeretici. Zato je potpuno pogrešno sjedinjavati se sa njima…”; „Latini nisu samo raskolnici, nego su i jeretici. Naša je Crkva dugo ćutala o tome, ponajviše zbog toga što su njihovi narodi znatno veći i jači od našeg.”
Prep. Nikodim Svetogorac: „To da su Latini jeretici, ne traži neke posebne dokaze… i mi se od njih odvraćamo kao od jeretika, nalik na arijance, savelijance ili duhoborce makedonijane”.
Prep. Pajsije Veličkovski: „Latini nisu hrišćani… Latinstvo je palo u bezdan jeresi i zabluda… Ono leži u tom bezdanu bez bilo kakve nade na ustajanje.”
Sveti Filaret Moskovski: „Papizam je sličan plodu, čiji se omotač hrišćanske crkvenosti, nasleđen od davnina, postepeno raspada, da bi otkrio njihovu antihrišćansku srž.”
Sv. Ignjatije (Brjančaninov): „Papizam – tako se naziva jeres koja se pojavila na zapadu i iz koje su, kao grane iz stabla, izrasla različita protestantska učenja. Papizam prisvaja i daje papi osobine Hrista i time odbacuje Hrista. Neki zapadni pisci su to odbacivanje gotovo javno izrekli, govoreći da je daleko manji greh odricanje od Hrista, nego odricanje od pape. Papa je idol papista – on je njihovo božanstvo. Zbog te užasne zablude, Božija blagodat je odstupila od papista: oni su verni samo sebi i satani – tvorcu i ocu svih jeresi, između ostalih i papizma. U tom stanju pomračenosti oni su iskrivili neke dogmate i svete tajne, a Božanstvenu Liturgiju su lišili njenog suštinskog značenja izbacivši iz nje prizivanje Duha Svetoga i blagosiljanje prinešenog hleba i vina, koji se pretvaraju u Telo i Krv Hristovu…”; „Suština svake jeresi je bogohuljenje… Bogohulnik se neće spasti! I one nedoumice koje ste naveli u svom pismu su već strašni tužioci vašeg spasenja. Njihova suština je odricanje od Hrista! Ne igrajte se svojim spasenjem, ne igrajte se! Inače ćete večno plakati. Čitajte Novi Zavet i Svete Oce Pravoslavne Crkve (a ne nikakvih Tereza avilskih, Franciska asiških i drugih bezumnika koje njihova jeretička crkva smatra za svece!), izučite kod Svetih Otaca Pravoslavne Crkve kako treba pravilno shvatati Sveto Pismo, kakav život, kakve misli i osećanja dolikuju pravom Hrišćaninu.”
Prep. Amvrosije Optinski: „Zbog svih iskazanih uzroka Saborna Crkva od Istoka presekla je svoje opštenje (zajedničarenje) sa posebnom rimskom crkvom. A rimski episkopi, kao što su sa gordošću počeli, gordošću i savršavaju… Oni se upinju da dokažu kako je Pravoslavna Saborna Crkva, od njih otpala, posebna crkva. To je netačno i naopako. Istina svedoči da je rimska crkva otpala od Pravoslavne.”; „Istočna Pravoslavna Crkva, od Apostolskih vremena pa sve do danas, drži i smatra neizmenljivim i nepovredivim od novoverja, kako učenje Evangelsko i Apostolsko, tako i predanje Svetih Otaca i odluke Vaseljenskih sabora. Rimska crkva se već odavno udaljila u jeres i novotarije..”; „Rimska crkva time što ne čuva svetost Sabornih i Apostolskih odluka, a priklanja se novoverstvu i pogrešnim mudrovanjima, potpuno se odvojila i ne pripada Jedinoj, Svetoj i Apostolskoj Crkvi.”
Sv. Teofan Zatvornik: „Hrišćanskim crkvama, kako je tebi, naravno poznato, nazivaju se, osim naše Pravoslavne Crkve, latinska crkva i mnoga hrišćanska protestantska društva. Ali ni latinsku crkvu, a pogotovo ta protestantska udruženja, ne treba priznavati kao istinske Hristove Crkve, upravo zato što su one nesaglasne sa Apostolskim ustrojstvom Božije Crkve. Latinska Crkva je po poreklu apostolska, ali je odstupila od apostolskog predanja i iskvarila se. Njen osnovni greh je strast prema stvaranju novih dogmata. Latini su iskvarili i oskrnavili Svetu Veru koju su primili od Svetih Apostola.”
Evo misli savremenih Svetih Otaca o Latinima kao jereticima:
Sv. Jovan Kronštatski: „Uzrok svih laži rimokatoličke crkve je gordost i priznanje pape za stvarnu glavu Crkve, i to još nepogrešivu. Odatle sve ropstvo zapadne crkve. Ropstvo misli i vere, lišenost istinske slobode u veri i životu, jer je papa na sve stavio svoju tešku ruku: odatle – lažni dogmati, odatle – dvoličnost i lukavstvo u mišljenju, rečima i delovanju, odatle – razna lažna pravila i ustanove prilikom ispovedanja greha, odatle indulgencije; odatle – unakažavanje dogmata; odatle – fabrikovanja svetaca u zapadnoj crkvi, kao i nepostojećih moštiju, Bogom neproslavljenih; odatle – ustajanje na poznanje Božje (2. Kor. 10, 5) i sve vrste protivljenja Bogu pod vidom borbe za ‘veću slavu Božju’; „Ko od Pravoslavnih ne bi želeo da se ujedini sa katolicima ili luteranima i bude sa njima jedno u Hristu, jedno društvo verujućih? Ali ko od članova tih takozvanih crkava, a posebno predvodnici, koji se nazivaju papama, patrijarsima, mitropolitima, arhiepiskopima i episkopima ili pak sveštenicima ili ocima, ko je od njih spreman da se odrekne svojih zabluda? Niko. A mi se ne možemo složiti sa njihovim jeretičkim učenjem bez štete po spasenje svoje duše. Zar je moguće spojiti nespojivo – laž i istinu?”.
Sv. Nikolaj Srbski: „Ima nešto do sad neobjašnjeno, što čini osnovnu razliku između naše istočne crkve i jeretičkih zapadnih crkava. No pre nego što objasnimo tu razliku, moramo objasniti, da novo doba za jeretičke zapadne crkve ne počinje od Reformacije niti od francuske Revolucije nego još od desetog stoleća, od otpada hrišćanskog Zapada od hrišćanskog Istoka. Od tada nastaje u zapadnom Hrišćanstvu prilagođavanje i izjednačavanje. To i jeste suština njihovog novog doba, modernog vremena, modernizma, kojim se oni hvale. Za istočnu crkvu ne postoji ni novo ni staro doba, od kad se Hristos javio svetu, nego je sve podjednako isto i istinito i nezavisno od vremena i od prilika i konjuktura”; „Šta je Evropa? Jeres. Najpre papska arhijeres, potom luteranska jeres, pa kalvinska, pa subotaška i tako skoro bez kraja. Konac svih tih jeresi završava se ateizmom, tj. bezbožnicima evropskim, kakvih nije bilo ni po broju niti po jarosti nikad i nigde u istoriji čovečanstva. Dakle: prvenac arhijeretik, a mezimac arhibezbožnik. Kako može takav grad opstati? Kome može služiti za ugled taj novi Jerihon? Nikome osim glupacima. Ali otkud da se među tim glupacima nađu i Srbi?…”.
Prep. Justin Ćelijski: „Jer rimokatolicizam je mnogostruka jeres, a o protestantizmu i da ne govorimo. Nije li još Sveti Sava u njegovo vreme, pre sedam i po vekova, nazivao rimokatolicizam ‘latinska jeres’. A koliko je od tada novih dogamata papa izmislio i ‘nepogrešivo’ odogmatio! Nema sumnje, sa dogmatom o nepogrešivosti pape rimokatolicizam je postao svejeres. A mnogohvaljeni II Vatikanski Koncil ni u pogledu te čudovišne svejeresi ništa nije izmenio nego ju je naprotiv, potvrdio. Stoga, ako smo pravoslavni, i želimo ostati pravoslavni, onda stav Svetoga Save, Svetog Marka Efeskog, Svetog Kozme Etolskog, Svetog Jovana Kronštatskog, i ostalih svetih Ispovednika i Mučenika i Novomučenika Pravoslavne Crkve, mora biti i naš stav prema rimokatolicima i protestantima, od kojih ni jedni ni drugi ne veruju pravilno i pravoslavno u dva osnovna dogmata hrišćanska: u Svetu Trojicu i u Crkvu“; „Pravoslavni dogmat, ustvari svedogmat o Crkvi je odbačen i zamenjen latinskim jeretičkim svedogmatom o prvenstvu i nepogrešivosti pape, čoveka. A iz te svejeresi izrojile su se, i neprestano se roje druge jeresi: Filioque, izbacivanje ‘epikleze’, uvođenje tvarne blagodati, azima, čistilište, blagajna suvišnih dela, mehanizovano učenje o spasenju, i time mehanizovano učenje o životu, papocentrizam, ‘sveta’ inkvizicija, indulgencija, ubijanje grešnika zbog greha, jezuistika, sholastika, kazuistika, monarhistika, socijalni humanizam…“.
Kao što smo rekli, Patrijarh je tokom gostovanja održao predavanje pod naslovom Srpska Pravoslavna Crkva i međucrkveni odnosi sa osvrtom na obeležavanje 1700 godina od Milanskog edikta u Nišu 2013. godine. Utvrđeno je da je jezgro predavanja prepisan deo teksta o. R. Bigovića (Odgovor na pitanje ko je autor “bečkog govora” patrijarha Irineja). Iako najverovatnije ni ostali deo predavanja nije lično napisao, Patr. Irinej se ne lišava odgovornosti za nepravoslavna učenja, tj. jeresi, iznesena u njemu. Navešćemo osnovne postavke iz predavanja.
Na početku Patrijarh lamentuje za „izgubljenim jedinstvom“: „Dvadeseti vek i početak 21. veka ostaće u istoriji upamćeni kao periodi intenzivnih napora za ponovno ujedinjenje podeljenih hrišćana i obnovu jedinstva hrišćanske vaseljene“; „…Svojom poslanicom svim Crkvama Hristovim zatražila je od svih hrišćana da pobede duh nepoverenja i gorčine i pokažu snagu ljubavi i traganja za izgubljenim jedinstvom“. Kao što smo iz navedenih misli Svetih Otaca može videti, nigde kod njih nema tuge za „izgubljenim jedinstvom“ sa jereticima, već samo revnovanje za čistotu vere i Crkve. Crkva ne može da izgubi jedinstvo svojih udova u veri, jer bi u tom slučaju prestala da bude Crkva. Oni koji otpadaju od nje, lažne crkve na zapadu, imaju svoje jedinstvo u lažnoj veri.
U nastavku Patrijarh hvali i ceni da je uloga Drugog vatikanskog sabora u potrazi za „izgubljenim jedinstvom” „od izuzetnog značaja”. Hvali Patrijarh jeretički sabor koji je potvrdio stare i uveo nove ekumenističko-eklisiološke jeresi, kojim je ono malo ostataka nekadašnje crkve na zapadu uništeno. Hvali i kardinala Keniga, koji je osnivač ekumenističko-prozelitske fondacije Pro Orijente upravo na pomenutom koncilu. „Ne možemo, a da ovom prilikom ne pomenemo i fondaciju Pro Oriente, čije je sedište baš u ovome gradu, i njen doprinos dijalogu između naše dve Crkve”. Nešto niže ponovo „Rimokatoličku Crkvu” naziva „sestrinskom Crkvom”. Očito, Patrijarh papiste priznaje za Crkvu. Osnovna odlika Crkve, kojom se ona razlikuje od jeretičkih i raskolničkih zajednica, jeste prisustvo blagodati Svetoga Duha, kojom se savršavaju tajne u njoj: Krštenje, Sveštenstvo i Evharistija. Naveli smo gore koji sve Sveti Sabori i Sveti Oci tvrde da su papisti jeretici. Zato Patrijarh, pored navedenog, podleže osudi 46. pravila Svetih Apostola, koji glasi: „Naređujemo da se svrgne episkop ili sveštenik koji prizna krštenje ili žrtvu (prinos) jeretika. Jer, kako se slaže Hristos sa Velijarom? Ili, kakav deo ima vernik sa nevernikom? (pogl. 2. Kor. 6,15)“. On, naime, dajući papistima status Crkve, samim tim priznaje njihove tajne, na prvom mestu Krštenje i Evharistiji i, razumljivo, Sveštenstvo. Sveštenomučenik Ilarion (Trojicki) izričito tvrdi: „Crkva je jedinstvena i jedna i samo ona ima svu punotu blagodatnih darova Svetoga Duha. Ko god i na kakav god način odstupi od Crkve – u jeres, u raskol, u samovoljno zborište, on gubi pričasnost blagodati Božjoj. Nema Hrišćanstva, niti Hrista; nema blagodati, niti Istine; nema života, nema spasenja – ničega nema bez Crkve, i sve to jeste samo u jednoj jedinoj Crkvi.“. Isto to tvrdi i Prep. Lavrentije Černigovski: „Hristos je osnovao Jednu Crkvu (a ne crkve), koju ni vrata pakla neće nadvladati. Samo je Pravoslavna Crkva Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska. Druge, koje sebe nazivaju crkvama, nisu crkve, već đavolji kukolj među pšenicom i zborišta đavola“. Kritikujući eklisiologiju Poslanice Mitr. Dositeja iz 1920. g., koju Patrijarh u svom predavanju hvali, Sabor sveštenika i monaha Grčke Pravoslavne Crkve u svojoj Poslanici piše: „Time je otvoren put za usvajanje, uobličavanje i razvijanje, u okviru Pravoslavne Crkve, jeresi ekumenizma, tog prvobitno protestantskog izuma, koji je sada prihvatio i papa; ovo je svejeres, koja sve jeresi prihvata i ozakonjuje kao ‘crkve’, čime vređa dogmat o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi. Patrijarsi i episkopi sada razvijaju i nameću kao učenje novi dogmat o Crkvi, novu eklisiologiju. Prema tom dogmatu, nijedna crkva ne može pretendovati da isključivo ona ima svojstvo katoličanske i istinske Crkve. Umesto toga, svaka od njih predstavlja odlomak, deo, a ne celu Crkvu, a sve one skupa sačinjavaju Crkvu. Porušene su sve međe koje su sveti Oci postavili; više nema linije razgraničenja između Crkve i jeresi, između istine i zablude. Sada su jeresi ‘crkve’, a mnoge među njima – kao na primer papizam – sada se smatraju ‘sestrinskim crkvama’, kojima je Bog poverio da se, zajedno sa nama, staraju o spasenju ljudskog roda. Blagodat Svetog Duha sada (navodno) postoji i u jeresima, pa se i njihova krštenja – kao i sve druge ‘svete tajne’ – smatraju punovažnim, valjanim. Svi koji su kršteni, ma kojoj jeresi da pripadaju, sada se smatraju članovima Tela Hristovog, Crkve. Osude i anateme koje su izrečene na Saborima nisu više validne i treba ih ukloniti iz bogoslužbenih knjiga. Sada smo pod okriljem ‘Svetskog saveta crkava’ i suštinski smo izdali – čak i samim pristankom da tamo učestvujemo – svoju eklisijalnu samosvest. Uklonili smo dogmat o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi – dogmat o ‘jednom Gospodu, jednoj veri, jednom krštenju’“.
Nažalost, ekumenisti i Patrijarh Irinej sa njima, žive u zabludi koju je u Pravoslavlje uveo o. G. Florovski još 1928. g., po kojoj se tobože u Crkvi ne poklapaju kanonske i harizmatske granice, i po kojoj blagodati ima i van Crkve. Ova eklisiološka jeres jeste suština ekumenizma. Razumljivo je da u pitanju dogmatska laž, jer, kao što tvrde Sveti Oci, kako može Duh Istine obitavati u zajednicama koje su sabrane oko dogmatskih i kanonskih neistina?!
U navedenom delu teksta i do kraja predavanja Patrijarh Irinej mnogo puta pominje dijalog. Prepisuje sastavljač Patrijarhovog govora misao o. R. Bigovića, jednog od ideologa i gurua, pokoj mu duši, srbskog ekumenizma: „Zašto danas Pravoslavna Crkva kao celina, a naša pomesna Crkva takođe, učestvuje, zajedno sa drugim hrišćanskim Crkvama, u ekumenskom pokretu i dijalogu? Najkraće rečeno, zato što je sama njena priroda dijaloška. Crkva je po samoj svojoj prirodi ekumenska, relaciona, saodnosna realnost. Ukoliko Pravoslavna Crkva ne bi bila u dijalogu sa drugim hrišćanskim Crkvama i zajednicama, a zatim i sa nehrišćanskim religijama, sekularnim religijskim pokretima i svim idejnim i duhovnim izazovima modernog sveta, ona bi prestala da bude Crkva i transformisala bi se u sektu“. Naravno, nema navođenja nekog dogmata ili kanona iz Svetog Pisma, Svetih Sabora ili kod Svetih Otaca. Nema jer osnove za tvrdnju da je Crkva po svojoj prirodi „dijaloška“ i „ekumenska“ u pravoslavom bogoslovlju ne postoji. U Simvolu vere stoji „u Jednu, Svetu, Sabornu i Apostolsku Crkvu“, a ne „u Mnogo, Svetih, Dijaloških, Ekumenskih i Apostolskih Crkava“. Danas Ep. Ignatije (Midić) koristi izraz vaseljenska umesto saborna (katoličanska), kao što i Mitr. Ilarion (Alfejev) u svom prevodu Sv. Liturgije na ruski, u Simvolu vere, umesto saborna koristi vaseljenska, tj. ekumenska. Crkva je saborna po svojoj prirodi, a vaseljenska, ekumenska samo u organizacionom smislu; saborna po svojoj vremenskoj, prostornoj i ličnosnoj bogočovečanskoj sveobuhvatosti, a vaseljenska samo u svojoj geografsko-administrativnoj čovečanskoj ravni. Ali, ekumeniste i zanima svet jer su svetsko-plotskog uma i razmišljanja, pa im više odgovaraju vaseljensko-ekumenske crkve nego saborna Crkva, više sentimentalni, adogmatski, beskrajni i besplodni dijalog nego vaskrsavajuće pokajanje. Dijalog je, dakle, potpuno svetska, politička ustanova, koje Predanje Pravoslavne Crkve ne poznaje. To tvrdi i Prep. Justin Ćelijski. U vezi predloga papista za zajedničku molitvu (1975.), prepodobni piše SA Sinodu: „Nema sumnje, svakom savesnom pravoslavnom hrišćaninu očigledno je da u čitavom ovom svaštarskom konglomeratu ima mnogo nepravoslavnih i nepredanjskih elemenata – ‘šutnja’, ‘dijalog’, ‘ispovijest vjere’ (koje?), ‘ekumenske prošnje’, ‘blagoslov’ (čiji?), itd.“. Gde je u beskonačnim i jalovim dijalozima mesta za zapovest Sv. Ap. Pavla: „Čoveka jeretika po prvom i drugom savetovanju, kloni se, znajući da se takav izopačio, i da greši – samoga je sebe osudio (Tit. 3, 10-11)“?.
Na primeru 103. pravila Kartaginskog sabora jasno vidimo koji je bio svetootačko-svetopredanjski metod u ophođenju prema jereticima. Ono glasi: „Episkop Avrelije reče: ‘Što nam je vlašću onog velikog prestola dopušteno, molimo da od vaše prečasnosti bude pročitano i da se sprovede u delo’. Pošto je naredba pročitana i svima predočena, episkop saborne Crkve (episkop Avrelije), reče: ‘Poslanicu koja treba biti poslata od vaše prečasnosti k donatistima, izvolite saslušati, zatim je uvrstite u saborske spise i pošaljite k njima, pa zatim primite njihov odgovor kroz izveštaje’. ‘Poslati sa punim ovlašćenjem od našeg sabora, mi stupamo u razgovor sa vama i želimo se obradovati vašim obećanjem. Jer znamo ljubav Gospoda, koji je rekao: Blaženi mirotvorci jer će se sinovi Božji nazvati (Mt. 5, 9), a preko proroka je napomenuo da i onima, koji neće da se nazivaju našom braćom, kažemo: Vi ste braća naša (Is. 66, 5). Vi, dakle, ne morate omalovažavati ovu našu opomenu koja dolazi od ljubavi k miru s vama, i ako vi smatrate, da nešto istine ima kod vas, ne smete se ustezati da to i kažete. Sazovite vaš sabor, i izaberite među vama takve kojima ćete poveriti da dokažu vašu istinu; mi ćemo to isto učiniti, tj. izabraćemo sa našeg sabora takve, koji će sa onima koje ste vi izabrali, u miru razabrati na određenom mestu i u određeno vreme svako sporno pitanje koje vas deli od zajednice sa nama, da na taj način drevna zabluda, uz pomoć Božju, jednom za svagda bude okončana i da nemoćne duše i nevešti narod, zaveden od ljudi, ne propadne u svetogrdnom raskolu (rascepu). Jer, ako ovo bratski primate, istina će se lako projaviti; ako li ne želite to da učinite, vaše neverje će se odmah prepoznati’“. Dakle, ne dijalog, već sabor. Sveti Oci su pozivali na sabor jeretike da dokažu istinotost svoga verovanja, „da na taj način drevna zabluda, uz pomoć Božju, jednom za svagda bude okončana i da nemoćne duše i nevešti narod, zaveden od ljudi, ne propadne u svetogrdnom raskolu“. Jedan sabor, a ne beskrajni dijalog.
Ni 95. pravilo Šestog Vaseljenskog Sabora, zatim 7. i 8. pravilo Laodikijskog sabora, kao ni 1. pravilo Sv. Vasilija Velikog, koja govore o načinima kako se jeretici i raskolnici primaju ponovo u Crkvu, ne znaju za dijalog. Izvorni i jedini metod primanja jeretika i raskolnika u Crkvu jeste pokajanje sa odbacivanjem i osuđivanjem zabluda i zloverja. Evo svedočanstva Prep. Justina Ćelijskog, upravo vezano za, od Patrijarha ljubljenu, „sestrinsku Crkvu“ i njene jeretike: „Pri takvom stanju stvari, papističko-protestanstki ekumenizam sa svojom psevdocrkvom i svojim psevdohrišćanstvom nema izlaza iz svojih smrti i muka bez svesrdnog pokajanja pred Bogočovekom Gospodom Hristom i Njegovom Pravoslavnom Crkvom. Pokajanje je lek za svaki greh, lek dat bogolikom biću ljudskom od Jedinog Čovekoljupca. Bez pokajanja i stupanja u Istinitu Crkvu Hristovu neprirodno je i besmisleno je govoriti o nekom ujedinjenju ‘crkava‘, o dijalogu ljubavi, o intercommunio. Glavnije i od najglavnijeg jeste: postati sutelesnik Bogočovečanskog tela Crkve Hristove, i time zajedničar u duši Crkve – Duhu Svetom, i naslednik svih besmrtnih blaga Bogočovečanskih.“.
Slično se kaže u Ispovedanju vere sveštenstva i monaštva Grčke Pravoslavne Crkve: „Jedini način da se vaspostavi naša zajednica sa jereticima jeste da se oni odreknu svojih pogrešnih učenja i da se pokaju, kako bi to moglo biti istinsko jedinstvo i mir: jedinstvo sa Istinom, a ne sa zabludom i jeresju. Kanonska akrivija zahteva da jeretici budu prisajedinjeni Crkvi kroz krštenje. Njihovo prethodno ‘krštenje’, obavljeno van Crkve, bez trokratnog pogruženja u posebno osvećenoj vodi, i od strane nepravoslavnog sveštenika, uopšte i nije krštenje. Njemu nedostaje blagodat Svetog Duha (Koji ne prebiva kod jeretika i raskolnika), i u njemu takvom nema ničeg zajedničkog što bi nas objedinjavalo, kako ukazuje sveti Vasilije Veliki: ‘A na onima koji se odvojiše od Crkve više ne počiva blagodat Svetog Duha jer je predavanje (blagodati) prestalo sa onima koji su prekinuli prejemstvo…A oni koji su se odelili i sada postali mirjani, nisu imali vlast ni da krste ni da rukopolažu, jer nisu mogli drugima predati blagodat Svetog Duha od koje su sami otpali’. Zato je neosnovan i neodrživ nov pokušaj ekumenista da stvore mnenje da mi imamo zajedničko krštenje sa jereticima, kao i njihova tvrdnja da je moguće podupreti jedinstvo Crkve ovim nepostojećim krštenjskim jedinstvom, koje navodno postoji gde god se može smatrati da postoji krštenje. Međutim, u Crkvu se ulazi i postaje se njen član ne bilo kakvim krštenjem, nego samo jednim, jedinstvenim krštenjem, koje su obavili sveštenici koji su rukopoloženi u Crkvi“.
Konačno, 1900 godina duga istorija Pravoslavne Crkve pokazuje besmislenom i demagoški-lažnom misao o. R. Bigovića, koju prihvata i Patrijarh Irinej, da bi Crkva, ukoliko ne bi vodila dijalog sa svima „prestala da bude Crkva i transformisala bi se u sektu“. Istina je dvostruko obrnuta: svi oni koji odlaze iz Crkve ili ne prihvataju njeno učenje postaju i ostaju jeretičke sekte; i svi oni koji zajedno sa o. Radovanom i Patr. Irinejom prihvataju ove jeresi, postaju sekta unutar Crkve, sve dok, s Božijim blagoslovom i pomoću, ne budu pozvani na pokajanje i odbacivanje i osuđivanje zabluda, ili, ako ostanu uporni u svojim jeresima, budu prognani iz nje. Protivno ekumenističkim zabludama, čitava istorija Crkve svedoči da je u njoj sve otkriveno, predato i propovedano monologom, jer njen osnivač i njena Glava, Gospod Isus Hristos, nije vodio dijalog sa starešinama, književnicima i farisejima, već ih monološki razobličavao i svoju veru narodu otkrivao monološkim besedama. To isto su, razumljivo, činili putime monoloških propovedi i Njegovi Sveti Učenici i Apostoli, a posle njih Sveti Oci, sve do dana današnjeg.
Dakle, umesto monološke propovedi istine, Patrijarh bira dijalog laži. U ovome ga ponovo, kao i njegove prethodnike, razobličava Prep. Justin: „Ne treba se varati: postoji i ‘dijalog laži’, kada pregovarači svesno ili nesvesno lažu jedan drugoga. Takav dijalog je svojstven ‘ocu laži’ – đavolu, jer je laža i otac laži (Jn. 8, 44). A svojstven je i svima njegovim voljnim ili nevoljnim saradnicima kada hoće da pomoću zla ostvare svoje dobro, da pomoću laži dođu do svoje ‘istine’. Nema ‘dijaloga ljubavi’ bez dijaloga Istine. Inače, takav dijalog je neprirodan i lažan. Otuda i zapovest hristonosnog Apostola: Ljubav da ne bude lažna (Rim. 12, 9). Jeretičko humanističko deljenje i razdvajanje Ljubavi i Istine samo je znak nedostka Bogočovečanske vere i izgubljene duhovne Bogočovečanske ravnoteže i zdravoumlja. U svakom slučaju to nikada nije put svetih Otaca. Pravoslavni, samo ukorenjeni i utemeljeni sa svima svetima u Istini i Ljubavi, imaju i javljaju, od Apostola do danas, tu Bogočovečansku spasonosnu ljubav prema svetu i svima stvorenjima Božjim“.
Još je Prep. Maksim Ispovednik govorio da je čovekomržnja ne svedočiti jereticima istinu i ne pozivati ih na obraćenje i pokajanje: „Ja ne želim da se jeretici muče, niti se radujem njihovom zlu, – Bože sačuvaj! – nego se većma radujem i zajednički veselim njihovom obraćenju. Jer šta može vernima biti milije nego da vide da se rasturena čeda Božja saberu u jedno. Ja nisam toliko pomahnitao da savetujem da se nemilost više ceni nego čovekoljublje. Naprotiv, savetujem da treba sa pažnjom i iskustvom činiti i tvoriti dobro svima ljudima, i svima biti sve kako je kome potrebno. Pritom, Jedino želim i savetujem da jereticima kao jereticima ne treba pomagati na podršku njihovog bezumnog verovanja, nego tu treba biti oštar i nepomirljiv. Jer ja ne nazivam ljubavlju nego čoveko–mržnjom i otpadanjem od Božanske ljubavi kad neko potpomaže jeretičku zabludu, na veću propast onih ljudi koji se drže te zablude…“.
b) Patrijarh Srbski G. Irinej je 30. 09. 2010. g. agenciji Tanjug izjavio da je ekumenista.
U istom intervju Patrijarh je izjavio da je ekumenista i pacifista (Patrijarh: Da ustoličenje prođe u miru i redu). I pacifizam je savremena protestatnska jeres, kao lažno učenje o ratu, i, kao što pokazuje Prep. Justin Ćelijski, u srži je ekumenizma: „Goli moralistički minimalizam i hoministički pacifizam savremenog ekumenizma samo jedno rade: obelodanjuju svoje sušičavo humanističko korenje, svoju bolesnu filosofiju i bespomoćnu etiku po čoveku (sr. Kol.2,8)“.
Sinod RZPC bacio je 1983. g. u svojoj Sabornoj poslanici anatemu na jeretike-ekumeniste: „Onima koji napadaju Crkvu Hristovu i uče da se ona podelila na grane koje se razlikuju po svome učenju i načinu života, i tvrde da Crkva ne postoji na vidljiv način, nego će nastati od grana, raskola i inoverja, njihovim sjedinjenjem u jedno telo; onima koji ne razlikuju istinsko sveštenstvo i Svete Tajne Crkve od jeretičkih, nego uče da su krštenje i evharistija dovoljni za spasenje; onima koji imaju opštenje sa pomenutim jereticima, ili im pomažu, ili štite njihovu novu jeres ekumenizma, umišljajući da je to bratska ljubav ili način za sjedinjenja razdeljenih hrišćanina.: ANATEMA“. Patrijarh Irinej podleže ovoj anatemi, jer je nijedan drugi Sabor iste ili druge Pomesne Crkve nije pobio.
Ekumenističko jeretičko učenje da spasenja ima van Crkve, i tzv. „teoriju grana“, po kojoj je Pravoslavna Crkva jedna od mnogih „crkava“, osudio je Sabor Gruzijske Pravoslavne Crkve 1998. g.: „5. Jeretičko eklisiološko učenje, nastalo u dubinama inoslavnog, modernističkog bogoslovlja, koje se tiče postojanja spasonosnog blaženstva (svetotajinske blagodati) izvan kanonskih granica Crkve, i njegova ekstremna projava – takozvana „Teorija grana“, prema kojoj su različite hrišćanske grane, koje danas postoje, posmatrane kao različite i jednake grane Istinite Hristove Crkve, su neprihvatljivi“.
Ekumenizam osuđuje i Sabor sveštenika i monaha Grčke Pravoslavne Crkve: „Ovaj međuhrišćanski sinkretizam sada se proširuje na međureligijski sinkretizam, koji izravnava sve druge religije sa jedinstvenim, bogootkrivenim kroz Hrista poštovanjem Boga, znanja o Bogu i hristolikim načinom života. Dakle, podriva se ne samo dogmat o Jednoj, Svetoj, Sabornoj i Apostolskoj Crkvi u odnosu na jeresi nego i osnovni dogmat o jednom i jedinstvenom Otkrivenju i spasenju ljudskog roda kroz Isusa Hrista u odnosu na druge svetske religije. To je najgora moguća prelest, najveća jeres svih vremena”.
Ekumenizam su kao jeres osudili mnogi savremeni Sveti Oci:
Sv. Serafim Soboljev: „Što se tiče ekumenističkog pitanja, mi ne smemo da ispuštamo iz vida, da na samom prvobitnom izvoru ekumenističkog pokreta pred nama stoje ne samo iskonski neprijatelji naše Pravoslavne Crkve, no stoji otac svake laži i pogibije – đavo. U ranijim vekovima, podstrekavajući u Crkvi svakakve jeresi, on je želeo da pogubi Svetu Crkvu kroz mešanje pravoslavnih s jereticima. To on dela i sada kroz isto to samo mešanje posredstvom ekumenizma uz njegov neiscrpni masonski kapital“.
Sv. Nikolaj Srbski: „Ima, istina, i nekih bogoslova u pravoslavnoj crkvi, koji idu tragom jeretičkih bogoslova, smatrajući da je Evangelije nedovoljno snažno da samo sebe drži i brani na burama svetskim. Njima imponuju jeretičke misli i jeretički metodi. Celom svojom dušom oni su uz jeretike, no drže se spolja pravoslavne crkve tek onako – izdržavanja radi. To su bajaganje balkanske i ivanuške kijevske, kojima sve s one strane plota izgleda bolje i pametnije – pa čak i koncesivca pomešana teologija (paganohristologija). Pravoslavna crkva kao celina odbacuje takve bogoslove i ne priznaje ih za svoje, ali ih trpi iz dva razloga; prvo, čekajući da se pokaju i promene, i drugo, da ne bi odbacujući ih učinila od zla gore, t.j. gurala ih niz brdo u krilo jeretika, te tako jeretike brojno povećala a duše njihove pogubila. Ti bogoslovi nisu nosioci pravoslavne svesti i pravoslavne savesti, ko oboleli organi celine crkvene. Nosioci pravoslavne svesti i pravoslavne savesti jesu narod, monaštvo i parohijsko sveštenstvo”.
Prep. Justin Ćelijski: „Ekumenizam je zajedničko ime za psevdohrićanstva, za psevdocrkve Zapadne Evrope. U njemu su srcem svojim svi evropski humanizmi, sa papizmom na čelu. A sva ta psevdohrišćanstva, sve te psevdocrkve nisu drugo već jeres do jeresi. Njima je zajedničko evanđelsko ime: svejeres. Zašto? Zato što su u toku istorije razne jeresi negirale ili unakažavale pojedine osobine Bogočoveka, Gospoda Hrista, a ove evropske jeresi odstranjuju vascelog Bogočoveka i na Njegovo mesto stavljaju evropskog čoveka. Tu nema bitne razlike između papizma, protestantizma, ekumenizma, i ostalih sekti, čije je ime legeon”.
Prep. Gavrilo Gruzijski: „Sto puta je bolje biti bludinik nego jeretik. Ekumenizam – to je nadjeres, a Crkva je brod koji sigurno plovi po uznemirenom moru, na kome se nalaze samo pravoslavni. Duhovnika biraj prema svojoj želji, ali kada ga izabereš potčini mu se. Ukoliko on pak propoveda jeres, beži od njega kao od ognja”.
Prep. Pajsije Svetogorac: „Đavo ima tri pipka, za siromašne komunizam, za verujuće ekumenizam i za bogate masoneriju”; „Ekumenizam, zajedničko tržište, jedna velika država, jedna svetska vlada, jedna religija, skrojena prema njihovoj meri – takvi su planovi mračnih sila”.
Starac Jefrem Katunakijski je na molitvi od Gospoda dobio svedočanstvo da je ekumenizam tvorevina nečistih sila: „’To pitanje, dete moje, bilo mi je postavljeno pre nego što si se ti i rodio. Ja se ovde, na stenama, pri vrhu planine, nalazim već četrdeset godina. Zaboravio sam i svoj grčki.’ I nastavio je dalje – ‘ali to pitanje me nije zanimalo. Stoga, pošto je bilo neophodno da na njega odgovorim, a o njemu nisam imao svoje mišljenje, – pošao sam u svoju keliju, sotvorio molitvu i zamolio Hrista da mi otkrije šta je to ekumenizam. On mi je otvorio um da shvatim – da ekumenizam ima lukavi duh i da dobija vlast od nečistih duhova’. Potom sam ga upitao na osnovu čega je tome poverovao, a on mi je odgovorio: ‘Posle molitve moja kelija se bila ispunila nepodošljivim smradom koji me je gušio i nestao mi je duhovni dah.’ Upitao sam ga dalje da li je to bio nebičan i vanredan događaj za njega ili mu je Hristos tako odgovarao i u drugim sličnim situacijama. On je rekao, uveravajući me: ‘Kada je ekumenizam u pitanju, našao sam se u istom stanju kao kada se radilo o crnoj magiji ili dejstvu nečistih duhova. Ponekad se daje i slovesan odgovor, ali u ovom slučaju to je bio odgovor, i ja sam potpuno uveren u to da ekumenizam nema Duha Svetoga, već nečistog duha’” (Ekumenizam prima vlast od nečistih duhova).
v) Patrijarh Srbski G. Irinej je 08. 12. 2010. g. u beogradskoj sinagogi za jevrejski praznik Hanuku palio menoru.
Patrijarha Irineja najpre osuđuje reč Svetog Pisma: „I anđelu Crkve u Smirni napiši: Tako govori Prvi i Poslednji, koji beše mrtav i oživi: Znam dela tvoja, i nevolju i siromaštvo – ali si bogat – i hulu onih koji govore da su Judejci a nisu, nego sinagoga satanina”; „Evo dajem ti iz sinagoge satanine one koji govore za sebe da su Judejci a nisu, nego lažu; evo, učiniću da oni dođu i da se poklone pred nogama tvojim, i da znaju da te ja ljubim” (Otkr. 2, 8-9; 3, 9). Predavši Hrista da se razapne, i bacivši na sebe strašno prokletstvo rečima: „Krv njegova na nas i na decu našu” (Mt. 27, 25), Jevreji-judeji su od bogoizabranog postali satanoizabrano pleme. Sam Gospod ih je razobličio, rekavši da je njihov otac đavo: „Vama je otac đavo, i želje oca svojega hoćete da činite; on beše čovekoubica od početka, i ne stoji u istini, jer nema istine u njemu; kad govori laž, svoje govori, jer je on laža i otac laži. A meni ne verujete, jer ja istinu govorim… Onaj koji je od Boga, reči Božije sluša; zato vi ne slušate, jer niste od Boga.” (Jn. 8, 44-45, 47). Njihov otac, đavo, je savladan na Krstu i njegovo carstvo je razrušeno, tako što je on ostao zaključan u njemu, u adu. Otada, on preko svoga izabranog naroda pravi planove kako da izađe iz bezdana. To postiže tako što će oni koji su razapeli istinitog Mesiju-Hrista čekati i dočekati lažnog mesiju-antihrista, o čemu je pisao Sv. Ap. Pavle (2. Sol. 2, 1-12), i što se ostvaruje pred našim očima.. Tako su Jevreji-judeji postavši neprijatelji Hristove postali i neprijatelji i protivnici hrišćnastva i hrišćana. Sve je to Patrijarh Irnije morao znati. Mora da zna i to da svojim hrišćanskim i međureligijskim ekumenizmom učestvuje u ostvarenju tajne bezakonja, pomaže u dolasku i zacarenju sina pogibli – antihrista, i time od sluge Božijeg postaje sluga satanin.
Za razliku od Patrijarha Irineja, sve su ovo znali Sveti Apostoli, pa su i propisali sledeća pravila:
pravilo Svetih Apostola: „Ako neki klirik ili laik pođe u judejsku sinagogu ili jeretički hram da se tamo moli, neka bude svrgnut i odlučen“.
pravilo Svetih Apostola: „Ako neki episkop ili sveštenik ili đakon ili neko drugi iz klira bude postio zajedno sa Judejima, ili sa njima svetkovao njihove praznike, ili primao od njih praznične darove (npr. presne hlebove i slično), takav neka se svrgne. Ako to učini laik, neka bude odlučen“.
pravilo Svetih Apostola: „Ako neki hrišćanin prinese ulje u neznabožačko svetilište ili judejsku sinagogu, ili pali sveće kada su njihovi praznici, takav neka se odluči“.
Komentar nije potreban.
g) Patrijarh Srbski G. Irinej je 05. 10. 2014. posetio središte jeretičkih sirijskih monofizita u Stokholmu, na zvaničnom sajtu SPC eufemistički i neistinito nazvanim „dohalkidonska Sirijska crkva“, u pratnji nekoliko episkopa naše Pomesne Crkve, i tom prilikom je obukao njihov ornat, primio žezlo i krst, i ulazio u oltar.
Posle osveštavanja crkve Sv. Save u Stokholmu, i svečanog ručka, Patrijarh Irinej je u pratnji pet episkopa naše Crkve i prestolonaslednika obišao hram Sirijsko Jakobitske crkve, čiji je mitropolit Benjamin dobio oredn Sv. Save „za nesebičnu bratsku ljubav koju su pokazivali minulih godina prema našoj Crkvi i narodu”. Ova jeretička monofizitska zajednica je u vesti na sajtu SPC nazvana lažnim imenom „dohalkidonska Sirijska crkva” (Osvećen hram Svetog Save u Stokholmu) (i ona samu sebe naziva Sirijska pravoslavna crkva), a da pri tom nema nikakve veze sa Antijohijskom Patrijaršijom.
Kao što se na fotografijama može videti (Osvećen hram Svetog Save u Stokholmu; Patriarch Irinej & the Royal Family of Serbia pays historic visit to Syriac Orthodox Community in Sweden: Honors Syriac Orthodox Prelates), Patrijarh je oblačio kompletno odjejanije jeretika: mandiju, žezlo i krst, stajao u tronu i ulazio u oltar. Tim činom, on je jeretike priznao za pravoslavne, i time, povratno, objavio sebe za jeretika.
Pored monofizitske jeresi, koja je osuđena Halkidonskim dogmatom o dve Hristove „nesliveno, neizmenljivo, nerazdeljeno, nerazlučno” sjedinjene prirode, Patrijarha tereti i 46. pravilo Nikifora Ispovednika, kojim se zabranjuje ulazak u crkve i oltare jeretika: „U crkve koje su osnovali jeretici, napominjemo da se može ulaziti samo po nuždi, i to kao što se ulazi u običnu kuću; i samo kada se krst postavi na sredinu, tu se može pevati. Ali u oltar se ne sme ulaziti, niti kaditi, niti se moliti, niti paliti sveće ili kandila.“
Posredno, Patrijarha tereti i odluka Sabora Gruzijske Pravoslavne Crkve o osudi sporazuma Antiohijske Patrijarhije i Monofizita o međusobnom priznavanju Svetih Tajni iz 1991. g. Odluka Gruzijske crkve je iz 1998. g. i glasi: „2. Predlog preliminarnog dogovora između Antiohijske Pravoslavne Crkve i Prehalkidonskih (drevnoistočnih) crkava, izrađen 1991, je neprihvatljiv“.
d) Patrijarh Srbski G. Irinej je na Kritskom lažnom saboru 2016. g. potpisao sva dokumenta, u kojima se, pored ostalih, utvrđuje i jeres ekumenizma.
Kao što sam još pre sabora pisao, sabor na Kritu je u svemu bio neprovoslavan: u načinu pripremanja, pravilniku, ograničenom broju učesnika, načinu glasanja, bogoslovlju… S pravom se može nazvati lažnim, vučjim saborom. Dovoljno je istaći da se ni u jednom dokumentu ne pominje izraz „jeres“. Posledice ovog sabora su katastrofalne i dalekosežne. Nikada u istoriji Pravoslavne Crkve nije bilo slučaja da 10 Pomesnih Crkava prihvati jeresi za svoje zvanično učenje. Prva vidljiva katastrofalna posledica Krita je delatnost Patr. Vartolomeja u Ukrajini, čime se potvrđuje duhovna zakonitost da su raskoli direktna posledica jeresi.
Kritski sabor je s pravom nazvan sabor pravoslavnh papa, jer su se pri brojanju glasova računali samo glasovi predstojatelja Pomesnih Crkava. Glasanje i neglasanje ostalih episkopa je bila obična, ali velika, farsa, izrugivanje saborskom predanju Pravoslavne Crkve.
Jedan od učesnika te farse, tog izrugivanja bio je i Patrijarh Irinej. On je potpisao sva prihvaćena dokumenta, u kojima je ozvaničeno nekoliko jeresi (ekumenizam, panteizam, hilijazam, apokatastaza) i donešena antikanonska odluka o braku pravoslavnih sa nepravoslavnim, suprotno 72. pravilu Šestog Vaseljenskog Sabora, 10. i 31. pravilu Laodikijskog sabora i 6. pravilu Sv. Vasilija Velikog.
Detaljno sam kritikovao sve vezano za kritski sabor još pre njegovog održavanja (Sveti i Veliki Sabor 2016.), a za ovu priliku ćemo navesti nekoliko poslesaborskih mišljenja Sabora Pomesnih Crkava koje nisu išle na Krit.
Navodimo tri najvažnije odluke Sinoda Antiohijske Patrijaršije, koje se odnose na protokolarne, a ne dogmatske nedostatke Kritskog lžesabora: „1. Sastanak na Kritu treba smatrati samo za preliminarno savetovanje vezano za Veliki Svepravoslavni Sabor i njegove dokumente ne treba posmatrati kao konačne, već kao otvorene za diskusiju i unošenje izmena kad bude sazvan Svepravoslavni Sabor kojem će prisustvovati i na kojem će učestvovati sve Pomesne Crkve. 2. Ne priznaje se saborni karakter bilo kog pravoslavnog savetovanja na kojem ne učestvuju sve Pomesne Pravoslavne Crkve i ističe se da princip opšte saglasnosti ostaje glavni u međupravoslavnim odnosima. Dakle, Antiohijska Crkva odbija da prizna da se susret na Kritu može nazvati ‘Velikim Pravoslavnim Saborom’ ili ‘Velikim Svetim Saborom’. 3. Potvrđuje se da nijedna odluka koja je doneta na Kritskom savetovanju ni na koji način nije obavezujuća za Patrijarhat Antiohije i celog Istoka“ (Stav Antiohijske Crkve prema prema susretu koji je održan na Kritu).
Sinod Bugarske Crkve je odbacio Kritski sabor i u vezi sa nepravoslnim eklisiološkim bogoslovljem iznetim na njemu objavio: „Bugarska crkva, ukratko, odbacila je ideju o obnavljanju jedinstva hrišćanstva, jer – iz saopštenja proističe – pravoslavna crkva se nikada nije podelila. Pozivajući se na one koji su ‘lutanjem u ovozemaljaskom svetu i pali u jeres i raskol’, bugarski crkva je rekla da ‘Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva nikada nije izgubila jedinstvo u veri i zajedništvu Duha Svetoga i ne može da prihvati navodni ‘oporavak jedinstva sa ‘drugim hrišćanima’, jer to jedinstvo još uvek postoji u telu Hristovom i jedinstvo i jedinstvenost su bitne definicije Crkve’. Isto tako, Pravoslavna crkva ne može da prihvati različite koncepte i doktrine kojima inoslavni opravdavaju to jedinstvo, rekao je Sveti Sinod Bugarski Pravoslavne Crkve. Takođe odbacuje upotrebu reči ‘crkva’ kada se govori o drugim konfesijama. ‘Prisustvo mnogih crkava je neprihvatljivo prema dogmama i kanonima pravoslavne crkve. ‘ Nakon dugih kritika ovih stavova, Sveti sinod Bugarske Pravoslavne Crkve je rekao da je zbog neučestvovanja jednog broja autokefalnih crkava, bilo organizacionih i teoloških grešaka… Pažljivo ispitivanje dokumenata usvojenih na kritskom saboru, ‘nas dovodi do zaključka da neki od njih sadrže neslaganja sa pravoslavnim crkvenim predanjem sa dogmatskog i kanonskog stanovišta Crkve, sa duhom i slovom Vaseljenskog i pomesnog sabora’“ (Bugarska Pravoslavna Crkva zvanično odbacuje Svepravoslavni Sabor).
Daleko određeniji su bili zaključci Okruglog stola u Kišinjevu odnosno Kritskog sabora. U vezi jeresi ekumenizma se navodi: „I najvažnije: Sabor je trebao da odlučno osudi svejeres ekumenizma, kojom su već skoro sto godina zaraženi jerarsi i bogoslovi Crkve, narušavajući tradiciju Svetih Apostola i Svetih Otaca i potcenjivački ocenjujući one, koji se bore za njeno čuvanje, nazivajući ih fanaticima i fundamentalistima. Mesto toga, Kritski Sabor je u spornom i protivrečnom dokumentu ‘Odnosi Pravoslavne Crkve prema ostalom hrišćanskom svetu’ ostvario ‘sjedinjenje nesjedinjivog’: Pravoslavlja s jeresima. Ovaj dokument sadrži i neke pravoslane istine, ali one su bile pomešane sa iskazima podrške jeresi papizma i ekumenizma. I predložene popravke samo pojačavaju ovu smesu ekumenizma i sinkretizma. Na taj način, umesto bogoslovske tačnosti u pitanjima vere, uvodi se – i ovo se takođe događa prvi put u istoriji Sabora Pravoslavne Crkve – uzajamno pritovrečne i međusobno isključujuće s bogoslovske tačke posmatranja formulacije i namerna dvosmislenost, koja se u danas izdaje za ‘crkvenu diplomatiju’, predatavljajući na samom delu lukavstvo i skriveno licemerje“ (Bogoslovska analiza odluka „Svetog i Velikog Sabora“ u predvorju Sveštenog Sinoda RPC).
đ) Patrijarh Srbski G. Irinej nije u aktuelnoj pripremi promene Ustava SPC predložio da se iz njega izbaci ekumenistički 4. stav 70. člana, koji u nadležnost SA Sinoda stavlja da se „stara o zbliženju i ujedinjenju hrišćanskih Crkava“.
Iako mali, i ovaj detalj ukazuje na doslednost u promovisanju i sprovođenju ekumenističke jeresi.
e) Patrijarh Srbski G. Irinej je dao blagoslov i pozdravio učesnike Konferencije evropskih „crkava“, koja je u Novom Sadu održana od 31. 05. do 06. 06. ove godine. Ovaj sobor nečestivih završen je „službom“ koja je s pravom nazvana „ekumenistička crna misa“. Usledili su nevreme, grad i poplave.
Za razliku od bečkog predavanja, Patrijarh Irinej je svoje obraćanje na otvaranju Generalne skupštine Konferencije Evropskih crkava pisao sam. Nema visokoparnih i niskovrednih ekumenističkih floskula o. R. Bigovića, ali je kao eho ostalo ekumenističko priznavanje mnogo „crkava“, poziv na njihovo jedinstvo i tvrdnja da je mnogo više što te „crkve“ spaja nego onoga što ih udaljuje međusobno: „Iako ima puno razlike među nama, te razlike su zacelo mnogo manje od onoga što nas zbližava i od onoga što nam je zajedničko.“ (Obraćanje Patrijarha srpskog g. Irineja na otvaranju Generalne Skupštine Konferencije evropskih Crkava). Time samo potvrđuje poznatu činjenicu da je ekumenistička jeres u osnovi humanistička tvorevina, stvorena da obezvredi, relativizuje i uništi bogočovečansko poimanje Boga, čoveka, Crkve i sveta.
+ + +
Sve gore navedeno jasno pokazuje da je Patrijarh Srbski G. Irinej duboko u živom blatu ekumenističke jeresi. Njega razobličavaju reč Svetog Pisma, svešteni kanoni Svetih Apostola i Svetih Sabora, kao i mišljenja mnoštva Svetih Otaca, koji, razumljivo, imaju vrednost i autoritet sveštenih kanona, jer su kao i prvi izrečena Duhom Svetim, Duhom Istine i Pravde. To potvrđuje i Prep. Teodor Studit koji kaže: „Jer nije moguće potpuno učiti reč istine ako neko misli da ima pravu veru, a ne rukovodi se božanskim kanonima”. Osim toga, sve navedeno jasno objašnjava i potvrđuje ispravnost mog postupka u vezi Objave prekidanje pominjanja i opštenja. Našem pozivanju na 15. pravilo Dvokratnog Carigradskog sabora, dodajemo i pozivanje na misli Sv. Atanasija Velikog, Sv. Grigorija Niskog, Sv. Vasilija Velikog, Prep. Jovana Damaskina, Sv. Marka Efeskog i Sv. Ignjatija Brjančaninova:
„Hodeći nezlobivim i živonosnim putem, iskopajmo oko koje nas sablažnjava, ne telesno već umno. Ako se, naime, episkop ili prezviter, koji su oči crkve, neblagočestivo ponašaju (misli se na jeres) i sablažnjavaju narod, treba se odvojiti od njih. Bolje se, dakle, bez njih okupljati u nekom molitvenom domu nego sa njima biti vrgnut kao sa Anom i Kajafom u geenu ognjenu”.
„Hrišćanska molitva ne treba da bude gomila laži, jer je upućena Bogu, Nebeskom Ocu, Ocu Istine. Hristos, Sin Božji, koji je za sebe rekao da je on ‘Put Istina i Život’, ne može da laže zato što je on sam ISTINA! Kada vernici i sveštenici spominju episkopa jeretika, oni svoje molitve ne uznose Nebeskom Ocu, već ih upućuju sotoni, koji je ‘laža i otac laži’”.
„Ako se neki čine kao da ispovedaju zdravu veru, no opšte sa drugačije mislećima (sa jereticima), takve ako posle opomene ne prestanu, ne samo da ih ne treba imati u opštenju, nego ih ni braćom ne nazivati”.
„Hleb Evharistije nije prost hleb nego sjedinjen sa Božanstvom… Očišćujući se njime, mi se sjedinjujemo sa telom Gospoda i Duhom Njegovim, i postajemo telo Hristovo… Tajna Evharistije naziva se Pričešćem, jer se njome pričešćujemo Božanstva Isusova. A naziva se zajedničarenjem, i uistini ona to jeste, jer preko nje mi stupamo u zajednicu s Hristom, i uzimamo udela i u Njegovom telu i u Božanstvu; s druge strane, preko nje mi stupamo u zajednicu jedan sa drugim i sjedinjujemo se. I pošto se svi pričešćujemo od jednoga hleba, to postajemo jedno telo Hristovo i jedna krv, i članovi jedan drugome, jer smo sutelesnici Hristovi. Stoga se svom snagom čuvajmo da ne primamo pričešće od jeretika, niti da im dajemo. Jer Gospod kaže: Ne dajte svetinje psima, niti mećite bisera svoga pred svinje (Mt. 7, 6), da ne postanete učesnici njihovog zloverja i osude. Jer ako zaista biva sjedinjenje sa Hristom i jednog sa drugim, onda se zaista dobrovoljno sjedinjujemo i sa svima onima koji se zajedno sa nama pričešćuju. A to sjedinjenje zbiva se dobrovoljno, ne bez naše saglasnosti. Jer svi smo jedno telo, pošto se od jednog tela pričešćujemo, kao što veli Apostol (1. Kor. 10, 17)”.
„I šta treba mnogo govoriti? Svi Učitelji Crkve, svi Sabori i sva Božanska Pisma savetuju nas da bežimo od drugačije mislećih (jeretika) i da izbegavamo opštenje sa njima”.
„Svaki koji govori mimo onoga što je ustanovljeno, makar bio i verodostojan, makar i postio, makar i bio devstvenik, makar i čuda činio, makar i prorokovao, neka ti bude kao vuk u ovčijoj koži, pošto radi na propasti ovaca”.
Kao što bogoslovstuje prepodobni Jovan, Pričešćem mi se sjedinjujemo s Hristom i međusobno. Zato sam i objavio prekid opštenja i pominjanja sa Patrijarhom Irinejom i episkopom Milutinom, jer ne želim da budem sjedinjen sa prvosveštenicima koji ispovedaju jeres, sve dok se javno ne pokaju, odreknu od nje, osude je i prestanu da propovedaju antihristovu veru i počnu da propovedaju veru koju je Crkvi objavio i predao sam Gospod Isus Hristos. Upozorava ih Prep. Jefrem Sirin: „Teško onima koji poklanjaju pažnju duhovima prevare i učenjima demonskim, jer će sa njima biti osuđeni u drugom životu… . Teško onima koji prljaju svetu veru jeretičkim učenjima i onima koji se druže sa jereticima… Pomračiće se njihov um i proliće gorke suze, kada čuju onu bolnu odluku ‘Idite od mene, prokleti, u oganj večni’ (Mt. 25, 41).”. Upozorava ih i Prep. Justin Ćelijski, koji postavlja pitanje Patrijrhu Irineju i svim srbksim episkopima jereticima-ekumenistima: Vaša Svetosti, „Vaše Preosveštenstvo i Sveti Oci Sinodski, dokle ćemo našu Svetu Pravoslavnu Svetosavsku Crkvu ropski ponižavati našim stravično nesvetopredanjskim odnosom prema Ekumenizmu i takozvanom Ekumenskom savetu crkava? ”.
I ja koristim priliku da ponovo pozovem Patrijarha Irineja i Ep. Militina i sve srbske episkope ekumeniste, da se odreknu i javno osude jeres ekumenizma, da se javno pokaju i traže oproštaj od Gospoda i punoće naše Srbske Crkve, i tako izbegnu večnu pogibiju i muke za greh širenja zloverja, uništavanje ljudskih duša i služenje nepomjaniku i njegovim slugama u ovom palom svetu i veku.
Istovremeno, cilj ovog pisanja je bila i želja da ukažem svim vernicima naše Srbske Crkve, sveštenicima, sveštenomonasima i laicima, na ozbiljnost i opasnost stanja u njoj, i da ih pozovem da iskoriste mogućnost koju su promisaono, rukovođeni od Samog Gospoda Koji o svemu promišlja, pružili Sveti Oci sa 15. pravilom, i da, ne napuštajući našu Svetosavsku Crkvu, odvoje se od onih prvosveštenika koji propovedaju ili ćutanjem odobravaju jeres ekumenizma, i tako izbegnu njihov večni udeo u paklu ognjenom, u kome će se, ukoliko se ne pokaju, naći zajedno sa onima kojima služe – satanom, njegovim palim anđelima i njegovim sinom pogibli – antihristom.
Hoću još da pozovem sve moje u Hristu oce i matere, braću i sestre, Srbe i Srbkinje, da ne omalodušavaju i klonu u bodrosti i revnovanju za pravoslavnu veru i lično i saborno spasenje. Stanje u našoj Majčici-Mučenici Crkvi jeste teško, ali je sve to Gospod popustio zbog naših grehova. Zato se sa pokajanjem i nadom Njemu molimo, i verujemo da On neće zadocniti, i da će veoma brzo doći da mačem istine i pravde očisti Crkvu od svih zloverja i zloživlja, od lažnih episkopa i lažnih učitelja. Pripremimo i očistimo naša srca i umove smirenjem, molitvom i pokajanjem, da se On useli u nas blagodaću Svojom. Amin. Bože daj.
Gospodu našem Isusa Hrista, Koji je Izvor našeg mira i radosti, Istina, Pravda, Put i Život našeg večnog spasenja, neka je slava i hvala, sa Ocem i Duhom Svetim, sada i u večne vekove! Amin!
Prep. Ksenofont i Marija, 2019. g.
Eparhija valjevska
Arhimandrit dr Nikodim (Bogosavljević)